Nagrađivana srpska glumica

Jasna Đuričić: Gluma je odgovoran posao jer je prostor ogromne slobode

Anđela Parmać

Snimio Josip MIKAČIĆ

Snimio Josip MIKAČIĆ

Gluma je prostor ogromne slobode, što je privilegij. Valja znati da nisi tu zbog sebe, ni zato što si lijep, niti zato što imaš neviđen talent. Ti su tu zbog drugog čovjeka i na tebi je da budeš u službi javnog dobra. Mi glumci smo službenici čiji je zadatak isporučivati određene poruke kako bi čovjeku bilo lakše, kako bi se prepoznao, da se dobro isplače, da proživi katarzu, kaže Đuričić



 


 


Iako uvijek vrlo jasno vidim lakše puteve, mene ti putevi ne zadovoljavaju. Teži put je onaj koji se meni čini jedini moguć – tek je jedna od inspirativnih izjava koje uvelike svjedoče o liku i djelu Jasne Đuričić, glumice koja je za svojih tri desetljeća karijere postigla gotovo sve što se uopće postići može.




Za 2021. godinu je proglašena najboljom europskom glumicom, 2014. joj je kao najmlađoj ikada dodijeljen Dobričin prsten, odnosno najveća nagrada koja se u Srbiji dodjeljuje za cjelokupno scensko glumačko ostvarenje, četverostruka je dobitnica i vrlo ugledne Sterijine nagrade, ali i Zlatnog lovorovog vijenca Internacionalnog teatarskog festivala MESS te mnogo, mnogo više. Unatoč neprispodobivom autoritetu koji stoji iza njezinih kako domaćih, tako i međunarodnih priznanja, Jasna je na javnom servisu, ali i dijelu drugih medija, u vlastitoj zemlji persona non grata. Pozivajući se na legendu iz doba Neronova progona kršćana kad je apostol Petar Isusa upitao »Kamo ideš, Gospodine?’ (Quo vadis, Domine?), a što se kasnije u svakodnevnom govoru rabilo kao znak čuđenja u smislu ‘Kamo to vodi?’ ili ‘Kako će to završiti?’, u nastavku teksta donosimo odgovor na pitanje: Quo vadis, Jasna?


Nula dinara


Zahvaljujući gostovanju Putujućeg pozorištu Šopalović u Hrvatskom narodnom kazalištu, glumica svjetskog glasa Jasna Đuričić je doputovala u Zagreb gdje je u razgovoru za naš list autentično progovorila ne samo o sebi, već i o svijetu kojeg je dio.


Svega nekoliko dana prije Jasnina dolaska u Hrvatsku, u sklopu programa otvorenja 15. Subversive Festivala u Zagrebu, premijerno je prikazan film ‘Heroji radničke klase’ u kojem upravo ona igra glavnu ulogu mračne Lidiju. Prilikom posljednje scene u kojoj dotad beskrupulozna Lidija u konačnici, ipak, odabire prijeći na pravu stranu, na stranu malog čovjeka te propisno kazniti u najmanju ruku kontroverznog poduzetnika čiji je bila glavni operativac, publikom kina Tuškanac se oteo spontani snažni pljesak praćen i pokojim usklikom. U filmu Miloša Pušića koji problematizira prljavu spregu pseudopoduzetnika i vlasti, izvanrednim utjelovljenjem antijunakinje Lidije koja funkcionira jedino vođena načelom isključive glorifikacije profita, Đuričić je publici nedvojbeno podarila zadovoljštinu. Međutim, čini se kako nije ni sama ništa manje uživala.


