Vatroslav Mimica

Bio je filmaš koji se nije ulagivao publici: Svijet filma ostao je prilično siromašniji

Davor Mandić

Mimičini su filmovi zaokupljenošću suvremenom tematikom – fokusom na osamljenost i otuđenje u urbanom svijetu – te inovativnošću izraza, autoru donijeli nagrade na svjetskim festivalima



Šturi biografski podaci filmaša Vatroslava Mimice, preminulog u subotu u 98. godini, kažu da je ovaj sineast rođen u Omišu 1923. godine, da je studirao medicinu, bio antifašist, direktor Jadran filma, jedan od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma te međunarodno priznat redatelj i scenarist. Mimica je, dakako, bio puno više od svoje biografije te se, osim dugovječnošću, u korpusu ovoprostorne kulture ističe i dosljednošću svojim idejama i postulatima.


Naime, dobar dio napisa koji prate njegovu smrt uključuje i neki spomen na ne baš uvijek najpozitivniju recepciju njegovih djela. Dapače, na više mjesta spominje se i zviždanje publike, koja se ponekad nije libila ni drastičnijih izraza negodovanja. Govori se to za pulsku projekciju njegova filma »Kaja, ubit ću te« iz 1967. godine, inače autoru najdražeg, kad se na pozornici u Areni navodno našlo i kamenja. No Mimicu to, barem je tako tvrdio, nije posebno diralo, jer filmove nije snimao da bi se ulagivao publici, već da bi ispitao dosege medija. Medija kojem po svojem formalnom obrazovanju nije pripadao.


Igrani i animirani filmovi


Mimica je filmski debitirao igranim filmom »U oluji« 1952. godine, da bi vrlo brzo snimio i drugi igrani film – »Jubilej gospodina Ikla« (1955.). No onda se događa zaokret prema animiranom filmu, prvo u vidu pisanja scenarija za neke od prvih uspjeha Zagrebačke škole crtanog filma (spominju se tako Kostelčevi filmovi »Premijera« i »Na livadi« te Vukotićev »Cowboy Jimmy«). Iste godine, 1957., Mimica je i režirao svoj prvi animirani film – »Strašilo« – da bi filmovima »Samac«, »Happy End«, »Inspektor se vratio kući«, »Kod fotografa« i »Mala kronika« konačno stekao i širu afirmaciju


Kako kritika ističe, Mimičini su filmovi zaokupljenošću suvremenom tematikom – fokusom na osamljenost i otuđenje u urbanom svijetu – te modernošću i inovativnošću izraza, pri čemu su važni nizovi paralelnih kolorističkih planova, kolažno umetanje isječaka fotografija i unošenje realnih predmeta u sliku, autoru donijeli nagrade na najuglednijim svjetskim festivalima.Šezdesetih godina prošlog stoljeća Mimica se vraća igranom filmu, kada snima zapažene filmove »Prometej s otoka Viševice« i »Ponedjeljak ili utorak«, koji oba dobivaju Veliku zlatnu arenu u Puli, i spomenuti film »Kaja, ubit ću te«. No iako mu je film u Puli zbog tada kontroverznog, gotovo eksperimentalnog pristupa temi geneze zla donio opipljive kamene kritike, uspješno je prikazan u SAD-u, gdje je dobio pozitivnu kritiku i u New York Timesu, a prema nekim tumačenjima poslužio je i kao predložak, ili barem uzor velikom Federicu Felliniju za njegov »Amarcord«.

Uspjeh na međunarodnoj sceni




Za Mimičin pristup filmskoj umjetnosti nakon toga spominje se da je postao akademskiji, pri čemu se navode njegovi filmovi »Događaj« iz 1969., »Seljačka buna« iz 1975. i posljednji njegov igrani film »Banović Strahinja« iz 1981. godine.


Mimica je uspio još u jednom osim u dosljednosti; naime na pitanje zašto je tako rano završio svoju filmsku karijeru, Mimica je svojedobno odgovorio da je na njegovu sinu da je nastavi, što je sin doista i učinio. Naime Sergio Mimica-Gezzan uspješan je američki redatelj i producent, koji je nakon asistenture Spielbergu režirao brojne uspješne i hvaljene serije, poput »Battlestar Galactica«, »Zakon braće«, »Sarah Conor: Kronike«, »The Pillars of the Earth« i druge. Vatroslav Mimica poznat je i po uvjerenju da je njegov sin bolji redatelj od njega.Po pitanju uspjeha, Mimica je često prolazio bolje na međunarodnoj sceni nego kod kuće. Iako je 1986. osvojio Nazora za životno djelo te spomenute Velike zlatne arene u Puli, valja istaknuti da je 1958. u Veneciji dobio Grand Prix za animirani film »Samac«, kao što je zlatnom nagradom nagrađen i za animirani film »Telefon« u talijanskom Bergamu. Godine 2012. je na Međunarodnom filmskom festivalu u francuskom Amiensu dobio nagradu za životno djelo Licorne d’honneur.