Glumica

Ecija Ojdanić u velikom intervjuu otkrila nam je i jednu ekskluzivu: ‘Osjećam se kao ratnica koja je izašla iz rata kao pobjednica’

Ana Braškić

Foto: JOSIP REGOVIĆ/PIXSELL, iStock

Foto: JOSIP REGOVIĆ/PIXSELL, iStock

Poznatu glumicu trenutno gledamo u seriji "Kumovi".



Kazališnu, filmsku i televizijsku glumicu Eciju Ojdanić trenutačno možemo gledati kao gostioničarku Mirjanu u novoj seriji Nove TV “Kumovi”. Ojdanić je i ravnateljica nezavisnog kazališta “Moruzgva” u kojem i glumi, ali i strastvena trkačica koja je nedavno u Splitu istrčala svoj drugi maraton i postigla značajan uspjeh. Uza sve navedeno ova glumica posvećena je i obitelji koja joj je ujedno i najveća podrška u svemu što radi.


HRABRA ŽENA KAO INSPIRACIJA


U seriji “Kumovi” glumite gostioničarku? Koliko vam je trebalo da se pripremite za ulogu?


– Glumim Mirjanu, samohranu majku. Kako je ona žena iz Dalmatinske zagore, odmah sam u njoj prepoznala srčanost, principijelnost i radišnost, no ono što nju najviše određuje, jest činjenica da je samohrana majka u patrijarhalnom društvu u kojem je, kada si u takvoj situaciji, jako teško uživati poštovanje okoline. No, njoj to zbog gore navedenih osobina ipak uspijeva. A što se tiče samog posla gostioničarke, prije dvadeset godina sam u seriji “Novo doba” glumila gostioničarku, pa sam zbog uloge tri mjeseca pomagala u jednom zagrebačkom kafiću. No, tada sam ipak bila mlada glumica, a sada sam iskusnija i nisam smatrala da trebam takvu praksu zbog “ufuravanja” u ulogu. Više sam razmišljala o njezinim karakteristikama i o njezinom unutarnjem svijetu.


Je li vas možda netko posebno inspirirao za bolje uživljavanje u lik?


– Zaista poznajem jednu samohranu majku koja samostalno odgaja četvoricu sinova u Dalmatinskoj zagori i mogu reći da mi je ta hrabra, odgovorna i srčana žena bila inspiracija kako odigrati Mirjanu. Naime, kada si tako obilježen u životu, prema vani moraš imati grubost i oklop. Ipak, “iznutra” je to majka koja je posvećena svojim sinovima, na jednak način na koji je Mirjana posvećena svom Zlatanu. Taj spoj, naoko vanjske distanciranosti i bogatog unutarnjeg emotivnog svijeta, je zapravo ono što me jako privuklo Mirjani. I to pokušavam stalno tako igrati.


Performans uoči 80. izvedbe monodrame “Vla Vla Vlajland vabaret”, Foto: Josip Regovic/PIXSELL


BRANIM BOJE SVOG KRAJA


Jedan od razloga zašto ste pristali na “Kumove”, jest činjenica da se radnja odvija u Dalmatinskoj zagori. Je li vam to bila i prednost u odnosu na ostale kolege?




– Kako sam ja pravo dite Dalmatinske zagore, sigurno mi je bilo puno lakše razumjeti motivacije lika te u kakvim okolnostima nastaje priča. Mogu reći da sam u ovom slučaju bila sretnica i da mi je uživljavanje u ulogu bilo puno lakše. Ali tada je i odgovornost puno veća, pa dođemo na isto. Kada su me pozvali na sudjelovanje u ovoj seriji, i kad sam čula da je mjesto radnje okolica Drniša, nisam sebi uopće dala priliku da razmislim dal’ je to projekt za mene. Jednostavno sam osjetila da je to poziv da branim boje svog kraja.


Lik Vlajine nije vam stran. Jeste li nešto iz cabareta “Vla vla Vlajland” iskoristili za ovu ulogu? Što je tako posebno u tim ženama?


