Lana Škrgatić

Akademska glazbenica Lana S: ‘Neke pjesme nastanu u minuti, nekima se pak igram tjednima’

Sandy Uran

Foto: GORAN ARBANAS

Foto: GORAN ARBANAS

Moram priznati da se nisam smatrala tekstopiscem, tako da su svi moji tekstovi direktno iz srca ili iz perspektive nekog lika u mojoj mašti, i ne mogu točno objasniti kako ih stvaram. Jednostavno dođu iz neke emocije - konkretno na ovom albumu iz tuge, ljutnje, sreće, nostalgije.... A kad imam tekst, melodija jednostavno dođe ili se sama nametne



Mladi talentirani ljudi bogatstvo su za društvo budućnosti. Jedno od njih u svijetu glazbe svakako je akademska glazbenica i multiinstrumentalistica iz Zagreba Lana Škrgatić. Njezin curriculum obiluje uspjesima.



Glazbeno obrazovanje stekla je na The Purcell school of music i The Royal Conservatoire of Scotland, a vrhunski svira klavir, flautu i saksofon. Ovih dana predstavila se javnosti pjesmom »Naš svijet« za koju je snimila i videospot. Umjetničkog imena Lana S. bila je članica grupa Zabranjeno pušenje i Crvena jabuka, s kojom i dalje surađuje, a u razgovoru za naš list otkrila je detalje o svom stvaralaštvu te o »sitnicama« koje život čine ljepšim.


Za početak nam recite nešto više o pjesmi »Naš svijet«. Što vas je inspiriralo da je napišete?


– »Naš svijet« je pjesma koja najavljuje moj prvi autorski album koji izlazi početkom lipnja. To je pjesma koja govori o novoj ljubavi, sreći i novim počecima, a napisana je za mog dragog… Kad je došla ta grozna korona, meni je donijela jednu lijepu stvar, a to je da sam malo stala na loptu, našla vremena za sebe i napokon izašla na dejt. Doduše u šetnju, jer ništa nije radilo… I tako je došla i instant-inspiracija za pjesmu »Naš svijet« koja upravo opisuje te početke. U spotu on svira bubanj, a mi glumimo sami sebe, te mi je baš drago da upravo ta pjesma najavljuje album.


Emocija publike


Kako inače doživljavate i proživljavate koronavirusnu krizu koja se nažalost nastavlja?




– Mislim da nam je svima teško pala ova kriza i kao što sam već rekla, najteže mi pada ta neizvijesnost. Radim u školi i stalno smo pod mjerama pa s klincima ne mogu pjevati, nema zbora, orkestra… Što se tiče nastupa i koncerata, da ne pričam… Ali evo, uspjela sam imati nekoliko online evenata sa ženskim bendom C.U.R.E., i to ne samo u Hrvatskoj, već i za firme i organizatore u raznim državama. To se nameće trenutno kao »novo normalno«. Tu je bio i online koncert s Jabukom koji je bio super, ali je teško kad gledaš u kamere, a nemaš nikakvu emociju publike. Osobno se trudim što više izlaziti u prirodu, iako sam i prije to radila, i naučila sam napokon dobro kuhati. Najteže mi je što mamu nisam vidjela već gotovo godinu dana jer živi u Austriji. Ona mi je najveća podrška, uz mog dragog, što se tiče stvaranja albuma, te često razgovaramo telefonom ili na videopoziv.


Kako inače stvarate, vidite li ili doživite nešto što vas inspirira i tako nastane skladba? Zapišete li na mobitelu riječi kad dobijete zamisao za neke stihove?


– Inače sam skladala još kao djevojčica tako što sam jednostavno sjela za klavir i melodije su izašle iz glave, ovisno o raspoloženju. Ali sve te godine sam zapravo bila mali kotačić ili koautor glazbe na raznim projektima i tek sam se sada odvažila i skupila hrabrosti napraviti i glazbu i tekst. Moram priznati da se nisam smatrala tekstopiscem, tako da su svi moji tekstovi direktno iz srca ili iz perspektive nekog lika u mojoj mašti i ne mogu točno objasniti kako ih stvaram. Jednostavno dođu iz neke emocije – kontkretno na ovom albumu iz tuge, ljutnje, sreće, nostalgije… A kad imam tekst, melodija jednostavno dođe ili se sama nametne. Ako pak imam prvo neke akorde ili melodiju, onda to puno duže traje, jer mi je teže na glazbu slagati tekst. A proces sam za sada imala tako da sam u mobitelu zabilježila sve ideje i onda ih polako razradila. Neke pjesme poput »Savjet odozgo« za tatu, došle su u tri minute, a s nekima sam se bome tjednima igrala dok nisam došla do neke verzija koja se može snimati. I sve je krenulo tako da sam nazvala svog kolegu i prijatelja Dragomira Herendića – Dragijanija i krenuli smo aranžirati moje zapise. Svaka pjesma je nametnula svoj stil, instrumente, atmosferu, i zatim se Dragijani primio posla s produkcijom i napravio savršen posao.


