Što učiniti kad su nam kinodvorane u lockdownu? Pronaći spas u sveprisutnim digitalnim platformama. Fanovi tajvanskog filma napokon su ovih dana došli na svoje, s dvama velikim sineastima koji pripadaju različitim autorskim generacijama. Tako je na Netflixu trenutačno dostupan izniman komad Chung Mong-Honga (šifra: »Sunce« aka »Yangguang puzhao«) nakon što je lani prikazan u Torontu i osvojio pet vodećih nagrada u sklopu tajvanskog Golden Horse Film Festivala. Iako nam nije jasno kako je jedan Tajvanac uopće mogao ući u Netflixovu orbitu. A na prestižnom portalu Mubi odnedavno je dostupan nevidljivi dragulj velikog Edwarda Yanga snimljen 1987. (šifra: »The Terrorizers« aka »Kong bu fenzi«), koji je te iste godine u Locarnu osvojio Srebrnog leoparda. Yang je uz Houa i Tsaija centralna figura tajvanskog Novog vala osamdesetih, preminuo 2007. u 60. godini u svom domu na Beverly Hillsu.

Doduše, Chung nije nepoznanica u festivalskim ešalonima. Upoznali smo ga 2008. u Cannesu, kad je u sklopu paralelne selekcije »Un certain regard« prikazan njegov sugestivan debi »Parking«. Na tom istom Cannesu, Yang je osam godina ranije proglašen najboljim redateljem (šifra: »Yi Yi«). Iako radikalnija filmofilija pamti njegova daleko inspirativnija ranija remek-djela poput »Tog dana, na plaži«, u kojem se kao direktor fotografije potpisuje tada gotovo anoniman Christopher Doyle, prije no što ga je prigrlio Wong Kar-wai te »Taipejske priče«, u kojoj je angažirao svog prijatelja Houa Hsiao-hsiena u ulozi bivše zvijezde baseballa, ali i veličanstvenim »A Brighter Summer Day«. Iako enigmatičan »The Terrorizers« ostaje jedan od možda najkompleksnijih autorovih nevidljivih komada.

Snimati prazninu

Poput većine tajvanskih novovalovskih sineasta, tako i Yang postavlja svoje protagoniste u ozračje tajvanskog ekonomskog booma, koji će rezultirati osjećajem totalne konfuzije. U fokusu su »The Terrorizersa« fluidni odnosi jedne spisateljice u krizi, njezina frustrirana muža laboratorijskog tehničara, jedne buntovne djevojke i jednog fotografa. Njihove sudbine posve negiraju uzročno-posljedičnu vezu. To dokazuju već uvodni pucnjevi, koji podvlače prijeteći osjećaj teške praznine. Tu nije u igri isključivo njihova usamljenost. Barem ne u onom istom diskursu otuđenosti koju ćemo prepoznati u Tsaija. Riječ je o likovima koji su u stanju reagirati autonomno, ulazeći u filmski kadar bez ikakve posebne interakcije. Zvukovi su ti koji dominiraju nad riječima. U Taipeiju prometnog kaosa, njegovim sirenama i koracima. Kako prikazati te mutacije? Kako priznati nemogućnost transformacije prostora i pokreta u jedinstveno tijelo?

Evidentna asocijacija ostaje Antonionijev modernizam. Ne samo u razlici između dviju slika koje se naizgled doimaju identičnima (Yangov lik fotografa na neki način priziva »Blow-Up«) već i u krizi autorova bračnog para i njihovim tišinama koje postaju jedini mogući »dijalog«, poput onog između Sandra i Claudije u »Avanturi« nakon nestanka Anne. Jer Yang je poput Antonionija veliki majstor snimanja praznine, koju skrivaju neboderi Taipeija. Dok Chung promatra odraz sunca u staklenim fasadama tih istih nebodera, pokušavajući riješiti vječnu dilemu jesu li se ljudi u stanju promijeniti i jesmo li u stanju promijeniti percepciju o sebi, Yangovi kadrovi promatraju gotovo identične urbane i arhitektonske transformacije. U onim istim odrazima i vedutama na njihovim staklenim površinama u kojima grad promatra sebe.

Soba panike

Zato poput finalne scene Chungova »Sunca«, u kojoj to isto sunce iz naslova autorova filma napokon dobiva pravi smisao, završnica Yangova komada igra na identičnu razornu ljepotu. S buđenjem i slomom spisateljice, kad realnost i fikcija napokon postaju odvojeni. Jer dok u Houa sjećanja slijede klasičnu putanju, u »The Terrorizers«, koji s prethodnom »Taipeijskom pričom« čini savršeni diptih o jednom gradu, Houovu opsesiju prošlošću zamjenjuje Yangov fokus na sadašnjosti. Onaj autorov trenutak koji se već dogodio i koji postaje dio prošlosti brže no što smo ga bili u stanju detektirati. Jer velik Jia Zhang-ke jedini je sineast na tim prostorima koji je poput Yanga pokazao kako film nije u stanju slijediti korak s euforijom urbane transformacije, promatrajući Taipei kao enormu sobu panike.

Zato Yangovima urbanim odrazima paradoksalno puno duguje velik Michael Mann u još jednoj iluziji ili veličanstvenoj obmani. Zato nije čudo da se na Yangov film referira i Frederic Jameson u knjizi »Geopolitička estetika: Film i prostor u svjetskom sistemu«. Tko bi rekao da će taj isti Yang, inače veliki ljubitelj mange, jednog dana najaviti vlastiti animirani projekt »The Wind« s Jackiejem Chanom, čije je snimanje nažalost prekinula autorova prerana smrt.