Stanslav Kamenar

Životna strast grobničkog graditelja gitara: ‘Nijedna koju sam kupio nije bila kakvu sam htio. Zato sam ih odlučio sam raditi’

Robert Šimonović

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

"Niti u jednom trenutku nisam počeo graditi gitare kako bih ih prodavao. Meni je svaka nova gitara izazov"



Tko hoće, pronađe način, tko neće, izmisli izgovor! Kao mrtvo slovo na papiru potonja rečenica izgleda kao sasvim jednostavno životno pravilo, ali i ptice na grani znaju da je teorija jedno, a praksa, odnosno život sam, nešto posve drugo.


Ipak, ne radi se tu o nekoj ultra-kompliciranoj životnoj filozofiji. Za pronaći svoj, autentičan i originalan način, potrebno je najprije čuti vlastiti unutarnji glas koji šapuće o skrivenim talentima, znanjima i vještinama, a zatim ga na valovima inspiracije pojačavati jakim voljnim momentom, čvrstinom karaktera, ustrajnošću u postupcima, visokom željom, predanim radom, golemim trudom… A 69-godišnji Stanislav Kamenar iz Grobnika itekako je pronašao poseban način, način koji u njegov život unosi dašak čarolije.


Foto galerija: Posjetili smo grobničkog graditelja gitara Foto: Vedran Karuza


Magični prah po Kamenaru se prosuo onda kada je vlastitim rukama i vlastitim moždanim vijugama odlučio izgraditi svoju prvu klasičnu gitaru. Iako o vještini izrade gitari ispočetka nije znao apsolutno ništa, to ga nije spriječilo da prihvati izazov i u svojim »penzionerskim danima« zaživi život grobničkog graditelja gitara.


Samouki umjetnik




Kako kaže Stanislav Kamenar, ljubav prema gitarama kod njega se rodila u doba rane mladosti, kada su i njega »inficirali« planetarno popularni Beatlesi, duge kose i neukrotiva, buntovna, mladenačka rock energija. – U društvu smo uvijek feštali i svirali, svugdje sam nosio gitaru sa sobom. I onda sam nakon nekog vremena prestao s time. Počeo sam raditi, dogodio se život, ali je ta ljubav ostala negdje duboko usađena u meni, govori nam Stanislav, po struci elektroničar, nadodavši da je dugo godina popravljao i servisirao uređaje kao što su teleprinteri ili telefaxi.


Foto V. Karuza


Napokon, po odlasku u mirovinu, 2016. godine ohrabrio se i započeo gradnju svoje prve gitare. Bez previše predznanja i vještine, osnovna pravila gradnje malo-pomalo stjecao je pomoću literature i videomaterijala dostupnih na internetu, ali i učenjem iz svojih radova – metodom pokušaja i pogreške. Dakle, ne samo što gradi gitare, već je Stanislav čitavu vještinu do savršenstva izbrusio kao potpuno samouki umjetnik. – U životu sam kupio sveukupno tri gitare i nijedna nije bila onakva kakvu sam htio.


Negdje 2015. godine odlučio sam kupiti gitaru kakvu želim, ali sam onda saznao da takva košta između tri i pet tisuća kuna. Tada sam rekao sam sebi: »Zašto ne bih sam pokušao napraviti jednu gitaru?«


Tako sam krenuo i u konačnici doista uspio napravio nešto što sliči na gitaru. Bila je upotrebljiva, ali sigurno nije izgledala onako kako sam htio da izgleda. Sve sam više »kopao« po internetu, pogledao na stotine videa na YouTubeu, proučavao fotografije, da bih s godinama postajao sve bolji, kaže nam Stanislav.


Proces izrade


Materijal za prvu klasičnu gitaru dobio je od rođaka i prijatelja koji se bave tesarstvom. Za gitare koje danas izrađuje, materijale nabavlja od specijaliziranih proizvođača, većinom iz inozemstva.



