Profesor na prestižnoj Columbiji

Vodeći ekspert za dizajn novina Mario R. Garcia: ‘Sanjao sam od 14. godine kad sam kao izbjeglica stigao u Ameriku’

Vladimir Mrvoš

'Nisam znao engleski, nisam imao pojma što je Wall Street Journal, a moj najvažniji prioritet u to vrijeme bio je brojiti kovanice koje sam prikupio kao napojnicu u restoranu Suzanne i staviti ih u staklenku, da vidim koliko mogu uštedjeti', priča Garcia



Radeći na tekstu o Operaciji Petar Pan, tijekom koje je između 1960. i 1962. godine Kubu napustilo više od 14.000 maloljetnika i otišlo u SAD, jer se proširila lažna glasina da Fidel Castro namjerava »nacionalizirati kubansku djecu« i poslati ih u SSSR, stupili smo u kontakt s jednim od tih dječaka koji nam je bio posebno zanimljiv jer je postao novinar, a zatim i vodeći svjetski medijski stručnjak. Danas je taj dječak 74-godišnji dr. Mario R. Garcia, vodeći ekspert za dizajn novina i profesor na Columbiji.



Osnivač je tvrtke Garcia Media, globalne konzultantske tvrtke, a sudjelovao je u redizajnu i promišljanju više od 700 publikacija u 120 zemalja, uključujući The Wall Street Journal i The Washington Post. Autor je 14 knjiga, od kojih je najnovija »Priča«, trilogija o mobilnom pripovijedanju i dizajnu. Dobitnik je brojnih nagrada iz područja medija, a People Magazine ga je spomenuo među 100 najutjecajnijih Latinoamerikanaca u SAD-u.



Uvijek je prekrasno nadahnuti mlade ljude. Vjerujem da, bez obzira koliko mladi ili stari bili, morate sanjati veliko. I ja sam to uvijek radio, počevši od 14. godine kada sam kao kubanski izbjeglica stigao u Sjedinjene Države bez roditelja, napisao nam je Garcia.


Novi Mario




Profesor Garcia za čitatelje Novog lista ustupio je dijelove njegovog »dnevnika« iz kojeg smo izabrali priču »Izbjeglica«:



– Čitajući riječ izbjeglica na vrhu ovog teksta, siguran sam da postavljate normalno pitanje: kakve veze ima biti izbjeglica s karijerom, o čemu se bavim u ovom prisjećanju?
Sve, kažem.



Karijere su isprekidane životnim trenucima, dobrim i lošim. Osim toga, na neki način, svi smo izbjeglice u jednom trenutku, bježimo od nečega, nekoga ili negdje.



Da nisam došao u Ameriku, možda bi moja karijera bila potpuno drukčija. Možda bih bio glumac, umjesto dizajnera novina. Zapravo, već sam bio dječji glumac, pa bih odrastao nastavljajući karijeru glumca.



Iako se ne smatram »izbjeglicom« i nikad mi se taj izraz nije sviđao, čak ni kad sam tek stigao u SAD i to je bio moj imigracijski status, svjestan sam značaja koji biti izbjeglicom nastavlja imati u mnogim odlukama koje donosim, što govorim svojoj djeci, kako živim svoj život, mom pristupu novcu. Lekcija koje sam naučio u dobi od 14 godina: nemojte se vezati ni za što fizičko, jer danas je ovdje i sutra ga nema. Također sam naučio da ništa nije ni tako dobro ni tako loše kao što se čini.



Zato 28. veljače 1962. računam kao svoj drugi rođendan.
Novi Mario je bio prisiljen roditi se tog dana.



Jasno se sjećam te srijede. Iako postoji tek nekoliko dana mog života kojih se mogu sjetiti gotovo iz sata u sat, tog 28. veljače 1962. se sjećam. Probudio sam se kod kuće u Havani, nervozan od iščekivanja, tužan jer ostavljam roditelje i odlazim u novu zemlju čiji jezik nisam znao.


