U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, točno na stotu obljetnicu dolaska Gabrielea D’Annunzija i njegovih paravojnih postrojbi u Rijeku, otvorena je izložba »D’Annuzijeva mučenica«, a iz dnevnopolitičkih događanja oko te obljetnice vidljivo je da svatko ima drugačije viđenje stvari. Dok je s hrvatske strane smatran začetnikom fašizma, u Trstu mu je podignut spomenik. Ovo ipak nije priča o D’Annunziju za kojega su svi čuli, već je ovo priča o Angelu i Mariji, dvoje tada mladih ljudi koji su se zaljubili, a za njih sigurno niste nikada čuli.

Vojnik i građanka

– Moja nona Maria Rubeša rođena je u Rijeci 1899. godine u, za ono vrijeme, prilično imućnoj obitelji, njezin je otac tada bio poduzetnik i bavio se zidarijom. Živjeli su na Pehlinu, na Androvom bregu i obitelj je imala sedam kćeri, od kojih je Maria bila najstarija. Budući da ih je bilo puno, a sve su bile cure, u njihovom kraju su ih svi znali i imale su nadimak sette sorelle, odnosno »sedam sestara«, započinje priču gospođa Tatjana Merle Veljković.

Maria i Angelo, njezini su nono i nona koji su se upoznali upravo zahvaljujući D’Annunziju.

– Nono je bio ardit, odnosno legionar, u njegovoj vojsci i imao je tada, kao i nona, tek 20 godina kada je došao u Rijeku. Rođen je kao Angelo Nazzareno Della Marta, također 1899. godine u mjestu Ficulle blizu Perugie u Italiji. Obitelji su tada bile mnogobrojne, s puno djece, vrijeme poslije Prvog svjetskog rata je ekonomski i gospodarski bilo teško za cijelu Europu, pa tako naravno i za Italiju koja je u ratu bila na strani gubitnika. Regija u kojoj je nono rođen poznata je po zemljoradnji i poljoprivredi, međutim nakon rata, više nije bilo toliko posla, trebalo se snalaziti i preživjeti kako se znalo i umjelo. D’Annunzio je bio karizmatičan čovjek koji je upravo takve ljude očito uspio pridobiti na svoju stranu. Bilo je to vrijeme gospodarske krize, nono je dolazio također iz velike obitelji s puno djece, priključio se njegovoj vojsci i tako završio u arditima i stigao u Rijeku, priča nam Merle Veljković.

S druge strane Maria je rođena u gradu, kao najstarija od sedam sestara. Sve su one završile školu, doduše samo osnovnu, ali u to vrijeme to se smatralo dostatnim školovanjem i nakon toga su krenule raditi. U to vrijeme, na prijelazu s 19. u 20. stoljeće, industrija u Rijeci je bila jaka, pa su tako neke od njih radile u tvornici konopa i papira, a radile su i u pekarama i mesnicama. Svaka je imala svoj posao. Ali mlade djevojke kao mlade djevojke, voljele su modu, lijepe haljine, cipele, šešire… Odlazile su i u kazalište, tadašnji Teatro Verdi, koji je danas nama poznat kao HNK Ivana pl. Zajca. Voljele su i šetnje Korzom, to je bio ondašnji način zabave i upravo u jednoj takvoj šetnji su se Angelo i Maria upoznali.

– Nono je uvijek govorio da je to bila ljubav na prvi pogled, prisjeća se gospođa Merle Veljković i dodaje da se Angelo u Rijeci dobro snašao.

– Odgovarao mu je mentalitet ovdašnjih ljudi, a ni jezik nije bio problem budući da su gotovo svi govorili talijanski. Nona je govorila da su se Fiumanke rado zagledavale u ardite jer su bili mladi, privlačni momci, pa još u vojnim uniformama. Bili su novi momci u gradu, šarmantni. Ipak sve njezine sestre su se kasnije udale za riječke Fiumane, samo nona za Talijana, nastavlja priču naša sugovornica.

