Latin-jazz

25. godišnjica djelovanja benda Cubismo: Razgovarali smo s vođom sastava Hrvojem Rupčićem

Davor Hrvoj

Naš najznačajniji latin-jazz sastav, Cubismo je nakon deset godina objavio novi CD



Naš najznačajniji latin-jazz sastav, Cubismo je nakon deset godina objavio novi CD. Snimio ga je uz Jazz orkestar HRT-a pod ravnanjem Mirona Hausera čija je skladba »Tumbao« poslužila za naslov izdanja.


Većina ostalih skladbi autorska su djela članova Cubisma: pjevača Ricarda Luquea, trubača Davora Križića, trombonista Nenada Grahovca, gitarista Maria Igreca, klavirista i pjevača Maria Pentona Hernandeza, bas gitarista Krešimira Tomeca, bubnjara i timbalista Zdravka »Barbe« Tabaina, bongoista Mladena Ilića i kongista i pjevača Hrvoja Rupčića.


Svaki od njih javlja se i kao solist, kao i neki članovi orkestra: saksofonisti Miro Kadoić, Mihael Gyorek, Vojkan Jocić, Mario Bočić i Damir Horvat te trubač Darko Sedak-Benčić.




Jedna je prearanžirana Gibonnijeva »Tempera«, koju su prije dvadeset godina snimili za album »Motivo Cubano«, a jednu, »Lijepa si danas«, potpisuje Marijan Jelenić iz grupe Nola s kojom su na snimanju ostvarili suradnju u toj izvedbi.


Fascinantne visine


U povodu 25. godišnjice djelovanja Cubisma i objavljivanja albuma »Tumbao« razgovaramo s vođom sastava Hrvojem Rupčićem, poznatim i kao Cacique, poglavica plemena Cubismo. »Sa sigurnošću mogu reći da smo bili i ostali unikatna pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni, a usudio bih se reći i šire i to iz mnogo razloga«, rekao je. »Kao prvo, mnogočlani bend koji je preživio toliko godina u gotovo nepromijenjenom sastavu, čudo je samo po sebi.


Naime, od nas devet šestero je iz prve postave, osmorica smo već dvadeset i dvije godine zajedno, od 1998., a s »najmlađim« članom, Kubancem Mariom Pentonom smo gotovo petnaest godina. Nastali smo pred sam kraj rata u Hrvatskoj kada su na sceni opstajali samo DJ-i s pjevačicama.


Muzičari su mi naknadno govorili da su se kladili koliko mnogočlani bend kao Cubismo može preživjeti u tim okolnostima. Uglavnom su nam davali šest mjeseci do godinu dana – kao da imamo kakvu malignu bolest, šalio sam se. No prevarili smo sve prognostičare i pesimiste i opstajemo već dvadeset i pet godina.


Kao drugo, bend koji primarno nema repertoar na domicilnom hrvatskom jeziku, već španjolskom, a popularan je, također je unikatno. I treće, a možda i najčudnije, je to što mi uvelike u svojoj glazbi koristimo improvizaciju i elemente jazza, pa čak i s takvom glazbom uspijevamo imati mnogobrojnu publiku bez koje bi ipak ovakav bend ostao u nekom trenutku gladan i nestao jer mi unatoč svemu nemamo privilegij biti financirani nikakvim drugim sredstvima osim honorarom koji dobijemo za koncerte.«


Sastav je tijekom dugogodišnje karijere razvijao i mijenjao svoj pristup, te danas zvuči potpuno drukčije nego 1995. kad je utemeljen. Razlog tome je i to što se, tijekom više od dvadeset godina, postava djelomično mijenjala, ali do današnjih dana ostali su neki članovi iz prve garniture: konga bubnjar Hrvoje Rupčić, trombonist Nenad Grahovac, gitarist Mario Igrec, bas gitarist Krešimir Tomec i bongoist Mladen Ilić. Radi se o glazbenicima poznatim po velikoj muzikalnosti i instrumentalnoj vještini koji dolaze iz jazz miljea, a ujedno posjeduju strast prema latino glazbi.