»Vrijeme je da krenemo«, rekao mi je otac dok se pretvarao da pije svoju jutarnju šalicu cubano kave. Moja mama je bila neuobičajeno tiha.


Naš stari mačak, Simon, drijemao je na tamnocrvenom kauču, bez ijedne brige na svijetu. Mačke znaju, ali se pretvaraju da su nezainteresirane. Takvih ima i ljudi. Simon je bio nemirna lopta žutih dlaka koje su ostale na vama dugo nakon što vam je Simon skočio iz krila. Simonove dlake stigle su na mojim hlačama u Miami tog dana, zajedno s tri kompleta odjeće koje je kubanska vlada dopustila ponijeti onima koji napuštaju Kubu.


Mario R. Garcia


Plavo prugasto odijelo


Moja majka je inzistirala da putujem u prugastom plavom odijelu, svježe ispeglanoj bijeloj košulji i kravati. »Ljudi se prema vama odnose prema tome kako izgledate«, rekla je. Nisam to zaboravio do danas. Pitao sam se hoće li izbjeglica u prugama biti manje izbjeglica od onog koji dolazi u majici. Kao i uvijek, mama je bila u pravu.


Stigao sam u Havaninu međunarodnu zračnu luku Rancho Boyeros i prošao izlazne procedure. U to vrijeme, Castro bi vam dao 28 dana da se vratite na Kubu, inače se više ne biste mogli vratiti. Kao i ja, djeca na PanAmovom letu za Miami putovala su sama, bez roditelja. S 14 godina, bio sam jedan od najstarijih. Budući da sam nosio odijelo i izgledalo ugledno, jedan par mi je prišao i pitao mogu li »nadzirati« njihovu djecu, dječaka i djevojčicu, u dobi od oko 5 i 7 godina, koje će u Miamiju dočekati teta. Pristao sam.



Moja mama je pokušavala ne plakati dok smo se opraštali, prije nego što sam se ukrcao na let za Miami. Ali ona nikad nije bila dobra glumica. Ja sam bio profesionalni glumac u obitelji, glumio sam od osme godine u televizijskim sapunicama, reklamama, imao sam čak i sporednu ulogu u filmu »El Joven Rebelde« (Mladi buntovnik) koji je trebao biti premijerno prikazan nekoliko dana prije nego što sam odletio u Miami, zbog čega je moj odlazak držan u tajnosti.



PanAmov avion je poletio u prekrasno sunčano jutro. Imao sam sjedalo kraj prozora, a dvoje male djece pod mojom »skrbi« bili su moji suputnici. Djevojčica se pokušala natjecati sa mnom za mjesto kraj prozora, kako bismo oboje mogli gledati u prekrasno more i još ljepši grad Havanu koji smo ostavili iza sebe.



Iza sebe sam ostavio i roditelje, bake i djedove, prijatelje i glumačku karijeru.


Put u novu zemlju


To je bio početak moje transformacije iz djeteta u odraslu osobu. U egzilu su se sva djeca koja su došla u SAD bez roditelja između 1960. i 1962. godine zvala Petar Pan.



Ne znam zašto smo zapeli s imenom Petar Pan. Uostalom, Petar Pan je bio dječak, a Neverland mjesto za izgubljene dječake koji nikada nisu odrasli. Mi, kubanski Petar Panovi morali smo brzo odrasti. To nije bila bajka o brzom privlačenju pozornosti i prilagođavanju životu za koji nismo imali pojma da postoji. S druge strane, za mnoge od nas ipak je bilo bajkovitih završetaka. Ponovo smo se susreli s našim roditeljima, odrasli smo kao Amerikanci i dosegnuli vrhunac uspjeha.



