"Mignonnes"

Kako je debitantski komad francuske sineastice senegalskih korijena na Netflixu zapjenio američke konzerve

Dragan Rubeša



Iako na festivalskoj sceni nije izazvao takav cunami, pravi problemi s kojima se morao suočiti debitantski komad mlade francuske sineastice senegalskih korijena Maimoune Doucoure »Mignonnes«, za anglosaksonsko tržište preveden kao »Cuties« (»Slatkice«), započeli su nakon što ga je prigrlio sveprisutni Netflix.


Tada su zapjenjene američke konzerve pokrenule akciju protiv Netflixa da film povuče sa svoje streaming platforme, jer promovira dječju pornografiju i potiče pedofiliju. Da bi paradoks bio veći, »Slatkice« su imale europsku premijeru na ovogodišnjem Berlinaleu, pazi sad, u programu Generation 14plus koji se obraća publici tek nekoliko godina starijoj od autoričinih hiperseksualiziranih curica.


Par tjedana ranije dogodila mu se svjetska premijera u sklopu Sundancea, gdje je osvojio nagradu za režiju u selekciji World Cinema. Inače, sličnom temom pozabavila se genijalna Anna Rose Holmer u filmu »The Fits«, prikazanom 2015. na venecijanskoj Mostri, u paralelnoj selekciji »Biennale College Cinema«. Iako Holmer u svojim eksplozivnim koreografijama na razini transa ne naglašava grotesknu lascivnost plesačica kao što to čini Doucoure i ne podvlači njihove seksualizirane poze, odijevajući ih u topiće i minjake dizajnirane prema standardima njihovih muza sestara Kardashian. Premda se obje autorice bave 11-godišnjim klinkama čiju nervoznu i euforičnu svakodnevicu kroje društvene mreže i Instagram.




No, kao što to obično biva, svi ti nabrijani internetski aktivisti koji progone Netflix nisu ni vidjeli film, već ih je na to naveo njegov promotivni plakat.


Neprikladni marketing


Da su kojim slučajem pogledali autoričin komad, možda bi shvatili da je njen primarni interes prilično žestoka denuncijacija medijske seksualizacije i »pornifikacije« djetinjstva (autor teksta koji držite u ruci vidio ga je u Berlinu i to na javnoj projekciji u ZOO Palastu čija je dvorana bila ispunjena teensima koji su tek prebrodili pubertet). Apsurd je tim veći da nitko od tih konzervativnih »aktivista« nije okom trepnuo kad te iste »slatkice« u sličnim pozama u maniri kiddie cajki imitiraju svoje estradne i pop idole na svim onim talent showovima koji su preplavili tabloidne televizije. Kao što se praktički još nitko nije pobunio da njihovi TV nastupi podgrijavaju pedofilske strasti. Barem ne u tolikom broju (peticija protiv »Slatkica« prikupila je više od 647.000 potpisa, pri čemu su najgrlatiji bili konzervativci iz ešalona notornog Teda Cruza).


Iako se Netflix brzopleto ispričao zbog »neprikladnog marketinga«. A i sama Doucoure kazala je u recentnom intervjuu da »vodi istu borbu kao i njeni kritičari«. Jer, u fokusu njene priče je naivna mala Senegalka Amy iz pariškog banlieua (glumi je Fatija Jusuf), koja u bijegu od rigidne obitelji i njenih tradicionalnih vrijednosti pronalazi roza slamku spasa u plesnoj skupini iz naslova filma. Da bi se uklopila u njen instagramski narcizam i dokazala da je bolja od njenih plesačica, morat će ukrasti smartphone na kojem promatra erotski video i osmisliti još žešće twerkanje i slične tjelesne trzaje. Naravno, scene su uvredljive i dostatno vulgarne, kakve i moraju biti, jer u protivnom ne bi proizvele željeni efekt, kulminirajući rutinskim plesnim natjecanjem. No za razliku od sličnih natjecanja u kojima roditelji, rodbina i prijatelji bodre njihove nastupe transparentima i urlicima oduševljenja, ovdje je publika zgrožena i šokirana. Neki se čak žale sucima na neprilični nastup natjecateljica.


Sloboda provokacije


Jer, s jedne strane one su itekako svjesne vlastitih provokacija, optužujući zaštitara za pedofiliju (»Mi smo djeca. Pozvat ćemo svoje odvjetnike!«) i pravdajući se »slobodom« (obratiti pažnju na reakciju učiteljice koja ih kritizira da dolaze na nastavu neprikladno odjevene). Ali isto tako nisu imune na onu tipičnu dječju naivnost. No iako smo se zatekli u klasičnoj sferi Plavobradog, puno inspirativnija je autoričina kritika situacije u kojoj se zatekla junakinjina majka (portretira je veteranka Mbissine Therese Diop, koje se prisjećamo iz »Crne djevojke« aka »La noire de…« velikog Ousmanea Sembenea, snimljene 1966.). Njen muž planira dovesti iz Senegala u Pariz novu ženu i doseliti se s njom u minijaturni stan u kojem Amy živi s majkom. Njegov dolazak nije nikakva anomalija, jer na religijskim susretima Amy uči da žene moraju poštivati muževe.


Sličnim motivon Doucoure se već pozabavila u hvaljenom kratkišu »Maman(s)«.


Ili majka ili imitacija slatkica. To je jedina njena dilema. Odabir je očekivan, ali jednako lažan. S velikim (očevim) vjenčanjem i velikim finalnim natječajem koji se događaju istog dana. Poput autoričina kratkiša, tako i »Slatkice« s njime dijele identični snažni kadar uplakane majke koja ne zna da joj se kći skriva pod krevetom, promatrajući njene noge. Iako film u isti mah emanira autoričine strahove, srdžbe i protofeminističke furije. U onim postadolescentskim fazama kad imaš 11 godina, ali se ponašaš kao da si četiri godine starija. Iako još uvijek zamjenjuješ kondom s balonom. A odrasli? Oni su uvijek u stanju pobrkati neke stvari. Naposljetku se sve svodi na načine promatranja. U traganju za savršenim imidžom. I onim plesnim videom koji Amy u tajnosti promatra ispod hidžaba tijekom grupne molitve.