Piše Dragan Rubeša

Čečenija, zemlja gay konclogora: Gledali smo potresni doks o mračnoj strani duge

Dragan Rubeša

Iako čečenski lideri to negiraju, tvrdeći da u Čečeniji ne postoje homoseksualci, pa samim time nema ni konclogora u koje bi oni mogli biti deportirani, o njima je progovorio i potresni doks Davida Francea »Dobrodošli u Čečeniju«, kojem se svjetska premijera dogodila u sklopu Sundancea, da bi potom bio prikazan na Berlinaleu



Živimo u ludim vremenima u kojima je jedan od članova mađarskog ultradesnog Fidesza predložio bojkot popularnog gaziranog pića, onog čije kičaste božićne reklame ne mogu proći bez Djeda Mraza (za vjernike Djeda Božićnjaka), samo zato jer su se na njegovim jumbo plakatima koji su prošlog ljeta osvanuli na raznim budimpeštanskim lokacijama, ukazali gay parovi. U stvari, dotični je učinio veliku uslugu LGBTQ populaciji, jer barem ne mora konzumirati to nezdravo piće, koliko god promotivna kampanja njegove korporacije bila »LGBTQ friendly«. U gotovo istom tonu, vođa notorne poljske partije Pravo i pravda, rezolutno je artikulirao vlastite stavove o »LGBTQ ideologijama«, kazavši da su one »prijetnja poljskom identitetu i našoj naciji«.


Krakovski nadbiskup etiketirao je LGBTQ aktiviste kao »duginu kugu«, uspoređujući je s nacizmom i komunizmom. A član mađarskog parlamenta Laszlo Kover, blizak Orbanu, kazao je da »moralno ne postoje razlike između pedofila i onih koji traže njegove usluge«. Da vas malo podsjetimo, ako niste znali, Poljska i Mađarska su članice Europske Unije. No, sve te drčne i ponosne EU članice nisu ništa u odnosu na Čečeniju, koja je za tu istu LGBTQ populaciju otvorila konclogore. Iako čečenski lideri to negiraju, tvrdeći da u Čečeniji ne postoje homoseksualci, pa samim time nema ni konclogora u koje bi oni mogli biti deportirani. Iako ljudskopravaške organizacije navode u svojim izvještajima da njeni konclogori nisu nikakva tlapnja, već oni doista postoje. O njima je progovorio i potresni doks Davida Francea »Dobrodošli u Čečeniju«, kojem se svjetska premijera dogodila u sklopu Sundancea, da bi potom bio prikazan na Berlinaleu (njegovo HBO krštenje najavljeno je za lipanj).


Ubojstva iz časti


Čečenski diktator (predsjednik?) Ramzan Kadirov opisao je te konclogore kao neizostavni dio njegove kampanje za »čišćenje naše krvi«. Čak je javno poticao čečenske obitelji da likvidiraju sve njihove članove za koje se sumnja da imaju homoseksualne, lezbijske i transrodne sklonosti, označivši te likvidacije kao »ubojstva iz časti«. Tada je ubijeno na stotine Čečena za koje se sumnjalo da pripadaju LGBTQ zajednici, i tek nekolicina je izbjegla smrt, zahvaljujući ruskoj LGBTQ mreži sa sjedištem u Sankt Peterburgu, koja je za čečenske migrante osigurala sigurne kuće. Njeni podaci navode da je tek 151 osoba uspjela pobjeći iz Čečenije i pronaći spas na Zapadu. Iako je Kadirov pokušao osporiti te optužbe, nazivajući ih »lažnima«, ali zato jer je smatrao da u Čečeniji »nema pedera«. Putin je u početku prihvatio Kadirove demante, iako je pod pritiskom međunarodne zajednice zatražio istragu, koju su nevladine udruge naširoko kritizirale, jer nijedna žrtva nije pristala svjedočiti u strahu od odmazde.




»Oni su prestrašeni i više nikom ne vjeruju. Oni kojima smo pokušali pomoći vjerovali su da je riječ o namještaljki. Kad sam ih upitala zašto su nam se uopće obratili ako su vjerovali da je riječ o namještaljki, kazali su mi, da smo ostali, ionako bi nas ubili«, navodi ljudskopravaška aktivistica Tatjana Viničenko u Franceovu doksu. Doduše, Čečenija nije jedina koja progoni LGBTQ zajednicu. Prema podacima ILGA-e, homoseksualci su kriminalizirani u 70 svjetskih država, dok njih jedanaest za iste primjenjuju smrtnu kaznu. Doduše, Čečenija se ipak po nečem bitno razlikuje od njih.


Njene su vlasti jedine nakon nacističke Njemačke koje se zalažu za njeno totalno istrebljenje otvaranjem konclogora.


Jer, u digitalnoj eri možeš učiniti s licem štogod ti padne na pamet. Možeš ga izmijeniti digitalnim skalpelom. Ali nikad ga ne možeš prikazati tako jezivo u njegovoj zrnatoj i crno bijeloj esencijalnosti, kao što je to učinio France.


Društveno čišćenje


Jedna od njegovih »sestara« je i 21-godišnja muslimanska lezbijka »Anja« koja razgovara s Davidom Istejevim, ruskim aktivistom i novinarom koji pomaže osobama poput Anje da pobjegnu od vlastite religije i pronađu spas u nekoj od sigurnih kuća diljem Europe. Anjina agonija započela je kad ju je ujak počeo ucjenjivati seksom da bi joj zauzvrat dopustio da skriva od oca vlastite lezbijske sklonosti. Sve to događalo se u miljeu društvenog »čišćenja«, čiji je projekt inicirao Kadirov, mačoidni diktator koji obožava oružje i jet-ski vratolomije. No scene iz moskovske sigurne kuće nekakav su bizarni spoj zajednice i otuđenja. Među njenim štićenicima dobar dio otpada na tinejdžere, nakon što su ostavili iza sebe vlastitu prošlost i obitelji. Neki od njih pokušali su izvršiti samoubojstvo. No za Anju, taj izolirani i zatvoreni univerzum u kojem je kontakt s vanjskim svijetom praktički nemoguć, još više otežava njeno ionako labilno psihičko stanje. Jedino što im preostaje svodi se na neku vrstu kompromisa. Među njima je i Maksim, na početku predstavljen kao Griša, koji je iz čečenskog zatvora pušten zahvaljujući njegovu ruskom državljanstvu, da bi nanovo završio iza rešetaka kad su vlasti počele strahovati da će svoju tragediju ponuditi medijima. On je ujedno i jedini od Frenchovih aktera koji se oslobodio od digitalne maske u trenutku emotivnog oslobađanja. Paradoks je tim veći da Trumpova administracija nije pružila utočište nijednoj od Kadirovih žrtava.