Zbog toga i visoke razine izvedbi Cubismo je često nagrađivan strukovnim nagradama kao što su Porin i Status.
»Mijenjali smo se i ostali vjerni počecima u jednom dobrom i zdravom omjeru koji je bitan za razvoj bilo kojeg organizma, pa tako i živog tkiva jednog benda«, rekao je Rupčić. »U svim zdravim organskim zajednicama mora postojati balans. Volim riječ, organski, jer vjerujem da je takva i naša glazba, kao i pristup životu.


Više od svega slavimo život i promjenu pa si dopuštamo mnogo improvizacija, a samim time i grešaka jer je to jedino što nas održava usredotočenima i poletnima.


Često na koncertima odlutamo u nepredviđenim smjerovima iz kojih se ponekad dogode fenomenalne stvari, a ponekad loše. Radije idemo tim pristupom koji u sebi sadrži široke amplitude umjesto da nam je repertoar navježban do zadnjeg tona i da sviramo uvijek jednako i »standardno dobro.«


Taj drugi pristup ti ne dozvoljava da se dogode uzleti u fascinantne visine i nalikuje više ravnoj crti, a samim time me svojom dosadom podsjeća na smrt.


Kao što vidite, Cubismo je živ i vjerujem da je takav upravo radi prostora koji smo si svi međusobno davali prilikom izražavanja glazbom. Konkretno, nastajali smo kao vrlo jasno određen instrumentalni latin-jazz bend, te smo već nakon nekoliko mjeseci proba svoje razmišljanje proširili i na popularniju »kubanu« nakon što nam je iz Venezuele došao pjevač Ricardo Luque.


U hodu smo u svoju glazbu umetali svu glazbu koja nas je u tome trenutku inspirirala, a bilo je tu rocka, funka, rapa, bluesa i elektronike, ali ipak najviše od svega folklora i to iz svih krajeva svijeta.«


Drugo stanje svijesti


Članovi Cubisma uvijek su se isticali i ponosili svojom »multi-kulti« koncepcijom i širokim pogledom na glazbu, za što vjeruju da uvelike pridonosi širenju glazbenih i ljudskih vidika. Zato su od početka ostvarivali suradnje s poznatim glazbenicima raznih žanrova.


Osim s Boškom Petrovićem, koji ih je ojačao na početku karijere snimivši s njima dvije izvedbe za prvi album »Cubismo«, udruživali su se i s drugim glazbenicima, primjerice s Yolandom Duke, tada pjevačicom orkestra Tita Puentea, Josipom Lisac i Georgeom Makintom na vatrenom koncertu u »Gavelli« koji je dokumentiran na albumu »Viva La Habana!«, te Vladom Divljanom, Terezom Kesovijom, Stjepanom »Jimmyjem« Stanićem, Ibricom Jusićem, Gabi Novak, Irenom Yebeah i Oliverom Dragojevićem na albumu »Autobus Calypso«.


Svirali su i s Mariom Pentonom, Šabanom Bajramovićem, Kočani orkestrom, Gibonnijem i Bolesnom braćom, kao i Grupo folclorico de Cuba, te Vitalyjem »Chequeom« Osmachkim, ali i DJ-em Dusom na snimanju albuma »Junglesalsa«. Snimke s njima obilježile su pojedina razdoblja njihova djelovanja i dale pečat diskografskim izdanjima.


»Glazba je jedna jedina, a miješanje glazbenih stilova postoji od kada postoji svijeta«, kaže Rupčić. »I dobro je da je tako. S druge strane, ne postoji ništa korjenski novo, već je nova samo kombinacija. Dobro je dok god je nešto napravljeno muzikalno i spontano.


Ništa ne ide na silu. Time se vodimo i kod spajanja raznih stilova. Neka rješenja se prirodno nameću i dolazimo do termina »organski«.


Kod folklorne glazbe u cijelom svijetu dobro je upravo to što je u njoj kroz vrijeme nestao sav višak. Ostala je ogoljena srž poput prekrasnog kamena na hridi stoljećima ispiranog valovima i vjetrovima. Zato tradicionalna glazba i ima tu snagu koja iskonski privlači. Ne zaboravimo da je glazba jednako tako i magija.


Najljepša bijela magija koja pokreće svijet. Ako mene kao svirača glazba koju izvodimo ne pokrene i odvede u neko drugo stanje svijesti, neće moći niti slušaoca. Ideje koje bend teško usvaja, pri čemu su česte greške i zabune, odbacujemo jer su uglavnom neprirodne.


