Već sam naslov genijalnog doksa Rubike Shah (šifra: »White Riot«) rezerviran za inauguraciju ovogodišnjeg 13. izdanja Subversive Film Festivala u zagrebačkom Kinu Kinoteka, ako to epidemiološke prilike dopuste s obzirom na to da se situacija mijenja iz sata u sat, referira se na njegov dominantan tematski interes. Riot. Pobuna. Onaj kreativni neposluh koji priziva Alberta Camusa. Doduše, hrvatska su kina dosad bila možda najsigurnija mjesta, za razliku od vjenčanja, folk klubova i misa, koliko god se u radikalne filmofilije također smatraju posvećenim prostorima poput hrama božjeg.

No dok se pobuna u Shah promatra u kolektivnom diskursu, prizivajući istoimeni song The Clasha koji je bio poziv bijelcima da ustanu protiv socijalne nepravde i rasizma u vremenima u kojima je Eric Clapton govorio o »prenapučenosti Britanije«, dajući podršku torijevcu Enochu Powellu, a Rod Stewart trabunjao kako imigrante treba poslati tamo odakle su došli, začudni Lemohang Jeremiah Moses fokusiran je na male osobne pobune. Riječ je o autorovu iznimnom komadu »This Is Not a Burial, It’s a Resurrection« (»Ovo nije pogreb, ovo je uskrsnuće«), premijerno prikazanom u paralelnoj selekciji Biennale

College Cinema u sklopu lanjske venecijanske Mostre. Inače, Moses je rođen u Lesothu gdje je ambijentiran i autorov najnoviji film. A trenutačno živi u Berlinu, gdje je 2019. u sklopu Berlinalea u paralelnom »Forumu« prikazan njegov velik i krajnje osobni doks prekrasnog naziva »Majko, ja se davim. Ovo je moj zadnji film o tebi«. U »Ovo nije pogreb, ovo je uskrsnuće« Moses slijedi trajektoriju subsaharskih narativa, od Abderahmanea Sissakoa pa nadalje, ali i rigoroznu estetiku Pedra Coste (šifra: »Vitalina

Varela«), s južnoafričkom glumačkom legendom Mary Twala Mhlongo u ulozi Mantoe (šifra: »Sarafina!«), čiji lik priziva autorovu baku.

Običan lijes

Legenda kaže da se to mjesto zove visoravan suza. Misionari su ga preimenovali u Nazaret. Ali obični ljudi naprosto ga nazivaju »svojim domom«. Na toj visoravni, smještenoj u pokrajini Leribe na sjeveru Lesotha blizu rijeke Orange, živi 80-godišnja Mantoa, koja čeka povratak sina migrantskog radnika, zaposlenog u južnoafričkom rudniku zlata. Ali on se nikad neće vratiti. Mantoa ga je pokopala na isti način kao što je pokopala muža, kći i unuka (»Vidjeh kako mrtvi pokapaju svoje mrtve… To nije posmrtni marš. To je marš živih i mrtvih«, pjeva autorov narator Jerry Mofokeng Wa Makheta na svojoj lesibi, nekoj vrsti usne harfe). Nanovo je u fokusu hipnotička igra svjetla i sjene. Ali Mantoa pokazuje neposluh kad sazna da će njezino selo biti premješteno zbog izgradnje brane koja će poplaviti zemlju i oskvrnuti groblje njenih predaka (film je inspiriran stvarnim vladinim projektom poznatijim kao Lesotho Highlands Water Project).

To je njezin intiman »black riot«. Ništa manje razoran od onog kojim se bavi Rubika Shah. Suvremenost i priroda. Život i smrt. Tradicija i modernizam. Ruralna komuna i urbani egzodus. Okultizam i kršćanstvo. To su Mosesove dominantne tematske opsesije. Vremena se mijenjaju. Moramo im se prilagoditi. Nepokolebljiva Mantoa odupire se takvim kolektivnim razmišljanjima. Njezin je jedini cilj iskopati vlastiti grob i konačno umrijeti. Jer, poput Costine Vitaline Varele, tako i Mosesov komad koketira s motivom nemogućeg pokapanja. Iako ona želi položiti sina u običan lijes, bez pozlaćenih anđela i sličnih kičastih tričarija. Doduše, uvodni kadrovi Mosesova filma prizivaju i melankoličnog kabaretskog performera iz uvodnih kadrova »Prokletstva« Bele Tarra. U Mosesa ga zamjenjuje Makhetin lesibe koji pjeva o uplakanim visoravnima.

Mantoa i Malika

S druge strane, Mosesov komad jedan je od rijetkih filmova koji se nevjerojatnom snagom i senzibilitetom koristi teksturom vune, blata, cementa, pepela i tkanine (promatrajmo raskošnu opravu od damaska s bijelim ovratnikom koju je Mantoi poklonio muž, kao kontrast njezinoj crnoj opravi s kapuljačom koja priziva smrt). U jednoj od nezaboravnih scena ugledat ćemo Mantou kako ustaje iz stolice u kojoj je slušala radio, plešući s duhom preminulog supruga. Jer, filmsku 2020. pamtit ćemo po dvjema iznimnim staricama. Onu subsaharsku (Mantoa) i onu saharsku (Malika) u predivnom doksu Hassena Ferhanija »143 rue du desert« (»Pustinjska ulica 143«) prikazanom u sklopu ovogodišnjeg Zagrebdoxa.

Za razliku od Mosesove Mantoe, Ferhanijeva Malika, ta »čuvarica ulaza u prazninu« ne pokazuje neposluh, dok u vlastitom saharskom kafiću, sićušnom poput zrna pijeska usred alžirskog ničeg, nudi mjesto mira kamiondžijama, glazbenicima, bajkerima u prolazu i drugim namjernicima, osluškujući njihove priče ovisno o raspoloženju. Poput Mosesa, tako je i Ferhani spreman prigrliti neočekivano. To neočekivano u Malike inkarnira »napredak« u formi benzinske postaje s restoranom, koja postaje neka vrsta onoga što je za Mantou bila brana. No Malika samo »čeka svoj bijeli pokrov«, referirajući se na tkaninu koja se koristi u islamskim pogrebima.