Poznata glumica

Ana Vilenica: ‘Želja? Producirati film, odigrati neku baš dobru filmsku ulogu i imati – drugo dijete

Ante Peričić

Snimio: Davor KOVAČEVIĆ

Snimio: Davor KOVAČEVIĆ

"Istovremeno, imam ja u sebi ta dva gena – onaj fiumanski, strahovito tvrdoglav i onaj inatljivi – imotski. Meni, čim su svi na jednoj strani, vrag ne da mira i imam potrebu ispitati što se to nalazi na drugoj i zašto ih tako malo tamo ima", kaže.



Ana Vilenica hrvatska je kazališna, filmska i televizijska glumica čija je glumačka karijera, duga više od dva desetljeća, vezana uz različita geografska, odnosno kulturna podneblja. Ali, njeno profesionalno djelovanje također je, u najmanju ruku, raznoliko. Rijeka, Sarajevo, London i Zagreb mjesta su na kojima je, kako kaže, iznova započinjala svoj život, a otkako je svijet pogodila pandemija koronavirusa, a Hrvatsku dva razorna potresa, sve više sanja da sa svojom obitelji započne još jednom ispočetka – i to u nekoj manjoj, po mogućnosti primorskoj sredini.


O počecima glumačke karijere, Sarajevu nakon rata, magisteriju u Londonu, ali i o aktualnim projektima, razgovarali smo na zagrebačkoj Trešnjevci – kvartu u kojem se, s obitelji, skrasila nakon potresa.


Često ističete kako volite raditi s djecom i mladima te im uljepšavati djetinjstvo i mladost. Sami ste odrastali osamdesetih koje se, nerijetko, glorificiraju kao najljepše godine prošlog stoljeća. Kako vi pamtite svoje odrastanje?


– Odrasla sam u riječkom Novom naselju, odnosno na Škurinjama. Moje je djetinjstvo bilo predivno. Tada to naselje još uvijek nije bilo prekrcano automobilima, pa smo se mogli prilično slobodno igrati i odrastati na ulici. Bilo je dosta djece moje dobi, škola nije bila daleko i, sve u svemu, to je bilo jedno pravo old school odrastanje za koje me vežu lijepe uspomene i iz kojih često crpim životnu energiju. Nakon osnovne škole, krenula sam u centar, u Prvu riječku hrvatsku gimnaziju. Iako je to bilo ratno doba, ja to, srećom, nisam suviše osjetila. Prvi izlasci bili su u Palach, a poslije, kada su roditelji dozvolili odlaske u Opatiju, rado se sjećam Ružmarina, Malog, pa Velikog Quoruma. Ta su mjesta obilježila moje odrastanje, a društvo je uvijek bilo raznoliko.




Nisam nikada voljela nikakva statusna, interesna i bilo kakva razdvajanja među ljudima, pa sam uvijek imala prijatelja i poznanika na sve strane. Također, sjećam se i vremena provedenog u Naučnoj knjižnici u kojoj sam čuvala postavu Glagoljice. Tamo sam mogla slobodno surfati internetom, kada internet nije bio svima dostupan. To je tada bio moj prozor u svijet koji sam htjela istražiti. U rodnom sam gradu upisala i studij hrvatskog i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu, kao prva generacija tog usmjerenja.


Vatreni počeci


U riječkim se kazališnim kuloarima prepričava kako su vaši kazališni počeci bili, u najmanju ruku, vatreni?


– Oduvijek, koliko znam za sebe, ja sam se htjela baviti glumom. Iz najranijeg djetinjstva ostala su mi intenzivna sjećanja na trenutke provedene u kazalištu, pa se tako sjećam predstave »Čudotvoran ormarić«, koju sam gledala još u vrtiću. Silom prilika sam htjela ući u taj ormarić, jer sam mislila da se u njemu mora kriti nekakav čudesan svijet. Trebalo mi je, međutim, samopouzdanja da se uključim u neku dramsku skupinu i neobično mi je drago, iz ove perspektive, što sam prošla na audiciji za Dramski studio Kamov koji je tada vodio redatelj Larry Zappia. Larry je, na neki način, bio moj prvi učitelj glume. Ta je godina u mom odrastanju za mene jedna od najljepših. Dvaput smo tjedno imali glumu, subotama pjevanje i pokret.