Slično se dešava i s aranžmanima te se tu također potvrđuje izreka da papir svašta podnosi. Tek kad se to uistinu i odsvira, znamo je li to kako smo i zamislili ili ne.« Tijekom cijele karijere skladbe koje izvode su se mijenjale, a zbog karaktera suradnje s Jazz orkestrom HRT-a u novim su aranžmanima zazvučale još bogatije i glamuroznije.


»Prijašnje skladbe su se mijenjale na bolje, u to sam uvjeren«, smatra Rupčić. »Dobile su novu snagu i moć odsvirane s ovim golemim orkestrom. Proces samog snimanja također je odražavao našu želju da se vratimo bitnome u glazbi, a to je prije svega osjećaj. Inzistirao sam da što više toga snimimo »u komadu«, sa što manje zaustavljanja i nasnimavanja.


Kompletna ritam sekcija od sedmero ljudi snimila je skladbe zajedno i u komadu. Na to su odsvirani puhači te zatim svi vokali zajedno.


Bez klika ili ostalih studijskih pomagala. Inzistirao sam da sve zazvuči prirodno i fluidno nauštrb nekave moderne produkcijske perfekcije koja po mom mišljenju ubija sav osjećaj u glazbi i zatomljuje njenu bit.


No, uz sve to imali smo i dva vrhunska producenta koji su od takve vrste sviranja izvukli najbolje i u produkcijskom smislu, a to su Igor Geržina i naš basist Krešimir Tomec koji je i prije producirao gotovo sve naše albume.«


Dragulj za srebrni pir


Pristup glazbi Cubisma podatan je za spajanje s big bandom. Zato ne čudi što je novi album snimio u suradnji s Jazz orkestrom HRT-a s kojim je i prije surađivao.


»Izuzetno je podatan, ako je u pitanju dirigent koji je upoznat s osnovnim načinom razmišljanja kubano glazbe i pored toga spreman na kompromise koji su nužni u suradnji s nama«, rekao je Rupčić. »Naime, naša je glazba u svojoj srži vrlo sličnog načina izvedbe glazbi big bandova.


Kako i mi imamo svoju puhačku sekciju i mnogočlani smo, tako unutar svake pjesme imamo konkretne i zahtjevne dionice kojih se čvrsto držimo dok se između tih dijelova nalaze improvizirani dijelovi.


To nam je zajedničko, pa tu ne postoji nikakav problem. S druge strane, postoji dogovor između dirigenta i mene da mi prepusti »dirigiranje« u improviziranim dijelovima gdje su članovi Cubisma solisti jer ih poznajem u dušu i točno znam u kojem je smjeru tko od njih krenuo i kamo ide.


Kada ti dijelovi završe, prepuštam »palicu« dirigentu big banda. Naravno da se to događa fluidno i za publiku potpuno neprimjetno. Jazz orkestar HRT-a je izuzetno kvalitetan sastav pa nam je s njima, kao glazbenicima i institucijom, drago surađivati.


S druge strane, to glazbeno gledajući nije ništa novo jer su se ta dva žanra, odnosno jazz glazba big bandova s jedne strane i »kubane« s druge, već davno sljubljivali.


Sve to je počelo još 1950-ih kada je taj stil bio izuzetno popularan, a jedan od prvih koji je to napravio bio je legendarni trubač Dizzy Gillespie koji je za moj osobni razvoj, kako i za razvoj Cubisma bio veoma značajan.


Samo ime Cubismo palo mi je na pamet kao izvedenica naziva njegove skladbe »Cubana-be cubana-bop« (cu-bi cu-bop), za koju se smatra da je prva u povijesti koja je spojila ta dva žanra.


Od samog početka sviramo i mnoge Dizzyjeve jazz skladbe kao što su »Manteca«, »Tin tin deo« ili »Night in Tunisia« za čiju izvedbu smo 1996. dobili svoj prvi Porin.


Naša prva suradnja s Jazz orkestrom HRT-a bila je još krajem 1990-ih, no posljednjih je godina dobila drugu, višu dimenziju, naročito od kada je na mjesto dirigenta Jazz orkestra HRT-a došao Miron Hauser. On je veliki zaljubljenik u kubanu i kao takav je proučio do najmanjih detalja karakteristike tog stila, a samim time uspijeva pripremiti big band na način da je puno kompatibilniji uz našu svirku.


