U riječkom Art-kinu gledali smo francuski film »Trijumf«, redatelja Emmanuela Courcola. Film je snimljen prema istinitoj priči švedskoga glumca Jana Jönsona, koji je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća pomogao zatvorenicima da postave dramu »U očekivanju Godota« Samuela Becketta. U novoj filmskoj verziji glumac Etienne (Kad Merad), kako bi se izvukao iz problema vezanih za nedostatak glumačkih angažmana, pristaje na ponudu da u zatvoru započne s kazališnim radionicama. U početku bez nekih većih očekivanja, Etienne ubrzo shvati kako pred sobom ima ljude s iznenađujuće razvijenim glumačkim sposobnostima pa se odlučuje za veći produkcijski poduhvat, odnosno postavljanje najpoznatijeg Beckettovog teksta na kazališne daske.

Isprva su mislili raditi nešto manje zahtjevno, no odlučili su savladati »U očekivanju Godota«, što zapravo nije bilo slučajno. S obzirom na zatvorski kontekst izvedbe, odnosno motiv čekanja, odabir Beckettove drame, klasika teatra apsurda, pokazao se posve prikladnim. Podsjetimo, ova drama napisana je krajem 40-ih godina 20. stoljeća, a objavljena je 1952. godine, prije 70 godina. Vladimir i Estragon, dvije skitnice, čekaju Godota tijekom cijele drame. Čitateljima nikada ne postane jasno zašto ga čekaju, hoće li on ikada doći, i na kraju, postoji li on uopće. Djeluje kao apstraktan, imaginaran lik koji se nikada ne pojavi na sceni, premda se cijela radnja drame vrti oko njega. Skitnice krate razgovor besmislenim raspravama i razgovorima različite tematike. Promjene teme označene su kraćim stankama, trenucima šutnje uzrokovanim razmišljanjima ili ljutnjom. Njihov život djeluje beznadno i besmisleno, no djelo otvara i pitanje nade. Jedino čime se Estragon i Vladimir bave je traženje zanimacija koje će ubrzati protok vremena… Slično kao i zatvorenici koji su završili iza rešetaka.

U filmu »Trijumf« pripreme za predstavu »U očekivanju Godota« pratimo tijekom nekoliko mjeseci. Glumac Etienne s odabranim zatvorenicima, počiniteljima težih kaznenih djela, provodi razne glumačke vježbe, uči ih pravilnom izgovoru, rade na samopouzdanju. Zbog toga je ovo i film o glumi i kazalištu kao terapiji. Kad je predstava dovršena, glumac i zatvorenici kreću na turneju Francuskom. Igraju na različitim pozornicama i izazivaju oduševljenje publike. Za zatvorenike je ovo prilika da se makar nakratko osjećaju kao netko i nešto, a gluma za njih postaje nešto poput bijega u slobodu. U jednoj sceni, nakon vesele pijanke u autobusu, oni će se razodjenuti i goli plesati oko stupa na koji je podignuta francuska zastava. I oni, poput Beckettovih protagonista, čekaju Godota, koji će se u njihovoj verziji komada čak i fizički pojaviti – utjelovljen u zatvoreniku ruskog podrijetla, zakrivenog crnom kapuljačom.

No, želja i nagon za slobodom bili su jači. Na jednoj izvedbi zatvorenici se nisu pojavili na pozornici. Etienne ih očajnički traži, ali ubrzo shvaća da se oni više nikada neće pojaviti – iz kazališta su zaista pobjegli u slobodu. A za Etiennea je to prilika da ostvari možda najveću ulogu u svom životu – pojavljuje se sam na pozornici, održavši monolog o Beckettu, Godotu, zatvorenicima, glumi, kazalištu, životu i umjetnosti, fikciji i stvarnosti, moći mašte i kreativnosti, doživjevši ovacije i »trijumf«. U završnici filma prikazana je fotografija na kojoj su Samuel Beckett i Jan Jönson. Beckett je bio iznimno zadovoljan »zatvorskim« uprizorenjem svoje drame.

Tijekom svog čekanja, Vladimir i Estragon su nekoliko puta pokušali otići, ali ih neka nevidljiva sila u tome spriječi. U dubini ipak vjeruju da će im biti bolje dočekaju li Godota. Takav neodlazak iz loše situacije zbog straha od još goreg ishoda vidimo i kod sluge Luckyja, kojeg gospodar tretira kao životinju te on želi otići od njega jer je nesretan, ali boji se da bi bez gospodara bio još nesretniji. I tako Lucky ostaje kod gospodara, a Vladimir i Estragon nastavljaju čekati… Drama ne završava ništa drukčije nego što je započela, jer se ništa nije promijenilo. Svojim teatrom apsurda Beckett je detektirao neke tipične osjećaje i probleme našeg doba – »čekanje Godota« postalo je uzrečicom koja označava beznadno i besmisleno očekivanje nekoga ili nečega što bi nas možda moglo spasiti. I tako i dalje čekamo…