– Cijeli moj kazališni put je vezan uz kazalište “Moruzgva” na čijem sam ja čelu. Kad sam počela sama kreirati program za “Moruzgvu”, htjela sam da radimo teme koje su meni važne. Za mene je jako važno žensko pitanje, jako mi je važno pitanje emancipacije u jednoj takvoj patrijarhalnoj okolini kao što je Dalmatinska zagora, iz koje sam ja potekla. Recimo, iako je moja majka jedna prilično patrijarhalna žena, uspjela je odgojiti svoje kćeri kao uspješne i emancipirane žene. Baš zbog svega toga uvijek mi je drago progovarati o tim temama i uvijek će biti tih kamenčića u cipeli koje me žuljaju, koji su prepreka na putu.


Zato mi je jako drago što se u predstavi “Vla vla Vlajland cabaret”, koja je u samo 20-ak mjeseci odigrana više od sto puta i to u ove dvije teške korona godine, baš dogodio jedan živopisni karakter. Meni su žene iz Dalmatinske zagore zanimljive, unatoč tim nepovoljnim okolnostima u kojima odrastaju, moraju se boriti za svoja prava i osamostaljenje. Žene koje to uspiju, izazivaju moje divljenje, pa tako i lik Vlajine. Ona je srčana, hrabra, radišna, predana svom sinu, svojoj obitelji, ali isto tako vrlo teško prihvaća stvari, pojave i ljude koji su protivni njenom svjetonazoru. Međutim, kako ona ide kroz život otvorenog srca, mijenja se i raste, tako raste i mijenja se njen svjetonazor. Jako je lijepo preko tako jednog živopisnog lika ukazivati na važnost tolerancije, važnost duhovnog rasta kroz život. Pritom je Vlajina tako zabavna i za vrijeme predstave vrlo lako se dogodi emotivni transfer s publikom.


Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Ecija Ojdanic (@ecijaojdanic)



PROROČANSKI TEKST


Na čemu još trenutačno radite?


– Osim što snimam seriju, evo, imate ekskluzivu da radimo trenutačno u “Moruzgvi” na trećem nastavku priče o našoj Vlajini, koja se zove “Čudo” i trebala bi imati premijernu izvedbu 1. travnja u Sinju odakle je naša Vlajina, a 2. travnja u Splitu. Naime, kako je naša Vlajina neiscrpan izvor inspiracije našem redatelji i autoru Ivanu Leu Lemu, sada smo je odlučili smjestiti u 2025. godinu u kojoj je naša zemlja pogođena posljedicama pandemije i globalnog zatopljenja, dolazi do krize svuda u svijetu, pa tako u Hrvatskoj.


Vlajina želi pomoći svom narodu pa se kandidira za predsjednicu Hrvatske. U predstavi pratimo kako će pomoći Hrvatskoj da izađe iz krize, a ponovo ćemo naučiti i nešto o njoj, ali i o sebi samima. U našoj predstavi i svijet i Hrvatsku pogađa kriza ogromnih razmjera i nadam se da će sve to ostati samo na piščevoj mašti.


Kako je taj tekst nastao prije godinu dana, bojim se da je, s obzirom na sva ova recentna događanja, i više nego proročanski. Kao u svim “Moruzgvinim” predstavama, o važnim se temama progovara na humoran način i uvijek dajemo naše pozitivno rješenje. Sa mnom na sceni je ovaj put Matija Šakoronja. S obzirom na to da je “Vlal vla Vlajlend” do sada pogledalo više od 30.000 ljudi, mislim da će oni svi jedva čekati nastavak dogodovština naše Vlajine.


Kako se uza sve angažmane stignete pripremati za utrke?


– Meni je trčanje moj prostor meditacije, moj ispušni ventil, moje vrijeme za mene. Naprosto kada obavim dobar i kvalitetan trening, ja se osjećam ispunjeno, zadovoljno i psihički relaksirano. Što više posla imam, moja potreba za trčanjem proporcionalno raste. Neizmjerno sam sretna da sam uspjela pronaći prostor koji mi tako puno pomaže, ponajviše psihički, a naravno i fizički.


Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Ecija Ojdanic (@ecijaojdanic)



VELIKA ŽELJA ZA TRČANJEM


Nedavno se istrčali Splitski maraton i postigli dobar rezultat. Kako ste se pripremali za tu zahtjevnu utrku? Ako se ne varam to je vaš drugi istrčani maraton?


– Da, to je moj drugi istrčani maraton, ali trčanjem se aktivno bavim zadnjih šest godina, tijekom kojih sam istrčala 15-ak polumaratona. Prvi maraton istrčala sam prije četiri godine u Veroni i imala sam veliku želju ponoviti to izvantjelesno iskustvo. Pripremala sam se cijelu zimu. Postala sam članica AK Sljeme, gdje sam dijelom jedne skupine stvarno jako dobrih entuzijasta trkača, prošla sam tu školu i pripremu unatoč snimanju i predstavama, i moj trener Dragan Janković je vjerovao u mene da ću istrčati dobar rezultat. Ja sam pak jako sumnjala u sebe jer sam imala drugu pauzu, tri godine sam trčkarala sebi za dušu, što nije nimalo nalik ozbiljnim priprema. No ipak, četiri godine nakon Verone, 15 minuta brža, 27. ukupno i 7. u svojoj kategoriji, što je fantastičan rezultat i ono što je najvažnije, ne osjećam se strgano i prazno, dapače otvorio mi se apetit za novim utrkama.


Imate li ponovo u planu neku tako dugu dionicu?


– Imamo plan možda istrčati Plitvički maraton do ljeta i Zagrebački u listopadu. Ali to sve će ovisiti o mojim profesionalnim obavezama. No, želje za trčanjem ne nedostaje.


Mirovina u Dalmatinskoj zagori

Pročitala sam da biste voljeli imati puno više imati kontakta sa zemljom. Jeste li možda već krenuli u ostvarenje te želje ili ćete to ostaviti za mirovinu?


– Kako sam iz Dalmatinske zagore, vidim se u mirovini što više tamo. Moram priznati da mi sadašnje obaveze to baš i ne dopuštaju i sve je još u mojim željama. Ali prvi korak sam napravila, u Drnišu sam osnovala Kazališni festival GOODfest i mislim ću sad za svoj kraj osim roditeljima, biti vezana i kazalištem. Jednom kada djeca upišu fakultet, sve ću više vremena provoditi u svom selu.

“MASTERCHEF” OBITELJSKE KUHINJE


Koliko vam trebalo da se oporavite nakon tako zahtjevne utrke?


– Kako sam stvarno bila dobro pripremljena, dva tjedna od utrke ne osjećam nikakvu veću iscrpljenost, vratila sam se najnormalnije treninzima. Kao i za sve u životu, kada se obavi dobra priprema, onda je i dobar rezultat.


Kako još, osim trčanjem, održavate fizičku spremu?


– S obzirom na sve moje obaveze, snimanja, odgoj dvoje djece, vođenje kazališta i glume u predstavama, nažalost nisam imala vremena za druge treninge, osim za trčanje koje je mi je ionako najdraža aktivnost. Ali čim prođe premijera “Čuda”, morat ću se vratiti teretani jer treba raditi i snagu osim trčati sve te silne kilometre.


Ako se ne varam, aktivno bavljenje trčanjem zahtjeva i posebnu prehranu. Tko se brine za vaš jelovnik?


– S obzirom na to da je trčanje fizički zahtjevno, treba paziti da se unosi dovoljan broj nutrijenata. S obzirom na to da smo svi u kući na dalmatinskoj prehrani, to nije problem. Uz to osobno izbjegavam bijele šećere, bijelo brašno, jedem puno povrća i ribe. Uzimam i neke suplemente kako bih održala zdrave kosti.


Stignete li kuhati?