Godina dana vrlo predanog i ozbiljnog rada završila je postavom predstave »Opera za tri groša« u kojoj sam dobila ulogu Polly Peachum. Sjećam se, na premijeri, haljina mi se zapalila, a ja sam to u žaru glume posljednja primijetila. Čujem publiku kako jednoglasno uzdiše u šoku, pogledam oko sebe – lica mojih kolega smrznuta, ja pogledam dolje i vidim plamičke vatre do iznad koljena. Stresem tu vatru sa sebe, intuitivno, izađem iz oblaka dima, naklonim se i idem dalje. Srećom, bio je u pitanju Brecht, pa su ljudi mislili da se radi o »V efektu«, a poslije su me kolege i prijatelji zafrkavali kako planem za svaku sitnicu. Tu bih još htjela dodati kako sam sretna da sam imala iskustvo rada u tom studiju, s tim ljudima, jer, nakon što se Kamov raspao, participirala sam u još nekim glumačkim radionicama u Rijeci te posvjedočila da, ako je ne vode stručni i dobronamjerni ljudi, za djecu te osjetljive dobi sve može poći pogrešno.


Otići iz Rijeke studirati, odnosno živjeti u Sarajevo nakon rata doista je, u najmanju ruku, avangardno.


– Sarajevo 1998. za mene je, svakako, bio kulturološki šok. U svakom pogledu. Jako sam mladenački naivno pristupila svemu, jer sam vjerovala kako je rat gotov i kako je sada sve u redu. Kao da se nešto što se godinama uništavalo može popraviti u tjedan dana. Pa ni danas, nakon toliko godina rata, nije sve u redu. Tada je to bio izuzetno traumatiziran grad, ali možda baš zbog tog ljudi su bili jako topli i željni ljudskih kontakata. Imala sam krasne kolege na klasi, a na Akademiji je tada bilo još nas iz Hrvatske. Ljudi su nas stvarno lijepo primili, a rad je bio uvijek toliko intenzivan i predan, da ne stigneš živjeti neki drugi život. Sve je bilo usmjereno na studij glume. Sarajevo mi je dosta rano otvorilo vrata i u profesionalnom smislu, pa već na drugoj godini započinjem svoju profesionalnu kazališnu karijeru s predstavom »Čehov je Tolstoju rekao zbogom«.


U Sarajevu radim u mnogim kazalištima, na MESS-u, počinjem snimati, a igrom slučaja za BIHTV postajem dio voditeljskog para za izbor za pjesmu Europe, odnosno Eurovizije. Taj Eurosong je smiješna epizoda u mom životu, jer sam preko njega doživjela sve ono što javne osobe dožive u medijskom prostoru, ali u kratko vrijeme: prvo te obožavaju, onda kiksaš – pa te mrze, a poslije te puste na miru. Na prvom izboru u live prijenosu, Enis i ja smo numerom podigli raspoloženje pet tisuća ljudi. Skok je bio od glasnog prosvjedovanja zbog pada usluga teleoperatera pa do euforičnog smijeha. Nevjerojatan osjećaj. Kao da si neka rock zvijezda. Nešto kasnije, radila sam javljanje za glasanje iz BiH studija, previdjela jednu državu i ostala nešto dulje od planiranog u izravnom javljanju – uvijek nešto da privučem pažnju, ha-ha. U BiH to nisu baš super prihvatili, bila je to tada za njih velika stvar, a kiksala Hrvatica, ali s druge strane, BBC-jev Terry Vaughan uvrstio je moje javljanje u 100 najsmješnijih nastupa na Eurosongu, a dvije godine kasnije, na gostovanju u Istanbulu, poklonici Eurosonga su me prepoznali i ugostili kao nitko drugi.


Moj najdraži projekt iz tog doba zasigurno je moja diplomska predstava »Murlin Murlo« koju sam igrala sa svojim »klasićima« Jelenom Kordić i Erminom Bravo, te Albanom Ukajem koji je bio godinu mlađi. Rijetko sam poslije u kazalištu doživjela toliko predanu i posvećenu partnersku igru i povjerenje.


Snimio: Davor KOVAČEVIĆ


Daleki Zapad


Nakon Sarajeva otišli ste, ni manje ni više, nego u London i tamo upisali magisterij, kada se u Hrvatskoj samo sanjalo o Erasmus i sličnim studentskim razmjenama.