– Mi smo taj film radili s nula dinara. Taj se scenarij godinama vukao po različitim natječajima, ali nitko nikada nije htio dati novac za nj. Nakon što je moj prijatelj Miloš došao jedan dan i rekao da je gotovo, da film mora snimiti i pozvao nas, mi smo pristali. Zbog manjka sredstava, snimali smo kako bi tko bio slobodan pa je film nastajao dvije godine. Od keteringa do prijevoza, svi smo sve radili za džabe, prepričava Jasna te se zaustavlja na retoričkom pitanju: »Kako drukčije raditi film koji se bavi ovom temom?!«


Fenomen katastrofalnog stanja građevinarstva jest uobičajena pojava društava koja proživljavaju tranziciju iz socijalizma u kapitalizam, pri čemu se nerijetko interesi vladajućih i mafije lome preko kičme malog čovjeka, a ovaj je film upravo obrađujući tu temu te zahvaljujući volonterskom angažmanu šačice odvažnih završio i kao dio repertoara koji nagrađuje publika na prestižnom Berlinaleu.


– To da nitko bez novca neće ništa uraditi, kako nitko neće pomoći, to je samo priča koje se forsira. Kad se zagrebe ispod površine, konkretno na primjeru ovog filma, vidi se da to nije točno. U ovom filmu nešto postoji. Možda baš ta posljednja scena za koju sam i sama govorila da je previše naivna, ali me Miloš razuvjerio govoreći kako kad ne možemo u realnom životu, neka barem u filmu pobijedimo. I baš zato mi je drago da se ljudima sviđa, da izaziva osjećaje zadovoljstva koji postaju prostorom za diskusiju, govori Jasna napominjući kako je ovo doista previše kompliciran put za stvaratelje filma koji neminovno na točku dnevnog reda postavlja pitanje kako mladi ljudi uopće mogu uspješno izgurati vlastitu ideju do kraja.


Preokupacija mladima


I ne čudi Jasnina preokupacija mladima. Ne samo utoliko što je riječ o budućnosti koja na mladima ostaje, već i stoga što je Jasna profesorica glume na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Sa svojim studentima je još prije četiri godine režirala našu predstavu »Tri zime«, spisateljice Tene Štivičić, s kojom su osvojili nagrade na brojnim festivalima te koja jednom u dva mjeseca gostuje u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu.


– Ja sigurno nisam budućnost ni kazališta, niti filma. Budućnost su studenti koji nemaju na koga čekati, nego je na njima da preuzmu ključ promjene u svoje ruke. Vidim u njihovim glavama shvaćanje kako je to što radimo na Akademiji odlično, ali istodobno misle da ih po svršetku obrazovanja čeka nešto drugo, ono pravo. Međutim, ja se ubi’ da im objasnim da se trebaju oduprijeti naslijeđenom starom gdje se točno zna što i kako. To što samostalno rade, to su prave stvari. Zapravo, govorim o razorenosti i zatvorenosti našeg društva. Razoreni smo u smislu autoriteta prema kojima mladi čovjek treba biti pažljiv jer se na prste mogu nabrojati oni koji zaslužuju istinsko divljenje. S druge strane, zatvorenost je ilustrativna u samom predznaku koji se pripisuje uratku koji je studentski jer se polazi iz perspektive da studentski rad ne može biti dobar kao onaj iza kojeg stoje razvikani profesori, redatelji, profesionalna kazališta, kaže.


Snimio Josip MIKAČIĆ

Snimio Josip MIKAČIĆ


Slijedom navedenog Jasna iščekuje generaciju koja će odmah po svršetku školovanja uskočiti u nezaivsnu kazališnu trupu i makar u kakvom magazinu, baraci ili šupi krenuti stvarati kazalište kakvo oni ocjenjuju da je potrebno jer pored mladenačke energije i darovitosti, uviđa i golem scenski prostor koji se pruža na području bivše Jugoslavije. Navedeni potencijal sintetizira govoreći o prostoru koji vraća neviđene darove, o specifičnoj konstelaciji terena koji rađa zvijezde Balkana.


