Piše Dragan Rubeša

VLASNIŠTVO REŽIMA Erotizam i nježnost toksične muževnosti Olivera Hermanusa

Dragan Rubeša



Čitav opus iznimnog južnoafričkog sineasta Olivera Hermanusa sveden je na kompleksne seksualne identitete u eri aparthejda. Od genijalnog »Skoonheid« (»Ljepota«) kojem se svjetska premijera dogodila još 2011. u sklopu kanskog »Izvjesnog pogleda«, pa sve do najnovijeg »Moffieja« koji će biti prikazan u sklopu Rijeka Film Foruma, nakon što mu se lani dogodila svjetska premijera u paralelnom programu »Orizzonti« u sklopu venecijanske Mostre. Negdje između dogodio mu se i »The Endless River« sa zanosnim Nicholasom Devauchelleom, koji je poput »Moffieja« također premijerno prikazan na Mostri.


Autorova »Ljepota« fokusirana je na nervoznog sredovječnog gej Afrikanera, nesretnog oca/supruga i vlasnika pilane, zaljubljenog u ljepuškastog rođaka, koji će ga natjerati da iz provincijskog Bloemfonteina otputuje u Cape Town, gdje njegov predmet žudnje studira pravo, između dvaju sunčanja bicepsa na lokaloj plaži. Plaža postaje i ključna lokacija Hermanusova »Moffieja«, koji je trebao biti prikazan na ovogodišnjem prebrzo otkazanom Motovunu s pomalo nespretnim prijevodom »Tetkica«, iako je njegova originalna akvizicija bio RIFF. Bez obzira na sve to, njegov puno bolji prijevod je »pederčina«. Jer, »moffie« nije južnoafrički odgovor na benigniji »sissy« (»tetkica«), već na puno uvredljiviji »faggot«. Biti »moffie« (»pederčina«) u JAR-u, isto je što i biti »ateist« ili »pedofil«.


Zato »Moffie« denuncira socijalnu i kulturalnu stigmatizaciju »pederčina«, koji postaju vlasništvo režima. A kad postaneš vlasništvo režima, taj isti režim može s tobom učiniti sve što mu padne na pamet. Može se nad tobom sadistički iživljavati, natjerati te na terapiju konverzije kako bi ti iz glave izbacio »pedersku« žudnju i poslati te na granicu s Angolom da ubijaš »komunjare«. Ta ista Angola na čiju granicu biva poslan Hermanusov »moffie«, postaje prirodni habitat komunističke MPLA na koju se referiraju Sex Pistolsi u »Anarchy In the UK«.


Slatki dani ljeta




Doduše, Hermanusu je puno više od genijalnih Sex Pistolsa stalo do genijalne ljetne soul himne The Isley Brothersa »Summer Breeze«, koja priziva junakovo djetinjstvo u formi flashbacka. Taj isti song ilustrira odlazak njegova junaka pod tuš nakon bazena, gdje će u onim slatkim danima ljeta doživjeti prvu eksploziju groteskne (traumatizirane) homoerotske nesigurnosti i agresije, napaljeno promatrajući alfa mužjaka pod susjednim tušem. Jer, Hermanusov ekstraordinarni komad, rastrgan negdje na pola puta između Claire Denis (šifra: »Beau travail«) i Roberta Altmana (šifra: »Streamers«), zamijenivši Legiju stranaca i Vijetnam s Angolom i JAR-om, nije samo veliki kompleksni komad o seksualnim identitetima u vremenima aparthejda, već i veliki ratni film o zemlji koja ratuje sama sa sobom, svojim angolskim susjedima i ostatkom svijeta.


Film je adaptacija istoimenog autobiografskog romana Andrea Carla van der Merwea. Poput autora literarnog predloška, tako i ime njegova junaka Nicholasa van der Swarta zvuči jako Afrikaans. Iako je Nicholas u stvari preuzeo prezime svog očuha. Nicholasov stvarni otac, čiju fotku on nosi kao da se radi o njegovoj djevojci, dao mu je na rastanku porno magazin da mu se nađe pri ruci i penisu tijekom njegove obvezne dvogodišnje vojne obuke kao zamjena za »municiju«, čiji sadistički dril priziva Kubrickov »Full Metal Jacket«, inkarniran u monstruoznom naredniku Brandu. Tijekom te iste obuke, svedene na svemoguća fizička i psihička poniženja, već sam ožiljak od piercinga na uhu priziva »pederske« etikete. Doduše, Nicholasov predmet žudnje nije porno drkanje, već njegov vojnik Dylan. Iako je puno intrigantniji lik vojnika Sachsa koji na šanku lamentira o Maou i Cheu.


Komunisti i tetkice


Jer, za razliku od većine autora koji pripadaju aktivističkom korpusu južnoafričke kinematografije, Hermanus pokazuje da socijalna stigmatizacija u njegovoj zemlji nije isključivo rezervirana za crnačku populaciju, već i za onu homoseksualnu (ali i onu koja priziva obje kategorije). Zato Hermanus dijeli s Nicholasom identičnu homoseksualnost (scena na bazenu je izmišljena, prizivajući autorova slična iskustva iz djetinjstva). Kao što je angolski »komunist« bio al pari s južnoafričkim »crncem«, tako je i taj isti angolski »komunist« bio al pari s južnoafričkim »moffiejem«, ravan teroristu. Nicholas je gay, dakle, »moffie«, koji postaje nešto poput mjerne jedinice. Ili si muškarac ili si »tetkica«.


U prostoru totalne socijalne i kulturalne stigmatizacije. Doduše, Hermanus pripada nešto mlađoj generaciji od njegova lika Nicholasa. On nije služio vojni rok i nije bijelac poput Nicholasa. On ne dijeli Nicholasovu rasnu kategorizaciju. Iako je on pripadnik drukčije manjine.


»Prisjećam se kad su me prvi put nazvali ‘moffie’. Tada sam se počeo skrivati. To je onaj trenutak u kojem prepoznaješ ono što jesi. To nije loše, jer tada počinješ sređivati ono što jesi i graditi drugu verziju sebe.«, kazao je Hermanus u jednom intervjuu. Pretjerana obazrivost kad-tad dolazi na naplatu, bilo u kasarni, minskom polju ili nekom drugom prostoru.