Bio sam Petar Pan. Većina nas smo sada djedovi i bake. I, iako smo kronološki u 50-ima i 60-ima, vjerojatno nam je 80 godina u smislu zrelosti. Svi Petar Panovi »odletjeli« su iz djetinjstva kad smo preletjeli tih 150 kilometara između Havane i SAD-a. Dok smo se ponovo sastali s roditeljima, mi smo bili ti koji su već radili u SAD-u i zaradili dovoljno da dočekamo naše roditelje s novcem za najam prvog stana, te osnovnih potrepština kao što su kreveti, ručnici, pribor za kuhanje i, u slučaju kubanskih obitelji – lonac pod pritiskom, aparat za kavu i, za mog oca glazbenika, saksofon.



Nadalje, mi bismo bili ti koji govore u ime obitelji, jer mama i tata nisu znali ni riječ engleskog. Umjesto roditelja, mi smo bili u kontaktu s bankama, prodavačima, ravnateljima škola i svima ostalima s kojima su roditelji trebali komunicirati kako bi dobili dokumente u novoj zemlji.



Bio je to brz put do odrasle dobi. Sretan sam zbog toga. Bez žaljenja.


Poster koji je dizajnirala Ana Lense Larrauri za Miami Herald koji prikazuje kubanske Petre Panove


Prvi dan u Americi


Dok se moja majka vjerojatno vratila kući i malo plakala, s mačkom Simonom u krilu, ja nisam imao vremena za suze.



Bio sam u Miamiju, tom nevjerojatom gradu uz more, meki za turiste određene dobi, s visokim Miami Beach hotelima gdje su imena poput Franka Sinatre, Deana Martina i Elle Fitzgerald redovito dolazila zabavljati bogate goste.



O meni su brinuli ujak Hector i tetka Matilde. Oni i njihova dva sina učinili su Miami svojim domom puno prije revolucije. Moji rođaci su savršeno govorili engleski. Bili su, u praktičnom smislu, dva američka dječaka. Moj ujak je posjedovao brijačnicu Hector’s Barber Shop, i živjeli su u lijepoj dvokatnici s vrtom i dvorištem u 381 NW 4th Street, mojoj prvoj američkoj adresi, koju nikada neću zaboraviti.


Odmah po izlasku s PanAmovog leta, nakon što sam prošao birokratsku obradu i prvi put se susreo s dokumentom koji me je opisao kao izbjeglicu, odveli su me u ujakovu brijačnicu. Zagrlili smo se nakon što je izašao iza brijačke stolice gdje je šišao vrlo visokog, plavog muškarca. Sjećam se da je kupac čitao novine – vjerojatno Miami Herald. Vidio sam puno riječi na te dvije stranice. To je bio prvi trenutak kada sam si rekao: Hmmmmmm, to je jezik koji ne mogu pročitati.



Toga sam se sjetio mnogo godina kasnije, 2003. godine, kada sam redizajnirao Miami Herald.


Sljedeći dan sam bio u školi, u srednjoj školi Ada Merritt Junior, sa sata na sat išao sam ne shvaćajući ni riječ onoga što sam slušao, ali sretan što nosim sve te knjige na engleskom jeziku. Sjećam se nelagode na satu tjelesnog odgoja, jer smo se morali skinuti pred ostalim dječacima i otuširati prije povratka na druge satove.



Moj prvi posao bio je u restoranu Suzanne u Miamiju – nosio sam pladanj za pladnjem prljavog posuđa i čaša u tom restoranu u centru Miamija gdje je specijalitet dana za ručak stajao samo 99 centi.



Prošli tjedan sam bio glumac u dobro gledanim sapunicama. Ovaj tjedan sam nosio prljavo posuđe gdje su tragovi crnog ili crvenog graha formirali nadrealističke slike o kojima sam razmišljao sa strahopoštovanjem.



Tko je rekao da se izbjeglički status i karijere ne miješaju?