Lana grlilica


U jeku pandemije ništa nije jednostavno, ipak snimili ste i spot za pjesmu »Naš svijet«. Kako se odvijao rad na snimanju spota?


– Definitivno ništa trenutno nije jednostavno, i mislim da je svima već preko glave ove pandemije i ta neizvjesnost nas polako demotivira. Ali evo, ja sam se zaista trudila iskoristiti ovu situaciju maksimalno i biti što kreativnija i uložiti ljubav, trud, vrijeme i neku ušteđevinu od prijašnjih koncerata da napravim nešto posebno. Samo snimanje spota za »Naš svijet« je bilo jako zabavno, ali smo ostali u tom nekom svom »balončiću« ljudi s kojima smo inače i morali smo držati distancu od onih s kojima nismo. Najteže mi je bilo što nisam mogla izgrliti sve plesače i njihovu koreografkinju i prijateljicu Ninu Vidošević, da im zahvalim na savršeno odrađenom poslu. Mene inače zovu Lana grlilica, pa mi je to dodatno teško palo. Redatelj Goran Arbanas nas je vodio kroz snimanje i zapravo sve se odvijalo jako dobro i radili smo s puno veselja, s obzirom na situaciju oko nas. Američka međunarodna škola u Zagrebu u kojoj radim kao profesorica glazbene kulture nam je omogućila kazalište na korištenje vikendom, pa je to bila super okolnost i ovim putem im zahvaljujem.


Želje i ambicije za budućnost: album i koncerti pretpostavljam?


– Album je već skoro gotov i jedva čekam da izađe početkom lipnja. Na njemu će se naći nekoliko stilova, od popa, rocka, ali i nota sevdaha. Cijeli koncept albuma je napravljen zapravo u tri »poglavlja« koja su obilježila neke moje životne situacije i trenutke do sada. Bit će predstavljena i ljubavna priča koja je zabilježena kroz sedam pjesama, zatim balkanski spoj kroz suradnje s vrhunskim glazbenicima s naših prostora, gdje je i pjesma o Sarajevu koju sam napisala nakon izlaska iz grupe Zabranjeno pušenje s kojom sam provela mnoge lijepe trenutke u tom gradu. U toj pjesmi gostovat će poseban gost, a u tom glazbenom poglavlju će se naći i jedan prepjev.
I na kraju, tu je jedna pjesma za mog oca s kojim sam bila strašno povezana. Plan je što prije nastupiti pred ljudima i podijeliti neke svoje emocije i glazbu s publikom. Vjerujem da će opet krenuti i nastupi s Crvenom jabukom s kojom surađujem, tako da zapravo jedva čekam da se to i ostvari.


Foto: GORAN ARBANAS


Život u Londonu


Imali ste priliku živjeti i nastupati u Londonu. Koje su razlike, a koje sličnosti u načinu života i razmišljanja između Hrvata i Engleza ?


– Da, odrasla sam u Velikoj Britaniji. Sedam godina u Londonu, zatim pet u Glasgowu. Provela sam ključne godine sazrijevanja i školovanja tamo, od jedanaeste godine do kraja fakulteta, i moram priznati da sam uživala u tom cjelokupnom iskustvu jer su i The Purcell school of music i The Royal Scottish conservatoire predivne škole u kojima sam stekla glazbeno znanje, upoznala puno predivnih ljudi, živjela u internatu i na kraju krajeva izrasla u osobu koja sam danas. Hrvati i Englezi su dosta različiti, ali mi smo malo sličniji Škotima. Englezi su malo hladniji i službeniji u poslu, ali osobno volim njihov sarkastični humor. Isto tako mi se sviđa što se Britanci osamostale nakon 18. godine tako što ili idu studirati i uz to paralelno rade, kao što sam i ja, ili odmah krenu raditi. Nema toga kao kod nas, da s 30 plus živiš sa starcima i studiraš po 10 godina. Ali zato mi se u Hrvatskoj puno više sviđa vrijeme, hrana, blizina mora i skijališta, i taj malo opušteniji način života.


Zašto ste se odlučili vratiti u Hrvatsku?


– To se spontano dogodilo. U početku sam došla na godinu dana da budem bliže tati, snježnim padinama, moru i prijateljima, ali onda sam dobila posao u struci kao profesorica glazbene kulture u Američkoj međunarodnoj školi u Zagrebu gdje i danas radim i paralelno sam cijelo vrijeme aktivno nastupala kao glazbenica. Onda kad sam dobila ponudu za ići van, taman sam počela svirati u Zabranjenom pušenju i tako se eto desilo da sam ostala i nikada nisam požalila. Obožavam živjeti ovdje i smatram da sam prava sretnica da radim to što volim.