– Sarajevo sam napustila nakon šest godina života. Iako sam tamo provela lijepo vrijeme, nikada nisam osjećala da je to grad u kojem bih se htjela skrasiti. Kao mala, odrastala sam na američkoj i engleskoj kulturi i uvijek sam sanjala da odem tamo, na taj »daleki« Zapad. Te, 2003. godine, odlučila sam se na promjenu u životu. Kako sam radila zaokret, okuražila sam se na jedan veliki. Upisala sam Magisterij iz suvremene kazališne prakse na Royal Central School of Speech and Drama, jednoj od pet najboljih glumačkih škola u Ujedinjenom Kraljevstvu. Voljela sam taj život u Londonu. Voljela sam osjećaj života u velikom gradu punom različitosti, krajnosti, neobičnih susreta i velike vibracije. Nakon završenog studija, radila sam na nekoliko kazališnih projekata kao što su »Dreams come out to play« koji je igrao u Barton Taylor Studiju ili »Underground« koji je igrao u Barbicanu. Radila sam performanse, čak i snimala jer sam, nakon dvije godine boravka, uspjela dobiti agenticu koja me pristala zastupati nakon što je odgledala moju interpretaciju u Ionescovoj »Lekciji« koja se igrala u White Bear Theatru. Posebno mi je bilo drago raditi sa studentima u poznatoj školi National Film and Television School. Lijep je osjećaj kada tvoj rad primijete njihovi profesori, dobitnici brojnih BAFTA nagrada. Često su me zvali, nakon suradnje, da radim s gostujućim redateljima prilikom obrazovanja njihovih studenata.


I onda, nakon godina izbivanja, povratak u maticu. Povod?


– Ostala sam bez novca (smijeh). Dijelom je razlog bio financijske prirode, dijelom je bilo i neke nostalgije koja je postajala sve veća. Te 2008. godine UK je udarila kriza te su, naravno, prvo krenuli štititi svoje državljane. Uveli su jače kontrole imigracije, a ja sam sve radila preko studentske vize. Čak i moje part time poslove, kojih je bilo bezbroj. Te godine sam svu svoju ušteđevinu, koja mi je mogla omogućiti još neko vrijeme život u Engleskoj, potrošila na produkciju autorskog kratkog filma. Neprocjenjivo iskustvo produkcije i režije kratkog filma usred Londona. Okupila sam super ekipu i doslovno snimila svoj kratki igrani film »The Window«. U tom trenutku to je meni bilo ravno putu na Mjesec.


Film nas je povezao s kanadskim distributerima i ta je veza omogućila suradnju na sljedećem filmu koji sam producirala kada sam već došla u Zagreb – »Uskršnja jaja«. No, da se vratim na London. Tada sam bila na pragu tridesetih i bila sam pomalo umorna od tog nekog polustudentskog života. Htjela sam imati svoju malu »gajbu« i neki svoj mir. Odlučila sam se vratiti u Hrvatsku. Kolegice s klase su tu već snimale sapunice, pa su i mene povezale s casting direktorima. Tako sam audicijama dobila prve uloge na hrvatskoj dalekovidnici.


Snimio: Davor KOVAČEVIĆ


Histrionski život


Nedostaje li vam Rijeka i kako gledate na riječki teatar danas?


– Rijeka mi je izuzetno nedostajala za vrijeme mog studija u Sarajevu, u toj mjeri da me je nostalgija nekad kočila u radu. Ne želim ispasti sentimentalna ili, ne daj Bože, patetična, ali osjećaji prema mom rodnom gradu doista su, u najmanju ruku, ispremiješani. Ono što mi nedostaje je ideja života kakav zamišljam u Rijeci i kakav sam nekad tamo vodila. Nedostaju mi, naravno, prijatelji i obitelj. Rodila sam Dujma u Rijeci jer sam, eto, nekakav lokalpatriot, pa sam makar tako htjela pokazati neku svoju pripadnost. Što se riječkog teatra tiče, pratim rad koliko stignem s obzirom na to da ne živim u Rijeci. Volim i cijenim neke glumce u tom ansamblu i uvijek mi je drago gledati ih na sceni. Često budem oduševljena izvedbenom razinom, iz iskustva znam kako je jednostavno s njima raditi i koliko tu ima predanosti i posvećenosti i onda mi istovremeno bude žao jer bih htjela da neke predstave i neke glumce vidi cijeli svijet, da izađu iz okvira grada, jer mislim da su sjajni.


U posljednjem intervjuu za Novi list kazali ste kako se želite odmaknuti od glume i ići k produkciji. To ste spomenuli i tijekom ovog razgovora, pa mi ne preostaje drugo doli da pitam kako ide?