Najviše naručuje iz Madrida, a njegove gitare izrađene su od palisandera, mahagonija, cedra, čempresa, smreke, javora, trešnje… Do sada je Stanislav Kamenar napravio 24 gitare, od kojih je gotovo svaka različita po materijalu, strukturi i načinu izrade. Svaka komponenta pojedine gitare je praktično ručni rad, stoga izrada jedne gitare ukupno traje oko 200 sati. I ne samo da su njegove gitare u potpunosti ručni rad, već i dobar dio alata i strojeva potrebnih za izradu samih gitara! Stanislav nas je proveo kroz svoju radionicu u kojoj smo iz prve ruke mogli posvjedočiti procesu nastanka njegove 25. gitare.


Zamolili smo ga da nam u najosnovnijim crtama opiše proces izrade jedne klasične gitare.


– Prvo se izrađuje glasnjača. To je glavna ploča ili lice gitare, čije drvo stanjujem sve dok ne postignem debljinu od oko pet milimetara. Zatim se izrađuje vrat, bokovi, dno, glava, peta, most gitare… Kada se ploča na glasnjači dovoljno stanji, na nju se lijepi izrezani vrat po točno određenoj šabloni. Iznimno je važan nagib gitare jer žice moraju biti mekane i ne smiju biti postavljene previsoko. Također, pragovi moraju biti milimetarski precizni. Radi se o poslu za koji je potrebna strahovita preciznost, mirnoća i strpljenje jer svega nekoliko milimetara u jednu ili drugu stranu može poremetiti čitav trud.


Treba napraviti i unutarnje prečke, gredice i rešetkice, polijepiti bokove koje je prethodno potrebno saviti uz pomoć grijača kod kojega je termostat postavljen na oko 230 stupnjeva. Na kraju dolazi fina obrada, odnosno brušenje i rad sa šelakom, govori Kamenar te nam pojašnjava da je šelak jako osjetljiv, a radi se zapravo o listićima koje proizvode kukci i koji izgledaju poput smole.


Šelak se topi u alkoholu te naposljetku razmazuje po gitari sve dok ne dobije visoki sjaj.


Podrška obitelji i prijatelja


Veliku podršku Stanislavu pruža njegova supruga Snježana, sinovi Ervin i Dorijan, kao i unuke Ena i Leona te unuci Ivano i Lukas.


Supruga Snježana kaže da se ispočetka začudila kada joj je suprug rekao da namjerava izraditi vlastitu gitaru, ali ga je vrlo brzo, vidjevši koliko zapravo u tome uživa, počela podupirati i hrabriti u njegovu hobiju. – Mi stariji iz obitelji isprva ga nismo previše doživljavali, ali zato mlađi jesu. Unuka Ena, koja je imala oko dvije godine kada je Stanislav počeo graditi gitare, tada je rekla: Nono, lijepe su ti gate! I od onda smo i mi »progledali« i počeli ga podržavati, kaže nam Snježana. A kada Stanislav konačno dovrši svoje remek-djelo, posjete ga njegovi prijatelji i glazbenici Mario Šimunović i Damir Halilić Hal.



Tek kada oni isprobaju gitaru, zasviraju i kažu je li grobnički graditelj gitara napravio dobar posao, tek tada Stanislav može odahnuti.


Zanimljivo je i to da Stanislav gitare ne prodaje, ali ih je zato do sada izlagao na izložbama održanim u Baški i Bakru, u čemu mu je uvelike pomogla njegova prijateljica Danijela Forempoher.


– Niti u jednom trenutku nisam počeo graditi gitare kako bih ih prodavao. Meni je svaka nova gitara izazov, nešto što me opušta, zabavlja, zaokuplja… Ako baš netko želi kupiti mogu gitaru, naravno da ću mu to omogućiti, ali to mi zaista nije primarni motiv. Prodao bih gitaru da mogu novac iskoristiti za nabavu novog materijala, od kojeg ću ponovo izraditi gitaru. Možda jednog dana krenem izrađivati i druge instrumente, ali za sad želim i dalje usavršavati gitare, govori Stanislav Kamenar, a mi možemo jedino zaključiti – ljubav je to!