Nedostaje li vam Engleska?


– Generalno ne, već samo neki ljudi koji su mi strašno dragi. Ali dosta njih sada živi diljem svijeta, tako da jedva čekam da stane pandemija, da mogu napokon otputovati i posjetiti neke od njih. Jedino mi nekad nedostaje pravi engleski doručak, namaz koji se zove »marmaite« koji ovdje ne mogu nabaviti, i naravno, koncerti i predstave koje se mogu pogledati u West Endu.


Obožavani sax


Od malih nogu glazba je sastavni dio vašega života. Ispričajte nam kako je glazba ušla u vaš život?


– Počela sam pjevušiti kao malena uz starijeg brata koji je imao satove gitare i brzo se uspostavilo da imam dobar sluh. Zatim su me upisali u Trešnjevačke mališane gdje sam ubrzo imala prvi solo u pjesmi »Bubamara«. Klavir sam počela svirati sa šest godina i tako je sve krenulo. Ne sjećam se kad je glazba »ušla« u moj život, jer je nekako oduvijek i bila tu. Mislim da sam naslijedila to od dide, jer nitko u mojoj obitelji nije glazbenik. Najbliže tome je mama koja predivno crta i slika.


Svirate nekoliko instrumenata?


– Da, sviram klavir, flautu i saksofon. Klavir je bio prvi, zatim sam kao drugi instrument u školi u Londonu s 11 godina počela svirati flautu, koja mi je uz pjevanje kasnije na akademiji postala glavna, a saksofon je došao puno kasnije, tek kad sam se vratila u Hrvatsku i na njemu sam samouka. To je instrument u koji sam oduvijek zaljubljena, i kako je srodan flauti, odlučila sam da ga moram naučiti svirati. I zanimljivo je da sam upravo zbog saksofona dobila većinu estradnih angažmana, iako mi je to tek treći instrument.


Kakav je vaš osobni ukus u pogledu glazbe, ali i književnosti i filmske umjetnosti?


– Volim jako puno različitih stilova glazbe, a odrasla sam na klasici i rock’n’rollu. Bila sam zaljubljena u Kurta Cobaina u srednjoj, a kasnije sam ludovala po koncertima Rage Against the Machine, Metallice…. Ali isto tako kad sam recimo na moru i uživam u nekoj konobi, volim zapjevati uz neku klapu. Za mene glazba nema granica, niti ladica u kojima mora biti, već ovisi o trenutku, emociji i raspoloženju. Od klasike najviše volim svirati Chopina na klaviru. Što se tiče književnosti, najviše čitam na engleskom jer mi je lakše. Zadnje sam pročitala »The book thief« od Markusa Zusaka i preporučam je svima. A što se tiče filmova, obožavam trilere, ali u zadnje vrijeme kad uhvatim vremena gledam i neke serije na Netflixu.


Korona donijela ljubav


U kojoj vam mjeri moda predstavlja važan aspekt u životu i kojem odjevnom predmetu ne možete odoljeti?


– Volim se odjenuti tako da se dobro osjećam, a to nije uvijek nužno najzadnji trend. Kad biste otvorili moj ormar, pomislili biste da sam podvojena ličnost. Tu su elegantne haljine za klasične nastupe, rock outfiti od kože, dnevni outfiti za ulogu profesorice, a i dosta sportske odjeće i opreme jer obožavam sport. A nešto čemu ne mogu odoljeti je tipičan kliše, a to su cipele. I to nekad i malo kičaste cipele. Na turneji u Australiji sam kupila šljaštave čizme od Disneya koje isključivo mogu nositi na bini.


Kad je riječ o ljubavi, ima li mjesta za nju u vašem životu?


– Nije bilo vremena dugo godina za konkretnu vezu, ali evo, kao što sam ranije spomenula, ova grozna korona je meni ipak donijela i ljubav, tako da sad uživam i u tom segmentu. I moj dragi je glazbenik pa se lijepo nadopunjavamo.


Koliko pažnje pridajete zdravoj prehrani i tjelovježbi?


– Ne volim baš teretane, ali obožavam sport i prirodu, tako da se najviše bavim sezonskim sportovima na otvorenom: trčanje, skijanje, plivanje, surfanje, tenis. Cijele godine planinarim, a najteže mi je palo što nisam stala na skije ove godine i to planiram trostruko nadoknaditi iduće sezone. A iako bi možda trebala više patiti od toga, nekako mi je bitno da se osjećam dobro u svom tijelu, ali isto tako obožavam jesti pa nikada neću biti mršavica.


Za kraj razgovora otkrijte nam ima li neka poslovica ili fraza, citat, koji ponajbolje opisuju vašu životnu filozofiju?


– Mislim da bi to bilo »Live and Let live«. Nekada ljudi previše zadiru u tuđe živote umjesto da se fokusiraju na svoj i da prihvate različite stavove i svjetonazore.