Povod za razgovor s Alkom Vuicom ne treba baš tražiti, ali ipak proslava 60. rođendana i novi album svakako su dodatni motiv. Njena nova pjesma »Luđakinja« kod publike je odmah izazvala pozornost, a i sama autorica doživljava je kao žensku himnu. Alka je žena s jednim stavom i sto lica. Snažna, sarkastična, a opet s toliko nježnih stihova. Prisjetimo se tek nekih, kao što su »Lijepa u duši«, »Kad Dunav ljubi nebo«, »Danas sam luda«…

Mnoge bi još mogli nabrojiti, jer njezinih plodnih tridesetak godina teško je smjestiti u par rečenica. Surađivala je s najeminentnijim glazbenicima i producentima. U privatnom životu uvijek je bila škrta na riječima, ali svoje je tuge i radosti spremno ispisivala u svojim pjesmama. Ovih dana s posebnim se emocijama ponovo oglasila, svježa i nova kao i uvijek.

Ženska himna

S pjesmom »Luđakinja« najavili ste novi album nakon 16 godina. Što vas je odvelo toj odluci?

– Zbog pandemije sam provela zimu u rodnoj Istri s mamom i puno sam pisala, za druge, ali i za sebe. Dopisivala sam se mailovima neprestano s Marijom Mirković, bivšom članicom grupe The Frajle. Ona je meni slala glazbu, a ja njoj tekstove i obrnuto. Nastalo je puno pjesama od kojih su neke baš bile onako autorske i moje pa sam odlučila objaviti album. Inače, nije istina da sam bilo kuda otišla ili da nisam objavljivala 16 godina. Bilo je tu dosta singlova, pa i moj tamburaški album »Alkina kafana«, ali valjda se ljudima čini da me nije bilo vrlo dugo, jer nisam najavila svoj studijski album od albuma »Cirkus«.

Zašto ste pjesmu najavili kao žensku himnu?

– Pa, zato što sve žene koje čuju tu pjesmu kažu da je baš napisana za njih. Sve se ponekad osjećamo kao luđakinje, a i često nas tim pridjevom označavaju i opisuju kad smo previše emotivne. Uglavnom to je pjesma u kojoj se žene pronalaze i zato sam rekla da je poput ženske himne.

Na albumu ste surađivali s Marijom Mirković, bivšom članicom grupe The Frajle. Što Vas povezuje s njom?

– Makica i ja surađujemo već dugo. Sudjelovala sam u stvaranju zadnja dva albuma grupe The Frajle, ali uvijek smo radile isključivo za njih. Ovo je prvi put da smo Maki i ja udružile emociju i napravile pjesme za mene i neke druge izvođače, ali to će se tek čuti… Jako nam dobro ide, imamo sličan senzibilitet.

Zagreb 10.07.2004., Foto: Nenad Reberšak

Neprikosnoven sin

Vaš sin Arian također će sudjelovati u nastajanju albuma. Vas se dvoje razumijete glazbeno?

– Moj sin Arian bavi se produkcijom i trap glazbom. Radi puno za novu hrvatsku glazbenu scenu i za vanjsko tržište. Uvijek ga konzultiram kad je riječ o produkciji, jer ga smatram neprikosnovenim po pitanju modernog zvuka.

U svojoj plodnoj karijeri surađivali ste s mnogim glazbenicima, je li vam se ikad dogodilo da ste nekog odbili, da vam se nije svidio?

– Pa, odbila nisam nikoga, ali bilo je ljudi s kojima nisam našla zajednički jezik, vibru.

Na sceni ste od 80-ih, popularnost ste stekli desetak godina kasnije i zaradili nadimak »kraljice 90-ih«, koliko vam uopće gode takvi komplimenti?

– Takvi komplimenti uvijek dođu kasnije, pa ne možete ni znati koliko vam gode. Činjenica je da su moje pjesme iz 90-ih neizostavni top hitovi svake dobre zabave i dan danas i to je ono što mi godi i što me raduje. Lijepo je znati da si stvorio nešto bezvremensko.

Cool ste, nikad se niste obazirali na tuđa mišljenja, krojili ste po svom. Je li taj stav i takva životna igra ikad imala loših posljedica, teških trenutaka?

– Naravno, moj bi život išao u sasvim drugom smjeru da sam bila manje svoja i prilagodljivija. Ali, čovjekov karakter je njegova sudbina!

Napisali ste najnježnije ljubavne pjesme, jesu li muškarci prepoznavali tu vašu nježnu stranu, otkrijete li je uopće pred njima?

– Kakvo je to pitanje? Zar ja djelujem tako grubo? Pa ja sam vrlo nježna i ranjiva žena, kako bih drugačije bila pjesnikinja… Ali, neki dan sam dobila sjajnu poruku koju ću vam ovdje citirati: »Svaka će žena dobrovoljno okačiti svoja muda o klin kad naiđe na muškarca pored kojeg joj ne trebaju!«

Zagreb, 27.03.2006., Alka Vuica je predstavila svoju novu knjigu i CD – Matija i Alka Vuica, Foto Darko JELINEK

Generacijski humor

Imate velikog smisla za ironiju, sarkazam, to također dolazi iz te vaše nježnosti ili je to samo vaš način za humor?

