Izraelska kinematografija

Alkemija dokufikcije Danija Rosenberga: Kaotično poput života

Dragan Rubeša



Cannes je oduvijek bio naklonjen izraelskoj kinematografiji. Za to je prvenstveno zaslužna njegova siva eminencija Gilles Jacob, pripadnik pariške židovske buržujske obitelji, o kojem su se pisale knjige i snimali doksi (šifra: »Citizen Cannes«) u kojima Tarantino priznaje da je doživio prvu erekciju ugledavši na velikom platnu Claudiju Cardinale kako se u »Svijetu cirkusa« valja u plastu sijena.


Jacobovu kansku tradiciju nastavlja njegov vjerni suradnik Thierry Fremaux, poznatiji i kao Monsieur Cannes, koji je u njegovo lanjsko izdanje uvrstio debitanski komad Danija Rosenberga »Smrt filma, a i mog oca«. Budući da je lanjski Cannes bio otkazan zbog pandemije, jer je Fremaux rezolutno odbacio njegovu virtualnu opciju, Rosenberg se morao zadovoljiti »prestižnom« kanskom etiketom, nekom vrstom festivalske izvrsnosti, koja mu je osigurala ulaznicu za neke druge manifestacije poput proljetnog izdanja Sarajevskog filmskog festivala, koji za razliku od Cannesa nije odustao od online varijante.


U tu »spring break« euforiju uključile su se i neke druge festivalske adrese na ovim prostorima poput Zagreba (ZFF) i Beograda (Festival autorskog filma), koji su nam također ponudili streaming verziju Rosenbergova komada. Iako baš i nije riječ o filmu koji bi opravdao prestižnu kansku etiketu izvrsnosti, poznatiju i kao Cannes Label. Dobili smo tek svojevrsnu reciklažu autorefleksivnog prosedea daleko radikalnijeg Avija Mograbija, puno bližu Jacobovim intelektualnim miljenicima poput Josepha Cedara (šifra: »Fusnota«). Jer, Rosenberg slijedi identičnu Mograbijevu premisu o doksu kao filmu našeg vremena. Razlika je tek u tome da je na tržnici invazivnih slika i zasićenih informacija Mograbi znao pronaći zenovsku pauzu, koristeći film u prvom licu jednine.


Labirint slika




Za razliku od Mograbija, Rosenberg ne priznaje pauze. Dok je veći dio Mograbijeva intimističkog opusa vezan za izraelsku okupaciju palestinskih teritorija, Rosenberg se tek ironično referira na izraelski militarizam u Asafovu izmišljenom filmskom projektu u čijem je fokusu iranski napad na Tel Aviv, dok njegov junak u panici pokušava združiti obitelj i prebaciti je u Jeruzalem. To je onaj isti Tel Aviv u kojem je Mograbijev otac godinama kurirao najprestižnije art-kino. Iako Asafov otac koji umire od raka smatra da je film njegova sina krajnje djetinjast. Čak i kad obojicu povezuje radikalna filmofilija bliska Tarantinu. No, to nije jedini Rosenbergov metafilmski štos. Autorov komad sveden je na konstantni labirint slika u kojem se stvarnost sudara s fikcijom. Kaotičan poput života. Neka vrsta kaveza u kojem su zatočeni snimatelj i njegov objekt.


Kao da obojica pokušavaju putem tih istih slika postati besmrtni. U zaleđenom vremenu i prostoru koji povlači za sobom lijepe i ružne uspomene. Jer, Rosenbergov komad sveden je na metafilmske fragmente u kojima autor izlazi iz filmske fikcije da bi se brinuo o bolesnom ocu, koristeći footage satkan od njegovih kratkiša. I sam Rosenberg započeo je karijeru u kratkometražnom miljeu, s komadima poput »Zoharova povratka« u kojem se pozabavio bizarnom sudbinom popularnog izraelskog komičara Urija Zohara, koji će kasnije postati ultraortodoksni rabin. Zato nije čudo da ćemo na odjavnoj špici Rosenbergova dugometražnog debija uočiti Nadava Lapida kao suradnika na scenariju, s kojim je sudjelovao u omnibusu »Border Project«.


Teret smrti


U Rosenbergovu projektu njegova trudna žena postaje »Lena Dunham«, dok u čekaonici ginekološke ordinacije čeka muža da joj pruži potporu uoči neugodnog pregleda. Ali on se ne pojavljuje. Scena je snimljena nemirnom Canon kamerom u jednom kontinuiranom kadru, pokazujući da je fikcija toliko ponijela autora da ona postaje jedini mogući način putem kojeg je njegova žena u stanju artikulirati vlastiti bijes i razočarenja (glumi je Noa Koler, koje se prisjećamo iz »Obećane nevjeste« Rame Burshtein). Iako su Asafu puno važniji njegov otac s kojim pokušava provesti posljednje dane. Očevu suprugu portretira autorova stvarna majka Ina Rosenberg, koja se profesionalno ne bavi glumom, već je po zanimanju građevinska inženjerka. Za nju su rezervirani možda najemotivniji finalni kadrovi autorova kaotičnog obiteljskog kolaža u kojem se fikcija (iranski napad) sudara s mirakulima i misterijima svakodnevnog.


Koliko je važna smrt autorova oca u odnosu na eventualnu smrt čitave autorove nacije? Promatramo li vlastite probleme iz pravog ugla? Rosenberg ne nudi konačne odgovore. Jer, nakon života satkanog od vječnih problema, smrti i boli, Yoelu i Asafu potreban je teret smrti na njihovim vlastitim plećima. U fiktivnom napadu iranskih projektila, okupanom zvucima The Animalsa (šifra: »The House of the Rising Sun«) i citatima koji prizivaju Coppolina »Kuma«. Jer, svakim autorovim pritiskom na »play«, smrt i bol se vraćaju. Zato Yoel moli Asafa da prestane snimati njegovu smrt. Ali upaljena kamera ostaje jedini način kojim autor pokušava odžati oca na životu. Neka vrsta terapije koja treba Rosenbergu da bi elaborirao vlastito žalovanje i u tišini prepustio oca smrti.