– Mislim da je točnije reći da želim organizirati život tako da iskoristim sve potencijale i da nađem način kako realizirati brojne ideje koje dugo nosim u sebi. Voljela bih biti u poziciji da, u budućnosti, pažljivo biram uloge i da se mogu svakoj studiozno posvetiti, što nije uvijek moguće. Također sam se, iskreno, pomalo umorila od histrionskog načina života. Što se produkcija tiče, ide polako. Upravo smo ovaj tjedan zaigrali u školama zadnji projekt koji sam producirala, edukativnu digitalnu predstavu »Abeceda interneta«. Doista sam sretna što su reakcije pozitivne i što je interes koji smo izazvali velik, s obzirom na to da se radi o korisnoj i važnoj temi koja i mene opterećuje – jer i ja odgajam digitalno dijete 21. stoljeća. Sadržaj projekta vezan je uz medijsku pismenost djece i tematizira opasnosti na koje djeca mogu naići uporabom interneta.


Bavimo se temama kao što su lažne vijesti, zlostavljanje na internetu, krađa identiteta, selfie kultura i tako dalje. Sretna sam jer smo uspjeli dobiti podršku ne samo državnih institucija kao što su AOO ili Ministarstvo obrazovanja, već i od A1 – jedne od naših najjačih telekomunikacijskih tvrtki koja je, kroz prizmu društveno odgovornog rada, omogućila da igramo predstavu i da ona, za svoje krajnje korisnike, odnosno djecu, bude besplatna. Isprva je projekt bio zamišljen kao klasična edukativna kazališna predstava, ali zbog epidemije i mjera morali smo je odgoditi na čak dvije godine. Iskoristili smo, međutim, natječaj za digitalizaciju izvedbenog materijala koji je raspisalo Ministarstvo kulture i medija, digitalizirali je i sada je eksperimentalno izvodimo online, uz live interakciju mog kolege i jednog od inicijatora projekta Tomislava Krstanovića, te mene. Moram još kazati kako smo ostvarili partnerstvo s Centrom za sigurniji internet i Centrom za zlostavljanu i nestalu djecu. Zahvaljujući toj suradnji upućujemo korisnike interneta kojima je potrebna stručna pomoć na besplatnu i anonimnu liniju CSIa 0800606606. Sve ostale informacije o predstavi možete naći na našoj Instagram stranici @abecedainterneta i tamo me kontaktirati.


Kad smo kod djece, već dvije godine zaredom, u Novom Vinodolskom, održavate dramske radionice za djecu. Radionice rezultiraju i kazališnim nastupom, a interes je golem.


– Rad s djecom uvijek znači biti nagrađen. Najljepše je kad iz djeteta izvučete nešto što ni samo nije znalo da postoji i kada vidite kako dobiva na samopouzdanju. U Novom Vinodolskom djeca su super. Ozbiljno i predano radimo i, evo već drugu godinu, grupa djece maršira za mnom po Novom, što kulminira igrokazom. Obje je godine interes bio nevjerojatan, a ovog ljeta imala sam jedan čitav razred – ali razred u onom starom smislu riječi, s više od trideset učenika. Grad Novi Vinodolski, s pripadajućim mu institucijama – Narodnom knjižnicom i čitaonicom te Centrom za kulturu, na čelu s Barbarom Kalanj Butković, Marijom Butorcem te novim gradonačelnikom Tomislavom Cvitkovićem doista nastoje umjetnički i kulturno profilirati taj biser od grada koji se, kao malo tko, može pohvaliti svojom bogatom i šarolikom poviješću. Sigurno koračaju u etabliranju isto tako kulturno-umjetnički bogate sadašnjosti, odnosno budućnosti.


Mali jubilej


Sam je Novi, uz Krk i Hvar, vaša ljetna rezidencija. Krsto Zoričić, u svome Leksikonu, piše kako je vaš šukundjed Milan Venzais u Novom, 21. i 22. svibnja 1903., sudjelovao u demonstracijama, kada su bacani u more mađarski grbovi i natpisi skinuti s državnih ustanova i trgovina. Vučete li od Venzaisa tu buntovničku crtu, ili pak ona dolazi od imotske strane obitelji?


