Kad god se pojavi bilo što vezano uz lik i djelo Milesa Davisa, to postaje senzacijom i izaziva veliko zanimanje javnosti. Tako je i s filmom višestruko nagrađivanog, uglednog Stanleyja Nelsona, »Miles Davis: Birth of the Cool«, koji kritičari smatraju ključem za razumijevanje života, umjetnosti i genija Milesa Davisa.

Važno je na početku razjasniti da se ne radi samo o pozadini istoimenog Milesovog albuma i njegovom doprinosu cool jazz stilu. Naime, obuhvaćeni su svi segmenti i sva razdoblja njegovog stvaralaštva.

Između ostalog film sadrži dosad neobljavljene snimke, uključujući one sa studijskih snimanja, rijetke fotografije i nove intervjue s Quincyjem Jonesom, Carlosom Santanom, Cliveom Davisom, Wayneom Shorterom, Ronom Carterom i drugima.

Ovaj, jedan u nizu dokumentaraca o ovom velikom jazz glazbeniku, premijerno je prikazan na prošlogodišnjem filmskom festivalu Sundance i bio je uvršten u službenu selekciju na filmskom festivalu BFI u Londonu. Također, bio je prikazan u ograničenim serijama u odabranim kazalištima i dvoranama u Sjedinjenim Državama i Kanadi te na londonskom Jazz Festivala u Barbicanu. Ove godine bio je nominiran za nagradu Grammy u kategoriji najboljeg glazbenog filma.

Nešto sveto

CD izdanje, koje donosi glazbu iz filma, svojevrsni je »best off« stvaralaštva Milesa Davisa i donosi zbir njegovih najvećih dosega. Osim raznih stilova kojih je bio pokretač i predvodnik, to se odnosi i na skladateljski rad. Naime, uz standarde iz njegovog repertoara uvrštene su i izvedbe njegovih skladbi »Milestone«, »Generique«, »So What« i »Miles Runs the Woodoo Down«.

Ujedno, sve su izvedbe skinute s kultnih albuma: »The Complete and Dial Master Takes« (jedini iz ove grupe koji Miles nije snimio kao vođa sastava nego suradnik Charlieja Parkera), »Birth of the Cool«, »Round About Midnight«, »Workin’ with the Miles Davis Quintet«, »Milestone«, »Jazz Track« (glazba iz filma »Lift za gubilište«), »Kind of Blue«, »Miles Ahead«, »Sketches of Spain«, »Someday My Prince Will Come«, »Miles Smiles«, »Bitches Brew« i »Tutu«.

To su izvedbe i albumi iz gotovo svih važnih razdoblja Milesova stvaralaštva, a uz sve se vežu legendarne postave. Naime, neke od postava s kojima je snimio ova djela ostale su kultnim formacijama u povijesti jazz glazbe.

Činili su ih glazbenici koji su postali slavni upravo surađujući s njim. Između svake izvedbe uvrštene su kratke izjave nekih od njih, ali i drugih osoba koje govore u dokumentarcu, poznavatelja njegova stvaralaštva: glazbenika, promotora, kritičara, pisaca, najuže rodbine.

To su Herbie Hancock, Wayne Shorter, Jimmy Heath, Jimmy Cobb, Gil Evans, Marcus Miller, Carlos Santana, George Wein, Ashley Kahn, Quincy Troupe, Greg Tate, Vincent Bessieres, Jack Chambers, Erin Davis, Frances Taylor Davis.

Ubačena je i znakovita najava koju je na jednom koncertu dao kultni jazz DJ Symphony Sid: »And right now, ladies and gentlemen, we’ll bring you something new in modern music – impressions in modern music with the great Miles Davis and his wonderful new organization!«

Kad god bih radio intervjue s glazbenicima koji su svirali s njim, ili su štovali njegovo djelo, nezaobilazna tema bila je Miles Davis. Svatko od njih imao je svoje mišljenje, svakom je bilo važno nešto drugo, ali u konačnici sva ta razmišljanja vodila su prema istome – da je bio glazbeni velikan. Njihove izjave ujedno mogu biti smjernice svim naraštajima jazz glazbenika i ljubitelja te glazbe.

Iako nije svirao s njim, slavni rock gitarist Carlos Santana uvijek osjeća potrebu ukazati na Milesov doprinos umjetnosti, posebice na njegov duhovni aspekt. »Za mene je svaki koncert poput prvog francuskog poljupca, prvog orgazma«, rekao je.

»To nije rutina. To ima istu snagu kao kad žena rađa, kad vidiš nešto što te nasmije, rasplače ili potakne na ples. Za mene glazba nije posao. To je nešto vrlo sveto, a to sam naučio od Milesa Davisa. Rijetki su koji mogu svirati tako duboko poput njega.«

Pokretačka snaga

Član legendarne postave iz 1960-ih, koja je zastupljena skladbom »Footprints« Waynea Shortera s albuma »Miles Smiles«, snimljenog 1966., kontrabasist Ron Carter je rekao: »Svirati s Milesom bilo je poput istraživanja u laboratoriju. Svirali smo bez proba.