– Stignem kuhati, volim kuhanje koje smatram materijaliziranjem ljubavi prema djeci. Mislim da je zdrava prehrana jako važna za djecu koja su u razvoju. Iako sam ja “masterchef” naše kuhinje, kada ja ne mogu, tu je muž, ali skuhanu hranu imamo svaki dan.


Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Ecija Ojdanic (@ecijaojdanic)



NE TREBA SE BOJATI STARENJA


Bližite se pedesetoj, bojite li se starenja?


– Ne treba se bojati starenja, nego bolesti. U trčanju, što su žene starije, to su izdržljivije, tako da starenje ima svojih prednosti. Tu je jedna ležernost i opuštenost, ali i mudrost koju ti život nosi.


Jesu li ove dvije pandemijske godine utjecale na vas?


– Ove dvije godine naravno da su utjecale na sve nas, tako i na mene. Prvi put sam osjetila što to znači da ne možeš raditi posao koji voliš, od kojeg živiš i osiguravaš egzistenciju. Jako smo se borili i trudili, pa smo u kazalištu uspjeli “pobijediti” koronu, ali smo morali dva puta više raditi da bi opstali. Sve je to bilo psihički naporno. Trebalo je djeci osigurati stabilnost i uvjeriti ih da je to samo životna faza koja će proći. Osjećam se kao pobjednica, kao ratnica, koja je izašla iz rata kao pobjednica, ali pri svakoj promjeni vremena osjeća rane koje je zadobila.


Kako ste se snašli u novom normalnom?


– Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Moj mozak i dalje odbija da je neko novo normalno. Treba se samo prilagoditi i poštivati pravila koja ponekad ne razumiješ. Smatrala sam obavezom cijepiti se jer vjerujem u znanost, pokušala sam raditi ono što volim i ne dopustiti da cijela ta situacija utječe previše na mene.


Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Ecija Ojdanic (@ecijaojdanic)



RASTE BROJ PUBLIKE


Ravnateljica ste kazališta “Moruzgva” koje ove godine bilježi 15 godina rada, odnosno otkada je s radom počeo Klub kulture. Hoćete li na neki način obilježiti taj jubilej?


– Računamo 13 godina od prve premijere. Naša obljetnica je 25. ožujka, a obilježit ćemo je predstavom “Čudo”, radno i svečano kako mi to volimo. Još smo u pretprodukciji predstave “Tvorničke postavke” za koju su tekst napisali Ivica Ivanišević i Marina Vujčić, režirat će Ksenija Marinković i ta će premijera biti ujesen. Jako sam ponosna na kazalište “Moruzgva” koje se razvilo u jedno od najvažnijih čimbenika nezavisne kazališne scene. Rastemo iz predstave u predstavu i, što me najviše veseli, raste broj publike koja čeka naše predstave.


I za kraj, gledate li serije u kojima glumite?


– Kako snimanje uzima puno vremena, jednostavno ne stignem. Naravno da pogledam prvih nekoliko epizoda da vidim što treba korigirati. No odgovor na vaše pitanje bio bi: više ne, nego da. Moj tata se uvijek ljuti i kaže: kako ne gledaš? Ja mu samo na to kažem: tata, ne bih mogla imati vremena za snimanje kada bi morala gledati baš svaku epizodu.


Ponosna na “Ples sa zvijezdama”

Započelo je prikazivanje nove sezone “Plesa sa zvijezdama” u kojem ste i vi prije tri godine sudjelovali. Što pamtite iz tog vremena? Stignete li još zaplesati?


– Kada su počele najave za novu sezonu, oživjele su uspomene. Koliko god je to bilo naporno razdoblje, i koliko sam bila gora od onog što sam se nadala, bila mi je čast da sudjelujem u tom projektu. To je zaista velik show iza kojeg stoji velika količina profesionalca i zaista sam bila ponosna što sam imala priliku sudjelovati i što ću jednog dana unucima moći pokazati kako im je baka plesala.


Jeste li uspjeli pogledati novu sezonu? Tko su vaši favoriti?


– Jesam. Uvijek je teško govoriti o favoritima, ali naravno da ću uvijek za njih navijati.