– To sam naslijedila od tate, on je bio jako sarkastičan i duhovit. A i brusila sam svoj humor 80-ih sa svojom škvadrom. Mi smo odrasli uz to oštroumno podbadanje i to je bio način komunikacije. To se recimo vidi kad se Gobac i ja podbadamo u showu »Ma, lažeš!«. To je taj generacijski humor…

Sjećate li se trenutaka u kojima su nastajale vaše pjesme? Vrate li vas u to isto raspoloženje?

– Ne baš… Ali često kopam po sjećanju da bih napisala nove pjesme. Sjećam se boli, zaljubljenosti, patnje i razočaranja… ali i leptirića u trbuhu i veličanstvenog osjećaja svemoći i lebdenja, koje samo strast i zaljubljenost daju.

Kad ste najproduktivniji, kad ste sretno ili nesretno zaljubljeni?

– Ivo Andrić je rekao: »Kad nisam očajan, ne vrijedim ništa!« Mislio je na pisanje… Jer, činjenica je da se sve rađa iz boli i krvi, kao dijete. Sreća baš i nije stvaralački nabijena, prije je to patnja.

O muškarcima, pročitala sam, nemate baš visoko mišljenje, prestali ste vjerovati u romantične ljubavi, ali ipak, nadate im se?!

– Nisam nikada rekla da sam prestala vjerovati u romantične ljubavi, kao ni da o muškarcima nemam visoko mišljenje. Jednostavno, vjerovala sam u bajke, a sad u to više ne vjerujem. Isto tako, mislim da je pravi životni uspjeh pronaći, ili ako hoćete, susresti svoju srodnu dušu, svog pravog muškarca. Na svijetu ima puno više vječitih dječaka nego pravih muškaraca… A ja sam uvijek maštala o pravom, istinskom muškarcu pored kojeg si sigurna, zaštićena i uvijek voljena.

Kako biste opisali sebe kao ženu?

– Prije svega kao odanu. Jako mi je važna odanost i pripadnost u svemu.

Severina, Goran Bregović i Alka Vuica

Neprežaljena Ibiza

Posljednje vrijeme često ste na opatijskoj rivijeri ili je to bilo samo za potrebe posla?

– Imam sjajnu ekipu s kojom se družim i stvaram. Tu je moja prijateljica i fotografkinja Viviana Lokmer Šulina, pa dr. Vivian Jurković koja me uvijek uljepša, pa Maja Uremović koja me uvijek razveseli i spoji s još nekoliko sjajnih ljudi kao što me spojila sa Željkom Jurešićem koji je zadužen za vizualni identitet mojih spotova.

Tu je i Danijela Gračan koju jako volim i njezina prijateljica Tanja Medanić koja je sad postala i moja prijateljica, a koja me uvijek ugosti u svojoj prekrasnoj vili u Lovranu. Tu živi i moj dragi prijatelj Neno Belan s kojim se u zadnje vrijeme opet sve više družim… Uglavnom, predivno je tu na Kvarneru, na pola puta od mog Zagreba do Umaga. Divno.

Odrastali ste u Istri, na stalnoj ste adresi u Zagrebu, a odmarate se u Umagu. Jeste li ikada poželjeli živjeti u inozemstvu i ako jeste, koji bi to bio grad?

– Rođena sam u Puli, odrasla sam u Umagu. Da, danas mi je žao sto se nisam odselila još kao mlada na Ibizu.To je recimo otok po mom ukusu. Totalno umjetnička kolonija s puno dobre energije, sunca, sjajne glazbe i ljudi…

03.05.2016., Zagreb – Projektom Diva Fashion Ballet by Matija Vuica Couture dizajnerica Matija Vuica u Hrvatskom narodnom kazalištu proslavila 35. godina rada, Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL

Zaigrani blizanac

Uvijek ste aktualni, ne živite u prošlosti, ne zapinjete u prošlim vremenima, radovima, niti cipelama. Kod vas je uvijek sve novo, ali opet sve to novo ste vi. Otkud ideje?!

– Ja sam vam zaigrani blizanac. Znatiželjna sam i volim novitete. Kopkam, tražim, igram se.

U životnim odlukama povodite li se više za intuicijom ili racijom? Koliko čega ima u konačnoj odluci?

– Jako teško donosim odluke, jer sam blizanac, i sve stalno odmjeravam i važem, hoću i neću… Zato možda uvijek pobjedi intuicija i naglost, jer me moj neodlučni racio izluđuje.

Jeste li se ikada fatalno zaljubili?

– Naravno.

Koji su bili najvažniji trenuci, odnosno osobe u vašem glazbenom sazrijevanju?

– Moji počeci, rad sa sjajnim glazbenicima i autorima poput Karla Metikoša, Zrinka Tutića, Đorđa Novkovića, Zdenka Runjića, Dine Dvornika, Lvkyja, Nene Belana… i mnogih drugih.

Vidite li se i za 20-ak godina u istim tonovima nepoderive djevojčice?

– Da bar… Ali, teško da ću s 80 biti djevojčica… Možda luda bakica u leopard krznjaku s muštiklom i lažnim dijamantima, to da…

28.01.2016., Zagreb – U restoranu Mostovi održana je promocija notnog albuma Zrinka Tutića na koju je došlo mnogo njegovih kolega i prijatelja. Zrinko Tutić i Alka Vuica, Foto: Davor Višnjić/PIXSELL