Imali smo jednu, možda dvije probe u pet godina. Od Milesa sam naučio da svaku večer kad dolazim na posao moram biti sto posto spreman i tada su velike šanse da sviramo nevjerojatnu glazbu.

Tražio je da glazbalo uvijek bude u besprijekornom stanju, da smo upoznati s glazbenom literaturom, skladbama, da smo spremni upijati sve raspoložive podatke koji nam mogu pomoći da stvaramo divnu glazbu.«

Na snimanju istog albuma sudjelovao je i klavirist Herbie Hancock koji je rekao: »Miles Davis je bio pokretačka snaga američke glazbe. Odgovoran je za njezin razvoj. Njegov je utjecaj toliko velik da se osjeća i danas.

Jedna od najvažnijih vrijednosti je da je Miles postavio neku vrstu platforme za razvoj mnogih glazbenika. Imao je sposobnost u glazbenicima prepoznati veliki talent, a zajedno s njima prolazio je kroz njihov razvoj. Ujedno je sam učio od glazbenika koji su svirali s njim.«

Pijanist Chick Corea bio je član postave koja je 1969. snimila album »Bitches Brew«, što je donio zaokret prema spajanju jazza s rock i funk glazbom. S tog albuma uvrštena je Milesova skladba »Miles Runs the Woodoo Down«.

Corea je rekao: »Miles je bio trendseter. Nadahnjivao me jer bio je slobodan. Mogao je slijediti nove zamisli koje su se rađale u njegovom umu. Nije se obazirao na kritike. Imao je hrabrost ostvariti svoje snove i ciljeve. To je bilo toliko nadahnjujuće. Odigrao je veliku ulogu u nastanku velikog dijela moje glazbe. Bila je čast surađivati s Milesom, biti s njim na bini.«

U istoj postavi svirao je i basist Dave Holland koji je rekao: »Miles je uvijek obraćao pozornost, uvijek je slušao nove glazbenike i procjenjivao njihove mogućnosti. Glazba se s njim brzo razvijala. Uvijek smo išli naprijed.

Osim toga Miles je bio poseban vođa. Mnogo sam naučio gledajući kako vodi sastav na vrlo smiren način. Ne na način diktatora koji sve kontrolira. Vodio je sastav mirno i dozvoljavao glazbenicima da se izraze. Odsvirao bi svoje i dopustio drugima da sviraju.

Svirao je tek toliko da izrazi svoju glazbenu ideju i potom je djelovao iz pozadine dajući prostor ostalima. Često smo na snimanju ili koncertu svirali nešto što nismo uvježbavali. Kad bi došli u studio već bi nas čekale note, a mi smo trebali pronaći način kako da ih odsviramo.

Bilo je vrlo zanimljivo i izazovno. To znači da smo bili svježi i spontani. Ponekad je odsvirao neki trik na koji smo morali reagirati vrlo brzo. Bili smo spremni na neočekivane poteze.

Bubnjar s osam ruku

Bubnjar Lenny White, koji je također svirao na snimnju kultnog spomenutog albuma »Bitches Brew«, rekao je: »Miles Davis je Miles Davis. On je junak. Kad smo snimali album »Bitches Brew« nisam bio svjestan da sudjelujem u stvaranju povijesnog ostvarenja.

Snimanje smo zaključili dvadeset i četiri sata nakon što je Jimi Hendrix odsvirao zadnju notu na Woodstocku. To je bila jedna od Milesovih najeksperimentalnijih ploča. Jednostavno, počeli smo svirati, a Miles bi tek tu i tamo davao smjernice.

Pripremio je samo skice. Primjerice, skladba »Pharoah’s Dance« glazbenicima je bila predstavljena tek u skicama, puno ogoljenije nego ju je Joe Zawinul napisao. Miles je na snimanju odlučivao koji dio skladbe želi snimiti a koji ne.

Skladba »Bitches Brew« je također bila tek skica, kao i »Miles Runs the Voodoo Down«. Jednostavno bismo počeli svirati. Tijekom snimanja Miles mi je rekao: »Razmišljaj o tome kao o velikom loncu u kojem se kuha paprikaš.

Neka Jack DeJohnette drži takt, a ti sviraj sve oko toga.« Zahvaljujući tome nastojao sam svirati kao bubnjar koji ima osam ruku. Takav je bio njegov koncept. Često se govori da je Coltrane, nakon što se odvojio od Milesa, krenuo u free jazz, a da Miles nije dostignuo tu razinu, no prema mojem mišljenju i ta je glazba bila free jazz, ali na drukčiji način, s drukčijim zvukom.

