Čista je laž kad sam ti rekao da sam imao sliku koja bi mogla opisati stanje moje depresije«, priznaje sredovječni arheolog dizajneru oružja. Tim riječima započinje novi film Heinza Emigholza »Die letzte Stadt« (»Posljednji grad«) premijerno prikazan u sklopu ovogodišnjeg Berlinalea.

Arheologa glumi John Erdman, a dizajnera argentinski sineast Jonathan Perel (šifra: »17 spomenika«) kojem je zagrebački Festival filmova o ljudskim pravima posvetio mini retrospektivu. Obojica su već surađivali s Emigholzom u komadu »Streetscape (Dialogue)« u ulogama filmaša i njegova psihoanalitičara. »To sam izmislio«, kazat će Perel, koji je u sklopu tog istog Berlinalea također predstavio svoj najnoviji komad »Korporativna odgovornost«.

I sam »Streetscape (Dialogue)« prožet je autobiografskim elementima, referirajući se na Emigholzove psihoterapeutske seanse, koje su otkrile više detalja iz autorove intime no što bismo mogli zamisliti. No, »Die letzte Stadt« je označio i autorov velik povratak narativnom filmu, nakon što je pune dvije dekade bio fokusiran na seriju opservacijskih doksa posvećenih arhitekturi, koja je postala njegov raison d’etre. Poput Perela, tako je i Emigholz postao neka vrsta zaštitnog znaka zagrebačkog HRFF-a. »Sjećaš se kad sam ti pričao o igranom filmu koji namjeravam snimiti – onaj o pet gradova?«, navodi arheolog. »U stvari ga uopće nisam namjeravao snimiti«. Evo nam još jedne laži. Iako je Emigholz ipak snimio dotični film čije se priče odvijaju u Ateni, Berlinu, Hong Kongu i Sao Paulu. U stvari, Berlin nije bio dio autorova itinerara, već Beograd, ali ga je morao zamijeniti berlinskim segmentom zbog financijskih ograničenja.

Manirizam apsurda

No, Emigholz je već imao sličnih problema s filmom »Der zynische Korper« snimljenim 35mm kamerom u različitim zemljama, u kojem se potpisuje kao producent, zbog čega je skoro bankrotirao. Zato nastavlja snimati filmove o arhitekturi koja postaje glavni autorov »protagonist«, kojeg za razliku od glumaca od krvi i mesa barem nije morao plaćati. Sada se u njemu nanovo probudio nemirni nomadski i kozmopolitski duh, s time da uvod u njegove filmske gradove čini Be’er Shiva u izraelskoj pustinji Negev na čijem se lokalitetu susreću arheolog i dizajner oružja, pričajući o ljubavi i ratu. Ubrzo će uslijediti neki drugi susreti na nekim drugim meridijanima koji se bave društvenim tabuima, generacijskim konfliktima, ratnom krivnjom i podrijetlom svemira.

Sve to začinjeno je neočekivanom dozom manirizma, ironije i apsurdnog humora, što je u Emigholzovu dosadašnjem opusu bilo gotovo nezamislivo. U Ateni, ostarjeli umjetnik (Erdman) susreće svog mlađeg ja u liku riđokosog Kineza koji strahuje da će okončati u ponoru droge. U Berlinu svećenik i njegov brat policajac pokušavaju pomiriti vlastitu incestuoznu vezu i ljubav prema majci. U Hong Kongu Kineskinja pokušava natjerati Japanku (glumi je Susanne Sachsse koja to nije) da izvede seppuku u ime svih ratnih zločina koje su počinile njene prethodne generacije. A u Sau Paulu muzejska kuratorica (opet Sachsse) i zbunjeni kozmolog (opet Perel) raspravljaju o alienima, putovanju kroz vrijeme i interplanetarnoj komunikaciji, smješteni u nekoj vrsti podzemnog bunkera.

Nijemi sugovornik

No iako je »Die letzte Stadt« u novom off programu Berlinalea nazvanom »Encounters« (»Susreti«) čiji naziv savršeno korespondira s Emigholzovim komadom, jer se njegove priče svode na seriju susreta u različitim gradovima, opisan kao prvi autorov izlet u igranofilmsku/narativnu zonu, arhitektura gradova je i dalje prisutna. Ona postaje treća karika u dijalozima njegovih protagonista, preuzima ulogu nijemog »sugovornika« i kompletira njihove filozofske i metafizičke itinerare. U isti mah, »Die letzte Stadt« je neočekivano duhoviti film, garniran dostatnom dozom autorefleksivnog humora, možda vođen mantrom Brune Dumonta (šifra: »P’tit Quinquin«) da se nakon serije serioznih komada autor treba malo opustiti i zakoračiti u zonu komedije. Za to je itekako zaslužan i njegov montažer Till Beckmann, koji fino reže duge dionice dijaloga, balansirajući između sekvenci koje često mijenjaju (geografske) lokacije.

One su ponekad garnirane snažnim i ekstatičnim naletima bijesa, ljubavnog i nasilnog, poput jednog pokušaja samoubojstva i jedne od najekonomičnije koreografiranih scena automobilske nesreće koju pamti recentna produkcija autorskog filma. Uz partiture autorova neizostavnog post-rock benda Kreidler, koji je već surađivao s Emigholzom u nekoliko produkcija. Možda se umorio od onih koji su ga kritizirali da njegovi »arhitektonski« filmovi nisu drugo nego dugi niz slajdova.

Jer, nakon svih »psiholoških maratona« u kojima je sudjelovao u Tel Avivu u društvu profesora Zohara Rubinsteina, »Posljednji grad« se može promatrati i kao još jedna autorova (filmska) seansa u kojoj pacijent priča, a analičar osluškuje priče o nekim novim mogućnim realnostima.