U drugoj polovini travnja, gotovo nezamijećeno otišao je iz Rijeke, iz grada koji teče, te iz života svojih bližnjih Vladimir Mijanović: ovdje u Rijeci obrazovan, ovdje nositelj važnih dužnosničkih funkcija, te realizator onovremeno važnih društvenih projekata. Rođen je u selu Ljubomir nadomak Trebinja u Staroj Hercegovini, u Trebinju je završio osnovnu i srednju školu, a u Rijeku je došao studirati industrijsko-domsku pedagogiju. Poslije okončanja fakulteta će se zaposliti: najprije u Sarajevu, pa u Rovinju, u oba grada kao upravitelj Srednjoškolskog doma, a iz Istre se vratio u Rijeku na mjesto vrlo uspješnog upravitelja Đačkog doma za brodograđevne škole. Uočljivosti Mijanovićeva tadašnjeg djelovanja zasigurno će pomoći, odnosno pridonijeti njegova uska suradnja s vodećim pedagozima Petančićem, Bačićem, Cviićem i Butkovićem, s naglaskom na razvoj domske pedagogije i podizanja standarda života pojedinaca na domskom smještaju.

Iz iskustva u iskustvo postajao je sve više pedagog s dušom, čovjek otvorenog srca i velike empatije, tako je 70-ih kao upravitelj Đačkog doma za smještaj djece s posebnim potrebama Podmurvice primio u radni odnos profesora psihologije i filozofije Franju Starčevića iz Mrkoplja, netom otpuštenog kao sudionika Hrvatskog proljeća s nacionalističkim predznakom i s ozbiljnom mogućnošću njegove izolacije zatvorskim smještajem. U razgovoru prije pisanja knjige “Goranski MIR-ovi” o životu i radu tog goranskog mirotvorca 90-ih, Franje Starčevića, prof. Mijanović će reći autorici knjige:

“… Bio sam njegov student, sjećam se njegovih predavanja, njegovih iskoraka preko granice dozvoljenog tada. Nevezano na tadašnju društvenu kritiku imao je hrabrosti ukazati na nepravilnosti koje su postojale. Imao je problema s Delnicama jer je htio da se Mrkopalj više razvija… Onda je kritizirao odljev sredstava iz udruženog rada prema Zagrebu i prema Beogradu, nije prihvaćao činjenicu da to mora biti tako. Prigovarao je i iako je bio u pravu, oni su mu to uzimali za zlo, krivo su shvatili, oni su to, tu njegovu kritičnost pripisivali nacionalističkom porivu… No tu je Franjo bio čist… on je poštovao svoju naciju, ali i sve druge… Zato sam ga, kad je ostao bez posla, bez kruha, pozvao da dođe k nama raditi kao odgojitelj.”

Ne treba posebno objašnjavati čemu se tada i time, u tim prijetećim vremenima, izložio nekadašnji student Mijanović dajući u ruke koru kruha svome profesoru, njemu i njegovoj obitelji. No, učinio je to jer je uz ostalo “prof. Starčević bio zahtjevan odgojitelj i psiholog, s velikom skrbi i emocijom za djecu tadašnje tzv. specijalne prirode”.

Radno uspješan dotadašnji put Vladimira Mijanovića odvest će potom iz Podmurvica na mjesto višegodišnjeg uspješnog upravitelja Centra za socijalni rad Rijeka, gdje će do njegova odlaska u mirovinu, u Rijeci biti osnovano Savjetovalište za djecu i mlade, brak i obitelj s prvim takvim stručno certificiranim osobljem u bivšoj državi, s primjenom nove psihologije osobne slobode, terapije izbora i realitetne terapije. Tada će biti izgrađena i nova funkcionalna zgrada Centra za socijalni rad te novi Dom za osobe s posebnim potrebama na Brašćinama, a bit će uspostavljena i prva organizacija socijalne kuhinje za siromašne, umirovljenike i beskućnike.

Iza Vladimira Mijanovića ostao je dubok radno-socijalni, ljudski i prijateljski trag u vremenu njegova gotovo cjeloživotnoga prebivanja u riječkom okruženju. Na tom putu ga je pratila supruga i dvojica njegovih sinova koje je zauvijek napustio 21. travnja ove godine, urna s pepelom odvezena je i položena na groblje otaca u rodnom selu Ljubomir.

Nada GLAD i Jugoslav TADIĆ