Dragan Rubeša

Filmski segment Revije malih književnosti: Kairski pali anđeli

Dragan Rubeša



Tijekom jednog od recentnih odlazaka na Cairo Film Festival, autoru teksta koji držite u ruci već je pomalo dosadilo da njegovi kairski dani prolaze u festivalskoj letargiji Opera Housea na nilskom otoku Ghezira, s njegovim ambasadama, luksuznim vilama, učenicama koje vježbaju harmoniku u dvorištu lokalnog konzervatorija, sobom s pogledom na stadion Zamaleka i hamburgerima u retro ambijentu bistroa »Maison Thomas«, čiji je vlasnik sin Omara Sharifa. Zato je na izlazu iz »Marriotta«, nekad poznatijeg kao »Gezirah Palace«, zamolio taksista da ga odvede do kina »Karim« u ulici Emad-El-Din.


Riječ je o jednoj od festivalskih adresa koja nije strogo rezervirana za akreditirane novinare, nego za žitelje Kaira.Kad smo se napokon zatekli u zoni »Karima«, taksist još uvijek nije bio siguran gdje je kino locirano. Jer, kairski taksisti baš i nisu upoznati s čudima GPS-a. I bolje da nisu. Ništa neobično, budući da Kairo ima gotovo 10 milijuna stanovnika. I tako smo nakon dužeg lutanja napokon otkrili famozni »Karim«, to pulsirajuće srce kairske »Zawya« filmofilije, kad sam na njegovu ulazu ugledao prepoznatljivi festivalski logo. »Evo ga!«, uzviknuh taksistu, koji je i sam bio pomalo zatečen mojim otkrićem.

Izgubljena vremena


Uoči projekcije, kino je pročešljao kordon egipatskih policajaca u bijelim uniformama, e da bi bili sigurni da neki terorist nije u dvoranu ubacio bombu. Taj isti ritual ponovili su i na polovini filma. Tada smo u »Karimu« doduše gledali Bugedirov film »Miris proljeća«, u kojem tuniski predsjednik obećava narodu veće plaće.


Ulazak u »Karim« priziva izgubljena vremena egipatskog filma, s rasklimanim foteljama od baršuna i posterima starih filmova koji krase njegove zidove. Nakon projekcije, izašao sam omamljen iz kina, posve izgubljen u vremenu, prostoru i prijevodu, uzalud pokušavajući dozvati taksi koji bi me iz tog kairskog kaosa vratio na moju sigurnu festivalsku adresu. I tada se pojavila Nada. Moja spasiteljica s hidžabom. Izašla je iz »Karima« par minuta kasnije, nakon što je završila odjavna špica, kad sam je zamolio da mi pomogne u povratku na Gheziru. Nada je u istom trenu zaustavila taksi koji nas je odveo do Opera Housea. Bila je to igrom slučaja i njena adresa. Tijekom vožnje kairskim kaosom, kazao sam joj da imam čak dvije prijateljice koje se zovu Nada. Kairo i Rijeka možda nikad nisu bili tako blizu. Povezalo ih je jedno ime.




Dan kasnije, nanovo sam susreo Nadu u kafiću »Balzac« u sklopu Opera Housea. Darovala mi je tri figurice Basteta od alabastera različitih dimenzija, jer sam joj kazao da obožavam mačke. Ja sam joj poklonio zahvalnost i prijateljstvo. Prijateljstvo koje još uvijek traje. Dvije godine kasnije, u riječkom Mini Art-kinu dogodit će se »Raj palih anđela« u režiji Oussame Fawzija, kao filmski segment Revije malih književnosti, čija će projekcija uslijediti večeras nakon razgovora s egipatskom književnicom Mansourom Ez-Eldin i libanonskom književnicom Zeinom G. Halabi. Ti anđeli doduše nemaju ništa s mojom Nadom. Tu pomalo nekoherentnu vampirsku priču otvara junakova smrt od predoziranja u nekom opskurnom baru. Iako su njegovi prijatelji toliko napušeni da vjeruju da je on uvijek živ.


Dnevne rute


I sam pokojnik koji pripada imućnoj koptskoj obitelji, baš se ne osjeća ugodno u svom skupocjenom lijesu, iako su ga fino obrijali, okupali i odjenuli. Dobili smo dakle nešto poput egipatske varijante crnohumorne »stoner« komedije. Iako Fawzijev komad paradoksalno nije inspiriran egipatskim literalnim predloškom, već brazilskim piscem Jorgeom Amadom, prizivajući Kotcheffov »Weekend at Bernie’s«. Možda bi s obzirom na gošće koje će uveličati riječku Reviju malih književnosti, relevantniji filmski odgovor bio dugometražni debi Hale Lotfy »Coming Forth by Day«, prikazan u sklopu berlinskog Foruma, koja prati dnevne rutine frustrirane kairske žene, fino balansirajući između svjetla i sjene, života i smrti.


No, jedan od najvažnijiih sineasta iz post-Tahrir ere ostaje Tamer El Said, čije smo »Posljednje dane grada« mogli vidjeti u sklopu zagrebačkog 12. Subversive Film Festivala. Zato je prava šteta da Revija malih književnosti nije uz Ez-Eldin mogla ugostiti genijalnog Omara Roberta Hamiltona (šifra: »Grad uvijek pobjeđuje«) koji je s prijateljem glumcem Kharimom Abdallomn osnovao kolektiv Mosireen. Iako je riječ o piscu i suosnivaču Palestinskog književnog festivala, ali i autoru iznimnog kratkiša »Though I Know the River Is Dry«, koji živi na relaciji između Kaira i New Yorka. Hamiltonov opus možda je najbliži literalni odgovor na El Saidov komad. Jer, kako bi to kazao njegov junak: »Ne može se stalno živjeti u krizi. Ljudi se počinju dosađivati«.