Apsurd života, sve do smrti, neizostavna je tema mojih filmova – kazao je Koji Wakamatsu, jedna od ključnih figura japanskog filmskog undergrounda. Apsurdna je bila i njegova smrt. Smrtno je stradao 2012. na tokijskoj ulici, nakon što je na njega naletio taksi. Par mjeseci ranije, autor teksta koji držite u ruci susreo ga je u venecijanskom Palazzo del Cinema na svečanoj projekciji njegova posljednjeg filma »Milenijska ekstaza« koji se, gle čuda, bavi apsurdom života. U tom filmu, povijest nas ništa ne uči, niti se mijenja, već stalno ostaje ista. Ako je u Wakamatsuovu filmu »United Red Army« Jim O’Rourke pjevao »Pictures of Adolf Again«, upravo taj »again« postaje njegova tematska konstanta. Osuđeni smo na smrt. Vječno i ekstatično. Jer, Wakamatsuova začudnost ležala je u radikalizaciji odnosa erosa i politike. Kao rodonačelnik »pinku eiga« žanra, prometnuo se uz Nagisu Oshimu i Masaoa Adachija u ikonu japanskog rubnog nezavisnog filma. Njegovi odvažni radovi »Anđeoska ekstaza«, »Embrij lovi u tajnosti« i »Go, Go Second Time Virgin«, ali i povezanost s yakuzom, japanskom Crvenom armijom i PLO-om, navukli su mu na leđa brojne probleme.
Ljubavno pismo
Zahvaljujući agilnoj Tanji Vrvilo, 2008. bio je gost »Filmskih mutacija – Festivala nevidljivog filma«. Tada je održao radionicu sa studentima zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. U zadnjem interviewu poručio je mladim filmašima – »Budite slobodni i radite ono što želite«. To je bio i ostao njegov životni motto. Njime se rukovodio i član njegove radikalne umjetničke »obitelji« Masao Adachi, čiji je opus također postao neizostavni dio Filmskih mutacija. Poput buntovnog Wakamatsua, tako je i Adachiju Japan postao kavez nalik onom u kojem je bio zatočen neimenovani junak njegova filma »Umjetnik gladovanja«. Iako je ušao u 80. godinu života kao jedina preostala karika famozne trijade Oshima-Wakamatsu-Adachi, čiji su se autorski putevi vječno sudarali i ispreplitali, on i dalje ostaje vječno zatvoren u antiideološkoj konceptualizaciji. U jednom recentnom interviewu kazao je da je »revolucionarna avangarda stvorila svijet posve odvojen od stvarnosti, neku vrstu elite s pištoljem«. Iako on i dalje vjeruje u »suverenost mase«.
Mutanti Tanje Vrvilo koji su u mraku riječkog Art-kina upijali Wakamatsuove seminalne revolucionarne radove, zasigurno su u šoku prolili zdjelicu miso juhe ili u boljem slučaju nezainteresirano odmahnuli rukom, saznavši za odluku japanskog sineaste Kazuye Shiraishija da snimi biopic posvećen tom velikom sineasti, ali i njegovoj »obitelji« kojoj pripada i neizostvni Adachi. Riječ je o filmu »Dare to Stop Us« (»Usudite nas zaustaviti«) prikazanom ovih dana u sklopu udinskog Far East Festivala. Iako su Wakamatsuovi kultisti sa zebnjom prihvatili autorovu odluku, rezultat i nije tako grozan kao što se to dalo naslutiti. Jer, Shiraishijev dosadašnji rad koji obuhvaća solidne komade poput »Đavolje staze« (»Kyoaku«) i »Vučje krvi« ambijentirane u miljeu yakuze, ali i »Tokijskog izgubljenog raja«, dao je naslutiti da se autorov emotivni hommage Wakamatsuu s kojim je surađivao na »Biciklističkim kronikama«, neće prometnuti u totalni debakl.
Jer, poput Shiraishijeva najnovijeg futurističkog komada »Igračeva odiseja 2020« koji je izazvao nepotrebne kontroverze nakon što je bio povučen u zadnjem trenu s programa lanjskog Macau Film Festivala, »Dare to Stop Us« još je jedno ljubavno pismo njegovu odvažnom mentoru. Uostalom, autorov najnoviji komad o pasioniranom igraču mahjonga u kojem tokijske Olimpijske igre bivaju otkazane zbog rata, a Japan postaje premrežen videonadzorima, u eksploziji policijske brutalnosti i militarizma, zasigurno bi se svidio veteranu Wakamatsuu.
Skladište energije
Ono po čemu se njegova priča razlikuje od sličnih biopica, njena je jednostavnost i odbacivanje hagiografskog diskursa. Jer, nepotrebnu karikaturalnost početnih scena ubrzo će zamijeniti kompleksniji humorni i dramski potezi.