Osim toga, od svih njegovih albuma taj je bio pod najsnažnijim utjecajem Afrike. Zato su u postavi bila dva bubnjara, dva udaraljkaša, dva basista, tri klavijaturista, gitarist, saksofonist i trubač. Neprestano je bio prisutan pročišćeni ritam. Bilo je puno slobode, ali uz čvrst ritam.«

Jedan od najpoznatijih albuma u karijeri Milesa Davisa je »Tutu«, snimljen 1986. S njega je skinuta istoimena skladba bas gitarista Marcusa Millera koji je najzaslužniji za glazbu na tom albumu.

»Istinski sam uživao kad bi Miles imao dobru večer«, rekao je Miller. »Tada bi bilo doista uzbudljivo. Kad se dobro osjećao i kad bi bio nadahnut, bilo je predivno. Kod njega mi se sviđa to što je želio biti svoj.

Način na koji je 1980-ih mijenjao glazbu ponukao me da napišem nešto za njega, upravo zato što je uvijek bio za promjene. Skladao sam glazbu za osamdesete: tehno, drum machine, vokali preko sintisajzera…

Miles je rekao (oponaša Milesov šaptajući glas): »Sranje! Što je to?« Rekao sam: »To je sampler.« – »Sampler!? U redu, nastavi s tim!« Nije se bojao. Pokazao sam mu glazbu i rekao kako sam zamislio izvedbu. Gledao je u note i nije ništa pitao iako je glazba bila potpuno drukčija, suvremena. Nije postavio niti jedno pitanje. Svidjela mu se. Rekao je:

»Da, to je sjajno! Napravi još nešto! Nastavi!« Miles je tada imao šezdeset godina. Trudio sam se napraviti zanimljiv album s iskrenom glazbom, što »Tutu« jest.«

Svestranost i vizija

Album zaključuje izvedba skladbe znakovita naziva, »Hail To The Real Chief«, koju potpisuju Lenny White i Miles Davis, a producirali su ju White i Vince Wilburn, Jr. To je virtualni spoj do sad neobjavljene snimke Milesa Davisa u kombinaciji sa za to snimanje utemeljenim all stars sastavom u kojem White ovom prigodom svira sintisajzer, a pridružuju mu se bubnjar Wilburn, pijanisti Herbie Hancock i Chick Corea, tenor saksofonisti Antoine Roney i Emilio Modeste, gitaristi John Schofield i Quinton Zoto, bas gitarist Marcus Miller, trubač Jeremy Pelt i klavijaturist Bernard Wright.

Gitarist John Scofield, koji je s Milesom svirao i snimao sredinom 1980-ih, a sudjelovao je na ovom snimanju, rekao je: »Miles je bio moj idol, i prije nego sam svirao s njim. Iznimno ga cijenim kao improvizatora i jazz glazbenika.

Bio je zaista ozbiljan glazbenik, jedinstven i tako nadahnjujuć. Miles je bio izraziti individualac, nije se bojao. Još uvijek osjećamo njegovu moć, moć improviziranja. Njegov zvuk i skladbe koje je izvodio čine ga vrlo popularnim, kao i njegov imidž i sve ostalo.

Sviranje s njim za mene je bilo veliko i značajno iskustvo. U doba kad sam surađivao s njim svirao je u funk ritmu. Nadahnjivao me tom glazbom, kao i glazbom s njegovih ploča. Svaki se glazbenik osjećao jak kad je bio s njim. Suradnja s njim dala mi je hrabrost da učinim ono što stvarno volim i osjećam.«

Na tim načelima djelovao je i sam Miles Davis. Uvijek je bio samosvojan, odlučan da se upušta u nepoznata područja, da kopa, istražuje, ulazi u rizik i krči nove puteve glazbe. Često je bio neshvaćen, ali danas možemo reći da je stvarao povijest glazbe.

Ovaj album donosi sjajan uvid u njegovu svestranost i viziju. Kritičari i ljubitelji glazbe često se zapletu u pokušaju objašnjavanja stilskih smjerova u kojima se kretao. Česti su prijepori o tome je li to jazz ili nije, do kojeg je trenutka bio jazz, zašto se neke stvari nazivaju jazzom, a više to nisu bile…

Naime, neki mu spočitavaju da je uništio jazz, a drugi pak da je jazzu vratio publiku. Sam Miles nikad nije mario za takve ocjene. Bilo mu je svejedno nazivaju li njegovu glazbu jazzom ili nekako drukčije.

I ovaj album pokazuje da na njegovo stvaralaštvo ne treba gledati samo u okvirima jazza. Miles je bio puno više od toga – bio je istinski umjetnik čije su skladbe i izvedbe uvijek bile na visokoj estetskoj razini.