Kada ste dijete izbjeglica, vaš život prolazi kroz dramatičnu transformaciju: mijenjaju se vaši osobni dokumenti, pojavljuje se novi jezik, zajedno s novom kulturom i stvarima poput korijenskog piva (piju li lijek protiv kašlja u ovoj zemlji, pitao sam svoju tetu). Kao da netko vašem djetinjstvu daje dvostruku dozu Xanaxa.


Seriju tekstova »40 Years/40 Lessons«, Mario Garcia naziva »nekom vrstom memoara karijere«


Nema povratka kući


Dvadeset osmog dana mog dolaska u Miami, plakao sam. Povratak kući na Kubu više nije bio moguć.
Moji roditelji nisu imali namjeru dopustiti mi da se vratim. Usput, viza za povratak je istekla, pa sam zaglavio u Americi, išao na nastavu bez puno razumijevanja, skidao se pred 30 drugih dječaka točno u 11 sati svako jutro nakon sata tjelesnog, a zatim išao raditi u restoran, odjeven u bijele hlače, bijelu pregaču i bijeli šešir.


Uzeo bih pauzu u restoranu oko 20 sati, sjedio bih na drvenom sanduku vani, iza kuhinje, i buljio u Mjesec, koji mi je tih dana bio dobro društvo.


Očaj je kada pogledate gore da vidite postoji li netko, ili nešto, tamo vani. Pravi očaj je razmišljanje da se svemir ukrcao na divovski brod i otišao, ali ti si ostao zaboravljen. Za moju prijateljicu Annie – koju sam upoznao tijekom svojih »izbjegličkih« dana i koja mi je i danas najbolja prijateljica – olakšanje očaja došlo je od gledanja gore dok sam se tuširao i pjevao hit tog vremena.


Međutim, očaj dovodi do akcije. Sjećam se razmišljanja: Mario, vrijeme je za amerikanizaciju, korak po korak, brzo nauči engleski, druži se sa svojim kolegama, američkim studentima, sanjaj velike snove.


Mario Garcia u ilustraciji Manoaj Sinha


Razmišljanje na engleskom


Brzo nauči jezik. Često sam razgovarao s dvije dame u 70-ima koje su živjele pored nas i koje bi mi platile da pokosim njihov travnjak. Ove slatke dame bi mi napravile ledeni čaj, da se borim protiv vrućine u Miamiju u srpnju, dok sam im kosio travu u dvorištu, ali su također stalno razgovarale sa mnom i nisu se smijale mojim nekad nerazumnim engleskim odgovorima. Čitao bih samo na engleskom i sprijateljio se s američkim kolegama kako bih vježbao.



Vježbao sam. Stajao bih u redu u pošti u centru Miamija da kupim markicu od 8 centi da pošaljem pismo roditeljima.
Dok sam bio u redu, ponovio bih sebi stotinu puta: »Mogu li dobiti markicu od 8 centi, molim?«



Onda bi došao moj red. Prišao bih prozoru i rekao uvježbanu rečenicu nasmiješenom zaposleniku pošte iza pulta. On bi, pak, rekao: »Mogu li još nešto učiniti za tebe danas?«, ili nešto što je tako zvučalo, a ja bih se smrznuo, potpuno izgubio, moje najbolje namjere i praksa otišli su uzalud. Nisam imao pojma što mi je čovjek govorio. Znao sam svoju rečenicu, ali se nisam pripremio za njegovu.



U školi, jedna stroga učiteljica, gospođa Earle, nije htjela da učenici drže ruke na stolu dok ona govori. Naravno, nisam razumio njene zapovijedi.



Dakle, polako, krenula je prema meni s plastičnim ravnalom u ruci, a zatim je vikala: »Ruke s vašeg stola, rekla sam«, i udarila me po objema rukama svojim ravnalom. Nema boljeg načina za učenje engleskog jezika. Naučio sam što znači »ruke dolje«. Nikad to nisam zaboravio.
Ne, nismo imali dvojezično obrazovanje u to vrijeme. Kao rezultat toga, svi smo naučili engleski za 90 dana. Još uvijek pozdravljam ovu metodu potpunog uranjanja, bez maženja, bez udovoljavanja nečijim posebnim potrebama. Samo osnove. Ovdje si da učiš, i naučit ćeš, dovraga.



