Sve se naizgled doimalo tako idealno. Iako je svečanost EPK inauguracije izazvala dijametralne reakcije. Treba li nam »Bella Ciao« u luci koja je teretne brodove i obližnje škverove zamijenila jahtama na zimovanju? Bilo kako bilo, to isto otvaranje pamtit ćemo po energičnoj Tanji Vrvilo i njenom partneru Damiru Batolu Indošu. Samo par tjedana kasnije, Tanja će u riječko Art-kino u sklopu Filmskih mutacija – Festivala nevidljivog filma, dovesti velikog Abela Ferraru.

Ferrara je u tom istom kinu održao koncert na koji se autor referira u autoreferencijalnom doksu »Sportin’ Life«, kojem se svjetska premijera dogodila u sklopu lanjske »fizičke« venecijanske Mostre. Bilo je to prije nešto više od godinu dana. Tada nismo ni slutili da će Ferrarino riječko gostovanje biti vrhunac EPK-a. Samo par tjedana kasnije, Rijeci i ostatku svijeta dogodila se pandemija, s EPK-om kao njenom kolateralnom žrtvom, ni krivom ni dužnom. Jer, ono po čemu ćemo pamtiti riječki pandemijski EPK ostaju Ferrara i otvaranje Palače šećerane, uz »Usijano more« iza kojeg stoji agilna škvadra s pečatom Drugog mora.

Kalkulirati distance

I dok se godinu dana kasnije, konkretnije 26. veljače 2021. Ferrara vraća u Art-kino u sklopu još jednog izdanja Filmskih mutacija, ali ne u fizičkom izdanju, sa »Sibirom« čija je svjetska premijera održana u konkurenciji lanjskog Berlinalea, planirano riječko »fizičko«gostovanje filmskog gerilca i pionira alžirskog undergrounda Tariqa Teguie, dogodit će se nakon što su u sklopu riječkih sada već ugaslih Mediteranskih igara s pečatom Drugog mora, davne 2009. prikazana dva autorova seminalna komada – »Roma wa la n’touma« (»Bolje Rim nego ti«) i »Gabbla«. U oba filma, fundamentalističko i političko nasilje proteže se autorovim slikama poput mračne sablasti od koje je moguć bijeg u Nigdje(zemsku) kroz prašinu i magličastu koprenu od nepodnošljive žege. I dok Teguijin »Bolje Rim nego ti«, za kojeg urbane legende kazuju da je snimljen ukradenom DV kamerom s ridikulozno niskim budžetom, priča jezikom svjetla, tišina i gesti, u žudnji za bijegom i lažnim papirima, »Gabbla« je film o povratku.

Riječ je o krajnje halucinantnoj pustinjskoj odiseji alžirskog geodeta i emigrantice iz Čada, koja se odlučila vratiti doma. Oni su goli u sedlu, doslovno i metaforički. Iako je već sama prisutnost geodeta u službi političke metafore. Samo što sve one brojne armade koje su iscrtavale linije na mapama i mijenjale alžirsku geografiju, sada zamjenjuje Malek koji kalkulira distance i simbolično označava geopolitičke linije teritorija. Kao što »geodet« Teguia snima udaljenost i brani dubinu kadra, promatrajući s distance naoružane muškarce koji se približavaju junaku e da bi razotkrili razlog njegova dolaska. Kad padne noć, Malekov san prekidaju ekspolozije izazvane bijegom ilegalnih migranata kroz minska polja. Ali imaginarne linije na njegovu itineraru počinje prstom ucrtavati djevojka skrivena u saharskoj kolibi. To je ona beskonačna dijagonala koja vodi prema Čadu, prije no što će dosegnuti točku nestanka u pustinjskoj omari.

Zato je logična etapa u filmskom tumaranju Tariqa Teguie »Revolucija Zanj« kao još jedno putovanje prema granicama spoznaje, u kojem autor pokušava problematizirati s »fenomenom« arapskog proljeća tragajući za njegovim ishodištem. U pobuni robova koja se dogodila u 8. stoljeću na jugu Iraka i koja se danas vraća na te iste prostore poput jeke. Ali i neka druga područja, poput Grčke u plamenu, na ulice Sirije i Bejruta, tog grada utopija i smrti utopija. S akterima zaljubljenim u život u svijetu koji se doima kao da više ne postoji, u deformiranom zrcalu filma i svim našim godardovskim »histories«. U monumentalnoj lekciji o »revolucionarnom« pogledu koji nadvisuje svaku idelogiju.

Gdje si, Tariče?

Zato se naposljetku moramo upitati, »Gdje si, Tariče?«, aludirajući na autorov autoreferencijalni kratkiš »Ou en etes-vous, Tariq Teguia?«. Tariq je u vječnom pokretu. Na autocesti okupanoj kišom, na tračnicama, na prosvjedima, u zrakoplovu, na rock koncertu i snijegom zametenom krajoliku negdje oko Grenoblea, nalik onom u kojem se izolirao Ferrarin vuk samotnjak Willem Dafoe (šifra: »Siberia«), potonji doduše u ponešto nižim temperaturama. Onog istog Ferrare s kojim smo u veljači 2020. u sklopu Filmskih mutacija započeli naše glazbeno i filmsko druženje u riječkom Art-kinu i s njime ga sada zaokružujemo. Iz Rima u Sibir. U još jednom Ferrarinu osobnom putovanju u kojem on pleše s demonima i medvjedima, dok mu se likovi obraćaju jezikom kojim autorov junak ne govori.

Nanovo je dakle u igri onaj »coraggio« koji u »Tommasu« izgovara Dafoeova učiteljica talijanskog. S Clintom (Dafoe) koji se izolirao u usamljenoj kolibi (talijanski Dolomiti koji »glume« Sibir), otvorivši birc u koji će navratiti mlada Ruskinja s babuškom na čašicu votke (glumi je autorova žena Cristina Chiriac). No izolacija nije nikakav bijeg, niti mir. Zato će Clint upregnuti polarne pse i krenuti sanjkama na onirično putovanje tijekom kojeg mu se ukazuju izlasci sunca iz špiljskog jezera koji prizivaju Von Trierovu »Kuću koju je izgradio Jack«. Negdje između, izgubili smo se u omari Tariqove pustinje.

Dragan RUBEŠA