Postoje oni koji nude seks za pedesetak eura, pa i manje. Postoje i oni koji su spremni ponuditi svoje usluge za miljarde briselskih eura. Doduše, usluge nisu bile seksualne, već su se svodile na zadržavanje svih onih sirijskih, afganistanskih, iračkih i inih očajnika. Ali jednog dana turski sultan kazao je: »Dosta!«.

Zbog (geo)političkih interesa otvorio je granice milijunima radno sposobnih ljudi koji se nisu olako mogli pomiriti s činjenicom da će ostatak života provesti u njegovim kontejnerima i migrantskim šatorima. Ulogu predziđa kršćanstva (čitaj: EU kurve) preko noći je umjesto Ružne Naše spremne na sve za šengenski status, preuzela Grčka. Njenim klijentima ionako je posve nebitno da li je to »predziđe« katoličko ili ortodoksno. Bitno im je da sve one neželjene i očajne Druge zadrži svim sredstvima na svojim vanjskim granicama uz pomoć vojske, žilet žice i suzavca.

Kuća (ne)tolerancije

Zato će se Frau Ursula & Co. ukrcati na helikopter s osmijehom na licu, kao da im je konačna destinacija neki rejverski dernek na Lesbosu ili Mykonosu, da bi na licu mjesta utvrdili da je jedino rješenje natjerati Grčku da zaštiti Tvrđavu Europu tenkovskim cijevima. Na ruku im je išla nova grčka desničarska vlada, spremna na preuzimanje uloge zaštitnika vanjske granice EU, tog perverznog kršćanskog »predziđa«. Našim suverenistima i sličnim mračnim kreaturama, jedino je preostalo da raspiruju strahove i prikupljaju predizborne bodove zazivajući vojsku na granicama, proglašavajući te očajnike prijetnjom i »ugrozom«, gorom od koronavirusa.

U takvoj klimi prikazan je ovih dana u sklopu 6. izdanja ljubljanske »Hiše strpnosti« (»Kuća tolerancije«) mučni i dostatno »šokantni« komad Partenonas u režiji litavskog sineaste Mantasa Kvedaravičiusa, ambijentiran u otužnom bordelu na obroncima atenskog Partenona, tog ultimativnog simbola demokracije i kolijevke zapadne civilizacije. Zato ima neke proklete simbolike da se engleski prijevod tog istog festivala (šifra: »House of Tolerance«), može iščitati i kao »javna kuća«. Grčka trenutno i nije drugo nego bordel koji servisira briselske interese. Iako je naslovnica asketske programske knjižice festivala »Hiša strpnosti« koji se u prvom tjednu ožujka održavao u ljubljanskom Mini Teatru s pečatom agilnog Roberta Waltla i selektorskim potpisom autora teksta koji držite u ruci, tu »strpnost« poništila u diskursu »nestrpnosti«. Kao da doista živimo u vremenima netolerancije.

Taj isti atenski neonski bordel postaje utočište za jednog sudanskog izbjeglicu, jednu ukrajinsku prostitutku i jednog kurdskog fiksera, u vječnom egzilu na koji su ih natjerale ekonomska situacija i ideologija smrti. Tri dislocirane duše čija se radikalna usamljenost sudara s umjetnicom koja oslikava freske u manijakalnoj potrazi za vjerom. Tri staze na relaciji Istanbul-Atena-Odesa, kao razorni spoj religijskih, političkih i ekonomskih sukoba, u isti mah zastrašujućih i uzvišenih, svedenih na koncentrične krugove nalik onima iz Danteova pakla. U tim krugovima, Partenon više nije povijesna kolijevka demokracije, već rub ambisa, ali i humanitarna i egzistencijalna slijepa ulica koja se tiče sviju nas kao tihih saučesnika. Pritom Kvedaravičius prelazi granice poput surfera koji traga za savršenim valom, putujući paralelnim univerzumima, u vizualnom, taktilnom i krajnje zavodljivom toboganu smrti (simptomatično je da je autor filma doktorirao socijalnu antropologiju na Cambridgeu).

Tijelo i sjećanje

Jer, to je komad koji podastire krajnje konfuznu sliku svijeta/bordela u kojem živimo. Svijeta u kojem tjelesna/seksualna iskustva bivaju u svojoj prenaglašenosti dovedena do krajnjih granica u gotovo etnografskom protoku slika. Tko su ti likovi? O njima nismo puno saznali. To nije ni toliko bitno. Oni su ionako svedeni na prostituirana, korumpirana i tranzitna tijela, nalik opskurnim fantomima naše Povijesti i medijima sjećanja. Pritom Kvedaravičius ne nudi konačna rješenja ni jasne upute, već nas tek uranja u prostor koji otkupljuje političke i društvene krhotine naše epohe.

Jer, »Partenonas« nije samo »šokantni« komad. On je u isti mah teški, nelagodni i na trenutke neprobojni film. Nešto poput ezoterične materije u srcu Europe koju je teško dešifrirati.

Kao da nas autor tjera da dostignemo krajnje granice apsurdnog i neshvatljivog. Iako u stvari tek pokušava suočiti svoje glumce naturščike s objektivom vlastite neugodne kamere u kojoj se tijelo ne povezuje samo sa sjećanjem, već proizvodi to isto sjećanje i prenosi bolnu Povijest. U toj korelaciji, Kvaderavičiusovim junacima ne preostaje drugo nego da budu sretni što su živi. Zato je njegov komad totalno halucinantni film na granici sna bliskog Calvinu. U isti mah snažan i razoružavajući.