Svjetske nagrade


Udruženim umjetničkim impulsom Đuričićkina igranja naslovne uloge s priznatom bosanskohercegovačkom scenaristicom i redateljicom Jasmilom Žbanić, film »Quo vadis, Aida?« je uvelike premašio trusan teren Balkana. Mnogobrojne svjetske nagrade, uključujući i Europsku filmsku nagradu za najbolji film 2021. godinu te nominaciju za Oscar u kategoriji za najbolji strani film, itekako govore u prilog dosegu koji je ovaj potresan film ostvario. Budući da progovara o još uvijek izrazito politički osjetljivoj temi genocida počinjenog u Srebrenici, a gdje Đuričić igra profesoricu koju ratne prilike učine prevoditeljicom za Ujedinjene narode koja nakon preuzimanja Vojske Republike Srpske pokušava spasiti život vlastitim sinovima i suprugu, nisu iznenađujuće salve negativnih komentara sunarodnjaka koje su se sručile na najbolju europsku glumicu.


– Bilo je neugodnih javljanja putem društvenih mreža. Srećom, svako čudo nakon tri dana dosadi pa sad tek poneko zaluta, iskreno će Đuričić dodajući: »Svjetske nagrade su utišale zle jezike malograđanskog sloja kojem su titule važne, ali ne i kod radikalnih desničara kojima se fućka za Europu.«


Na pitanje o ignoriranju njezina uspjeha od strane javnog servisa odgovara: »Meni je mnogo veća poruka to što me nisu popratili. Toliko mi je ljudi čestitalo, znanih i neznanih, a najljepši od svega su neočekivani trenuci prepoznavanja. Nedavno sam baš bila na kiosku na kojem stoji tabloid s užasnim naslovom, a meni prodavačica govori: Dobar vam dan i hvala vam za sve! To je najljepši mogući početak dana, to je ono zbog čega ja radim. Zašto bih pored takvih najiskrenijih ljudskih priznanja uopće pridavala pozornost Ministarstvu za kulturu koje ni telegram nije poslalo? Sve i lijepo i ružno što dolazi, nisam birala. Ja samo radim svoj posao i nastavljam tako. Ma, zamisli da sam u svom životu razmišljala o nagradama?« zapanjenim tonom izgovara Đuričić te ubrzo nastavlja lucidno se smiješeći: »E, pa ne bih imala ni jednu!«


– Mi nismo imali period od sto godina mira, naša se grozna povijest stalno ponavlja, a podgrijavaju je političari jer je to narativ na kojem oni opstaju. Između ratova, oni ratuju i dalje, govori Đuričić te dodaje: »Ratnička psihologija se prenosi s generacije na generaciju jer političarima ne odgovara da se zaboravi. Da njima odgovara zaborav, sa svakog ekrana bi se govorilo, u svakom tabloidu bi se o miru pisalo… Potencirala bi se priča da smo svi isti. Međutim, koliko je rat ušao u široke psihologije, često imam utisak da nije nikad ni prestao. U takvoj se atmosferi grade zatvoreni umovi koji na svakoga gledaju kao neprijatelja«.


Kolektivan odgoj


Na pitanje odakle crpi snagu za ustrajnošću, kako uspijeva plivati suprotno dominantnoj struji, Jasna poseže za rijetkim ‘Ne znam, nemam pojma’, napominjući kako je to često pitaju. Pa ipak, zahvaljujući kojem potpitanju osvrće se na roditeljski odgoj te evocira uspomene.


– Još kad sam bila sasvim mala, imala sam olakotnu okolnost da nitko od mojih bližnjih nije bio ostrašćen. Mogu zahvaliti roditeljima, ali i bakama i djedovima što sam odrastala uz podršku iz te najvažnije baze. Nikad me nisu opterećivali, uvijek im je samo bilo drago što nastavljam probijati vlastiti put. Tako je bilo i u trenucima borbe s ulogama koje su uvijek morale biti duboke. Odgojem su me spremili na preuzimanje pune odgovornosti za vlastite postupke. Kako nitko od uže ili šire obitelji nije imao dodira s umjetnošću i kulturom pa sam prva kročila ovim putem, vjerujem da mi je u mladosti olakšalo da krenem u sve ovo, kaže.


