Novi album

“Dropout Boogie”: Jedanaesti nosač zvuka čuvenog američkog rock dvojca The Black Keys

Marinko Krmpotić

Foto: Facebook

Foto: Facebook

Spontanost, uživanje i predani rad doveli do izvrsnog albuma



Jednostavni, ali vrlo dojmljvi tekstovi te isto takva odlična glazba temeljne su odlike novog, jedanaestog albuma čuvenog američkog rock dvojca koji se odaziva na ime The Black Keys, a čine ga gitarist i pjevač Dan Auerbach te bubnjar Patrick Carney.


Njih su dvojica debitirala prije punih 20 godina albumom »The Big Come Up« i od tog su trenutka stvorili izniman ugled kod publike i kritike koja u njima prepoznaje autorski i originalan pristup različlitim glazbenim žanrovima i bogatoj povijesti rock glazbe.


Vidljivo je to i na njihovom novom albumu koji već u naslovu bar djelomično određuje neke smjerove, mada bi umjesto pojma boogie moglo stajati i glam rock, blues rock, funky – jer sve to – misleći ponajprije na zvuk sedamdesetih godina prošlog stoljeća – praše na svom novom albumu The Black Keys.



Poziv na ples




No, krenemo li od boogie naslova, onda u prvi plan idu zarazno plesne, ritmične i uhu ugodne »For the Love of Money«, »Burn the Damn Thing Down« i »Your Team Is Looking Good«.


U prve dvije Auerbach i Carney vrlo su društveno kritički raspoloženi pa kritiziraju pohlepnost i iskorištavanje prirode, dok u »Your Team Is Looking Good« stvaraju, poprilično iznenađujuće, tipičnu sportsku navijačku pjesmu na tragu velikih Queenovih hitova »We Will Rock You« i »We Are the Champions«.


U slučaju sve tri pjesme The Black Keys su vrckavi boogie ritam oplemenili s a la T. Rex i Marc Bolan peckavim glam rock senzualnim rifovima pretvorivši svaku od ovih pjesama u neodoljiv poziv na ples. Na tragu magije plesa je i, pogotovo u svom drugom dijelu, ljubavna »Baby I’m Coming Home«, a ritmu i gibanju okrenute su i sve ostale pjesme ovog izvrsnog albuma.


 


Foto: Facebook

Foto: Facebook



Billy F. Gibbons


«It Ain’t Over« sa sjajnim ciničnim stihovima o ljubavi i novcu, odlično kombinira soul i blues rock, »Happiness« je još jedna, uvjetno rečeno, sporija pjesma s puno dobrih blues rock solaža pristiglih iz delte Mississippija, a »How Long«, ponajbolji sentiš na albumu, s pitanjem koliko dugo ćeš biti s njim i ne dati šansu drugima, pa i samoj sebi – pravi je rock sentiš kojim su uspješno oživljene nezaboravne sedamdesete.


Baš tom desetljeću, ali i onom koje mu je prethodilo, posvećene su i možda tri ponajbolje pjesme ovog albuma – uvodna »Wild Child« prepuna je erotskog naboja za što su itekako zaslužni jaki rock rifovi i funky zahvati uronjeni u psihodeliju i blues rock šezdesetih.


Iz tih okvira stiže nam i moćna završna »Didn’t I Love You« s Led Zeppelin i Stepenwolf udarima gitara, a sjajna »Good Love« donosi nam gostovanje njihovog velikog prijatelja, ZZ Top gitarista Billyja F. Gibbonsa koji ovu pjesmu o tome kako je pravu ljubav teško pronaći, ali treba pokušati i pri tome slušati samo svoje srce, zaista obogaćuje i oplemenjuje teksaškim mutnim, »prljavim«, ljepljivim i moćnim bluesom koji stvari pokreće u temeljima, a još privlačnije djeluje zbog bolanovskih dodataka u ritmu i rifovima.



Snimljeno otprve


Jedan od najlakše uočljivijih dojmova već nakon prvog preslušavanja ovog albuma je spontanost, a potvrda o uživanju i predanom radu dolazi na stranicama ovitka gdje čitamo kako je većina pjesama snimljena – otprve!


Dakle, uvježbali su je, pripremili sve što treba u Auerbachovom Easy Eye Sound studiju u Nashvilleu i – snimali. Pomagali su pritom u nekoliko pjesama već spomenuti Gibbons, tu je kao back vokal i odlična Sierra Ferrell te Andy Gabbard, a bitan doprinos dao je i Angelo Petraglia, dugogodišnji producent grupe Kings of Leon.


»Dropuot Boogie« odličan je nastavak prošlogodišnjeg albuma »Delta Kream« na kojem su obradili neke blues standarde. A kad se na način kako je to napravljeno na ova dva albuma istražuje povijest rocka, onda to ne da nije dosadno, već je i inspirativno, motivirajuće i – prekrasno. Posebno za one koji su tada odrastali ili jednostavno vole zvuk šezdesetih i sedamesetih.


 


Milijunaši iz garaže

Uz rasprodane koncertne turneje, o uspješnosti ovog banda iz provincije (Akron, Ohio) svjedoče i diskografski te podaci o nagradama.The Black Keys su dosad imali pet Top 10 albuma u SAD-u i dobili čak šest Grammyja!


Podsjetimo, grupu su krajem 90-ih osnovali Auerbach i Carney, prijatelji od djetinjstva, a glazbi se se odlučili u potpunosti okrenuti nakon što je obojici »zapelo« na faksu. Počeli su u podrumu i garaži te sami producirali svoje pjesme.


Debi album »The Big Come Up« objavili su za nezavisu diskografsku kuću Alive. Potom su manijački svirali gdje god bi im se pružila prilika. To je dovelo do stvaranja baze vrlo vjernih fanova pa su 2006. potpisali za uglednu kuću Nonesuch Records. Izlazak na veliku scenu donio je album »Brothers« iz 2010.


Svaki sljedeći bio je hit, a jačalo je zanimanje i za njihove ranije albume. Danas su jedan od najboljih primjera za to da se zaista može postići svjetski relevantna karijera i postati milijunaš – ako iskreno i s ljubavlju krećeš iz garaže.