RIJEKA – »Ako je život samo san. Zanima me tko to od nas sanja. Da li ja il’ netko drugi. Samo ja ili svi drugi.« To su stihovi songa »Ako je« u izvedbi Pridjeva koji se često ponavljaju u Matanićevoj »Zori«. Iako fini originalni soundtrack njegova komada potpisuju braća Sinkauz. Doduše, kritika je nakon njegove premijere na festivalu Black Nights u estonskom Talinu, a potom i na beogradskom FEST-u, često naglašavala njegov dominantan motiv vječnih međunacionalnih interakcija i sukoba, s već klasičnim etničkim linijama na relaciji »naših« i »njihovih«.

Iako ta podjela u filmu nije tako eksplicitno naglašena kao u autorovu »Zvizdanu«. Zato naziv festivala u Talinu možda najbolje priziva atmosferu Matanićeva filma.

Autorova »Zora« impregnirana je maglom i crnim noćima nedefiniranog dalmatinskog zaleđa i njegovih primordijalnih impulsa u zoni/zori bliske distopijske budućnosti. Doduše, njegova Ika (Matanićeva recentna muza Tihana Lazović) pravoslavna je vjernica koja redovito posjećuje božji hram, iako njegov pop poručuje vjernicima da se parohija zatvara. Njen muž Matija (Krešimir Mikić), koji održava obližnji TV-odašiljač, izgubio je (katoličku) vjeru. Ika je dodatno traumatizirana misterioznim nestankom njihova starijeg sina. Njihova je dilema trebaju li se preseliti u grad ili ostati u selu i nastaviti traganje za izgubljenim sinom (»Zašto si ga prestao tražiti?«, kaže Ika mužu). Matijin život zakomplicirat će dolazak dijaboličnog stranca, koji započinje graditi drvenu kuću na susjednom brijegu. Povezuju ih identična imena. Zato Matanićev komad više govori o dualitetima i snovima na koje se referira song Pridjeva, koji često prerastaju u noćnu moru, nego o međunacionalnim sukobima. Slične dualitete priziva i nepotrebna patetična figura žene anđela koja se također zove Matija.

Izgubljen u priči

Poput Matanićevih narativno konfuznih »Novina«, kojima je važniji bio dron nego suvisla priča, tako će i pojava drugog Matije generirati dostatnu dozu konfuzije i apstraktnih devijacija. Portretira ga slovenski glumac s njemačkom adresom Marko Mandić, čiji je performans u jednoj od ključnih scena sveden na grč butoha u sinergiji s jednakom grčevitom Lazić, bliži teatru nego filmu. Uostalom, dobar dio Mandićeva umjetničkog rada vezan je za kazališnu suradnju s Ivicom Buljanom, s kojim Matanić dijeli slične histerije. One će kulminirati u krešendu nepotrebnog rave derneka s danse macabre dodirom, koji priziva finale »Zvizdana« (čak je u tom rejverskom krešendu koristio i cameo pojavu Gorana Markovića). Kao da u Matanića mora kad-tad zatitrati neki skriveni buljanovski crv. Kao da se izgubljen u priči predozirao ecstasyjem.

Arhitektura kadra

Zato je arhitektura kadra ono po čemu ćemo pamtiti Matanićev film, kad postanemo svjesni da kuća drugog Matije podignuta na susjednom brijegu obavijenim maglom trauma, nije drugo nego kulisa, koja priziva Mandićev kazališni rad. Kao što su i životi Matanićevih junaka, zapleteni u mreži psihoanalize i metafore, svedeni na kulisu. Očito je bijeg jedina moguća alternativa. S vlasnikom birca Andrijom (Boris Isaković) kao moralnim kompasom filma. Uz Iku, Matiju i njihovu djecu, spašen je tek stolni nogomet kao uspomena na njegovu prošlost. Iako Matanić prečesto dribla s našim strpljenjem.