Tijekom ovakvih epizoda tuga bi me nadvladala.



Ali sjećam se da bi nešto jače proizašlo iz tuge da te pogura da se više trudiš. Također sam u tom razdoblju naučio da je život u malim pobjedama, a ne u velikima.



Osjećao sam se pobjednički kada sam uspio s kolegicom sa sata biologije, Verom – prekrasnom američkom djevojkom dubokih zelenih očiju – voditi 15-minutni razgovor na engleskom jeziku. Ili kada sam pročitao prvu englesku knjigu, »Thomas Wolfe’s You Can’t Go Home Again«, ili kada sam u potpunosti razumio prvu pjesmu Emily Dickinson.



I, kakva slatka mala pobjeda: buđenje nakon prvog sna potpuno na engleskom jeziku.
Nije ni čudo što status izbjeglice utječe na status karijere. Najuspješniji ljudi koje znam uživaju u malim pobjedama, znajući da su poput bisera koji čine ogrlicu.


Izbjeglica u mojoj priči


Jedan od razloga zašto izbjeglički trenuci oblikuju vašu karijeru je taj što vam drugi ne dopuštaju da to zaboravite.
Budimo iskreni, svi smo u poslu pripovijedanja ovdje. Mi smo novinari i volimo priču koja uključuje prevladavanje nepremostivih izgleda.
Priča za kraj, ali nemojte se smijati.



Kad sam završio svoj drugi redizajn The Wall Street Journala, mnogi novinari su me došli intervjuirati. Polovica njih čitala je o mom životu – dobri novinari uvijek vrlo temeljito odrade domaću zadaću.



Posebno se sjećam jedne novinarke koja me pitala: »Mario, došli ste u Ameriku kao politički izbjeglica, kako biste izbjegli komunizam, a sada ste uključeni u redizajn ultimativnog američkog kapitalističkog alata. Jeste li zamišljali kada ste došli ovdje kao izbjeglica da ćete to postići?«


Bio sam novinar, tako da sam znao kojem se odgovoru očajnički nadala, onaj koji bi priču učinio primamljivom: »Da, naravno, to je bila moja svrha, moj razlog dolaska u Ameriku. Sjedio sam u svojoj dnevnoj sobi u Havani jednog dana u dobi od 12 godina i rekao: Amerika, trebaš me da dođem i redizajniram The Wall Street Journal u godinama koje slijede. Daj mi vizu. Stavi me u taj avion. Američki kapitalizmu, evo me«.



Ali, nažalost, nisam bio čudo od djeteta, pa sam odgovorio: »Ne baš. Nisam znao engleski, nisam imao pojma što je Wall Street Journal, a moji najvažniji prioriteti u to vrijeme bili su brojiti kovanice koje sam prikupio kao napojnicu u restoranu Suzanne i staviti ih u staklenku, da vidim koliko mogu uštedjeti«.



Da, dobio sam priliku raditi s The Wall Street Journalom, to je priča, ali to nije priča o meni, to je priča o zemlji koju volim, mojoj usvojenoj zemlji, Sjedinjenim Američkim Državama, možda jedinom mjestu na svijetu gdje uplašeni dječak, kubanski izbjeglica, može dosegnuti takve visine.



Taj dječak u plavom prugastom odijelu iz 1962. živi u meni, još uvijek traži, još uvijek sanja velike snove, još uvijek fasciniran svakim svakodnevnim otkrićem i slavi male pobjede.



Sa 62 godine gledam na te izbjegličke godine s osjećajem spokojne udaljenosti, svjestan da se više ne mogu vratiti kući.