To njegovo veliko znanje, ali i kreativnost, osjeća se i u aranžmanima koje je pisao za našu suradnju. Zapravo je to bilo toliko uspješno da smo zadnjih nekoliko godina imali puno zajedničkih koncerata na obostrano zadovoljstvo.


Upravo iz tog razloga smo tu suradnju odlučili okruniti zajedničkim albumom, »Tumbao« koji se poklopio s našom dvadeset i petom obljetnicom djelovanja. Smatramo da jednim takvim, usudio bih se reći draguljem, dostojno slavimo »srebrni pir«.


Trubač Davor Križić najbolja je poveznica Cubisma i Jazz orkestra HRT-a. Naime, jedino je on stalni član obje formacije, što je svakako pomoglo u sjedinjavanju tih dvaju sastava.


»Budući da je Križić jedini koji je član oba sastava, u početku je bilo pitanje s kim će stajati na bini (smijeh). Svakako je bilo dobro da imamo nekoga kao poveznicu, nekoga tko je zapravo »insajder« na obje strane i poznaje specifičnost oba sastava te je svojim savjetima pomogao da se još bolje prožmemo. On je također, uz gitarista Marija Igreca, najdublje od nas u jazzu te nam je čast imati takve izuzetne soliste.«


Ostvareni san


CD zaključuje Križićeva skladba »Dani u Havani«, koja je najviše prevagnula na jazz stranu. Ujedno to je podsjetnik na putovanje Cubisma na Kubu.


»Na Kubi smo prije točno dvadeset godina snimili svoj abum »Motivo Cubano« koji je svakako »najkubanskiji« od svih«, rekao je Rupčić. »Tada smo održali koncerte po Kubi i shvatili da nas ljudi koji su tu glazbu stvarali prihvaćaju s oduševljenjem.


To je na neki način djelovalo tako da smo se nakon toga oslobodili predrasude da takvu glazbu ne možemo interpretirati na autohtoni način, te smo se puno više orijentirali na to da izgradimo vlastiti stil umjesto da svim silama pokušavamo zvučati što »kubanskije«.


Do tada nam je cilj bio sviranje »prave« afro-kubane, a od tada samo sredstvo i temelj za puno širi glazbeni izričaj.«


Tom prigodom članovi Cubisma su ostvarili suradnje s autentičnim kubanskim glazbenicima, među ostalima s onima iz Buena Vista Social Cluba poput Juana de Marcosa Gonzaleza, Terese Garcie Caturle, Manuela »Puntilite« Licee, Amadita Valdesa i drugih, što je obilježilo kolektivno putovanje na Kubu, a zabilježeno je na albumu »Motivo Cubano«.


»Bio je neopisiv osjećaj boraviti u istim prostorijama, na probama i u studiju, s velikim svjetskim zvijezdama koje su se prema nama ponašale kao da smo prijatelji odrasli u istoj četvrti«, prisjeća se vođa sastava. »Toliko jednostavni i dragi ljudi koji su se oduševili našim izvođenjem njihove glazbe te nam sami ponudili suradnju.


San nam se ostvario. Zapravo, tako nešto nismo mogli niti sanjati, već se to dogodilo toliko spontano na licu mjesta da je bilo teško vjerovati. Mi smo tada bili prvi stranci s kojima je ekipa iz Buena Vista Social Cluba surađivala nakon svojeg planetarnog uspjeha. Trebam li reći išta više osim toga?


Tada smo vidjeli što su naše prednosti, a što mane. Zapravo, glazbeno je krivo to tako reći, ali saznali smo gdje stojimo naspram ljudi koji cijeli život sviraju samo tu glazbu i to generacijama.


Najviše ih je oduševljavalo kad smo na svojim probama i koncertima u svojoj glazbi koristili druge žanrove jer im je to bilo novo i svježe. Shvatili smo da se možemo opustiti i osloboditi, samim time što živimo gdje živimo i što smo izloženi i drugim utjecajima te da to možemo iskoristiti kao prednost.


Nakon toga su se u našoj glazbi počeli puno više osjećati utjecaji drugih glazbenih žanrova, kao i folklora s naših prostora.«