– Hahahaha, kad sam to pročitala, umrla sam od smijeha. Mislim da se razlog tog mog, nazovimo bunta, krije u činjenici što sam uvijek idealizirala stvari, a kad idealiziraš stvari, uvidiš kako one mogu izgledati bolje i vjeruješ da one mogu biti bolje. Pljusneš često o pod, ali što ćeš, ne možeš narav mijenjati. Istovremeno, imam ja u sebi ta dva gena – onaj fijumanski, strahovito tvrdoglav i onaj inatljivi – imotski. Meni, čim su svi na jednoj strani, vrag ne da mira i imam potrebu ispitati što se to nalazi na drugoj i zašto ih tako malo tamo ima.


Za sljedeće ljeto spremate i jednu kazališnu premijeru. Možete li nam otkriti o čemu se točno radi?


– Jako sam uzbuđena oko te mogućnosti i svesrdno se nadam da će zaživjeti. U Novom je rođena, i ljetuje, Branka Petrić Fehmiju, prvakinja drame JDP-a. Već dvije godine maštamo o mogućnosti inscenacije predstave, idealno na otočiću San Marino u novljanskom akvatoriju. Ove godine najbliže smo realizaciji projekta, jer smo dobili usmenu potvrdu i interes za realizaciju i od Grada. U projekt je ušla i glumica kojoj sam se, još kao gimnazijalka, divila, gledajući njezine predstave – Edita Karađole, a preko Linkedina komuniciramo i s Larryjem Zappijom koji bi trebao biti redatelj.


Originalan tekst bi napisala mlada dramska »piskinja« Beatrice Kurbel, a sve podržava i novljanski Centar za kulturu. Nisam nikad obilježila dvadeset godina svog profesionalnog rada, zbog pandemije, ali ako se ovo realizira, svakako bih time obilježila taj moj mali jubilej. Igrati s Brankom i Editom za mene bi bilo nešto wow i posebno, a doista se radujem mogućnosti da opet, nakon toliko godina, radim s Larryjem. Uglavnom, držite fige da uspijemo!


Za kraj, neka neostvarena želja?


– Ufff! Producirati igrani film, odigrati jednu baš, baš dobru filmsku ulogu te imati drugo dijete. Ima ih!


Učimo zajedno balansirati

Spomenuli ste sina Dujma, a kada ste i gdje upoznali Edija Mužinu, svog dugogodišnjeg partnera?
– Edija sam upoznala deset godina prije nego što smo prohodali, na Motovun Film Festivalu. On je uvijek nekako bio tu. Dijelili smo iste interese, ljubav prema filmu i ispalo bi, svaki put kad bih se vratila iz Sarajeva ili Londona, da uvijek imam vremena popiti kavu s Edijem. Zapravo, on se meni već tada sviđao, ali nikada nisam mislila da imam prolaz. A onda je Edi došao u Zagreb raditi kao script editor na Novu TV za jednu sapunicu, pa smo se češće viđali. Ja sam tada radila za suparnički tim, haha, tj. za konkurentsku sapunicu. Jednostavno se sve dogodilo. Službeno smo prohodali na Praznik rada 1. svibnja, kada sam ja pobijedila u Zvijezde pjevaju. Baš smo radili. Edi je bio dio ekipe koja je mene redovno dolazila bodriti i ja sam baš bila sretna zbog tog. Dosta smo dugo taj naš odnos držali u tajnosti jer sam tada bila izrazito prisutna u medijima, a Edi je, sam po sebi, diskretna osoba, što ja jako cijenim. I eto nas sada, deset godina poslije, s najljepšim bićem na svijetu – našim sinom Dujmom Antunom, jednako idealistični kao i prije.


Kako je surađivati s partnerom na profesionalnom planu?
– Hahaha, uvijek je dramatično, kreativno i turbulentno. Ali uvijek ispadne dobro. »Abeceda interneta« drugi je projekt na kojem smo zajedno radili i ispalo je super. Dvije su stvari koje bi nam jako pomogle prilikom zajedničkog stvaranja. Prva je da naučimo, posebice ja, odvojiti vrijeme za posao i vrijeme bez posla. Nekako se disciplinirati, pa koliko god je moguće prestati razgovarati o poslu nakon 17 sati svaki dan. Druga stvar – trebali bismo osmisliti neki ured u koji možemo pobjeći. Različite su prirode naši poslovi – ja sam više proaktivna, u skladu s glumačkim pozivom. Za njegovu vrstu posla treba više tišine i kontemplacije, a ja uvijek idem glavom kroza zid. Učimo zajedno balansirati, detektiramo pogreške, kao i ono pozitivno, i mislim kako napredujemo. Imamo zajednički cilj i nadam se da ćemo doći do istog.