Iz Jasninih je riječ razvidno kako zajednički nazivnik najvećem dijelu društveno-političkih ozbiljnih stranputica pronalazi u precijenjenom materijalističkom svijetu te istodobno izražava zahvalnost što je imala priliku odrastati u vremenu koje se ni pod koju cijenu nije moglo svesti na današnji trijumf profita.


– To je nešto što je dio kolektivnog odgoja. To je u moje vrijeme bilo sramotno! Bila je sramota da ti juriš samo za novcem. To je bilo neukusno. Kad ulaziš u neki posao, trebaš se upustiti iz unutarnje potrebe. U tom slučaju, o novcu ne razmišljaš, a on dođe sam od sebe. Pogotovo ovo važi za nas ljude koji smo u kulturi, koji pripadamo jednom duhovnom prostoru, govori Đuričić izražavajući gađenje prema trenutno prevladavajućem stilu života koji često za cilj ima na društvene mreže postaviti fotografiju kakvog finog jela ili atraktivnog izdanja s egzotične destinacije. Međutim, navedeno detektira kao globalan problem koji se na prostor bivše države imputira u vidu onog što je društveno poželjno.


Kako prostor Balkana zapravo vidi siromašnim, drži da su njegovi žitelji utoliko slabiji na pošasti koje stižu s digitalnim dobom.


– To što se servira kao uspjeh preko noći, to ili jako kratko postoji ili čak uopće ne postoji. Svi trebamo raditi, stvarati do kraja života, ma kojim se poslovima bavili. Došlo je do zamjena teza da je život uživanje, a ne stradanje. Ma, tko ti je rekao da je život uživanje?, pasionirano izgovara Đuričić te dodaje:«Život je stalno toplo – hladno, suze – smijeh. To je jednako prirodi gdje postoje noć – dan, plima – oseka. Teški trenuci su ciklični periodi inkubacije u kojima nakupljamo energiju, dolazimo do novih spoznaja zahvaljujući kojima kasnije buknemo!«.


Svijetli primjer


U tom se kontekstu osvrnula i na vlastitu struku.


– Gluma je odgovoran posao jer je prostor ogromne slobode, što je privilegij. Valja znati da nisi tu zbog sebe, ni zato što si lijep niti zato što imaš neviđen talent. Ti su tu zbog drugog čovjeka i na tebi je da budeš u službi javnog dobra. Mi glumci smo službenici čiji je zadatak isporučivati određene poruke kako bi čovjeku bilo lakše, kako bi se prepoznao, da se dobro isplače, da proživi katarzu.


Sjajan primjer upravo okarakteriziranog glumačkog stila života koji se idealno realizirao putem prednosti digitalnog doba Jasna prepoznaje u predanoj i čudesno svestranoj mlađoj kolegici Sandri Silađev koja si je sama otvorila put.


– Ona je potpuno zasluženo svuda senzacija. Svijetli je primjer glumice koja nije imala vezu da se ubaci u kazalište, ali je pronašla snagu da izgradi svoj put. Potpuno je jasno kako kod nje nema laži, kako sav rad dolazi iz njezine istinske potrebe. Iako nisam s njom pričala, pretpostavljam da u startu nije znala gdje će ju taj put dovesti, ali je radila iz potrebe da ne eksplodira, govori Đuričić ne skrivajući kako i sama uživa gledajući Sandrine videe na Instagramu koji pokrivaju svaki segment društva zbog čega ju duhovito naziva pravim skenerom te zaključuje: »Gledajte Sandru Silađev, nemojte slušati političare i kvazi društvene analitičare. Gledajte i slušajte nju koja ide pravim putem!«