Angelo i Maria nastavili su se viđati i družiti. Maria bi vikendima dolazila na šetnju u grad u pratnji neke od sestara i nalazila se s Angelom.

Krvavi Božić

– Šetali su se, odlazili u slastičarnice, gledali izloge, a nakon nekog vremena, Angelo je počeo dolaziti i k njima kući na Androv breg. Roditelji nisu imali ništa protiv i prihvatili su njihovu vezu od samog početka, govori Merle Veljković i dodaje da su nono i nona odlazili zajedno i na plesove koje je D’Annunzio organizirao u Guvernerovoj palači.

– Prema njihovim riječima na tim su plesovima uvijek gostovali umjetnici raznih profesija, muzičari, likovnjaci, a budući da je D’Annunzio bio veliki ljubitelj žena, ni njih nije nedostajalo. Iako neugledan, slovio je za šarmantnog i karizmatičnog muškarca. Nona ga je opisala kao blagoglagoljivog zavodnika koji bi svakoj ženi udijelio kompliment. Za to se veže i jedna anegdota. Nona je pričala da je D’Annunzio znao ‘šćipnut ženske za rit’, a kad sam je pitala je li i nju nekad, uz smijeh bi odgovorila da nije, na što sam joj rekla: »Znaš ča nona, ili lažeš ili si bila jako grda!«, prepričava tako, također uz smijeh Merle Veljković.

Ipak, balovi i plesovi nisu bili dugog vijeka, kao ni D’Annunzijev ostanak u Rijeci. Budući da se s njegovim dolaskom i okupacijom Rijeke od početka nije slagao talijanski kralj Vittorio Emanuele koji ga je pozivao da se sa svojom vojskom vrati u Italiju, na što se D’Annunzio oglušio, kralj je u Rijeku poslao regularnu talijansku vojsku koja se imala sukobiti s D’Annunzijevom.

– Nono i nona su se u dogovoru s njezinom obitelji, budući da se znalo što se sprema, dogovorili da nono neće sudjelovati u nikakvim borbama i odlučili su ga sakriti kod sebe na Pehlinu.

Tako Angelo nije sudjelovao u takozvanom »Krvavom Božiću« koji se dogodio 24. prosinca 1920. godine, sukobu dviju vojski koji je trajao 6 dana i na kraju završio D’Annunzijevim porazom i nedugo nakon toga odlaskom iz Rijeke.

«Prokleta« Italija

– Nakon tog događaja, nono i nona su još neko vrijeme živjeli na Pehlinu i potom otišli u Italiju gdje su se i vjenčali 25. rujna 1921. godine. Tamo su živjeli godinu i pol dana i tamo im se rodilo prvo dijete koje je nažalost u jako ranoj dobi umrlo. Taj događaj ponukao je nonu kada je ponovo ostala u drugom stanju da se vrati natrag kući, u Rijeku. Rekla je noniću da je za nju Italija prokleta zemlja i da ona ide natrag kući, a on kako god hoće. I nono je naravno došao za njom i ostatak života su proveli ovdje, zasnovali su obitelj u kojoj su dobili četiri kćeri i jednog sina. Nona je bila domaćica, a nono se zaposlio u Rafineriji nafte gdje je proveo cijeli radni vijek, a zanimljivo je da nikada nije naučio hrvatski, doduše, nije mu bio ni potreban jer- je većina ljudi u to vrijeme pričala talijanski ili fiumanski. Imali su i bogat društveni život, zajedno su izlazili, družili se, išli na karte ili na boće i mislim da su imali jedan lijepi život, priča njihova unuka te dodaje da je nono imao i problema u životu baš zbog toga što je bio u arditima i što je bio Talijan.

– Našao se pred puškom nekoliko puta, sjećam se jedino priče iz vremena Drugog svjetskog rata kada je pričao da se našao ispred puške talijanskog vojnika jer su ga smatrali izdajnikom. A i poslije rata je često bio pod prismotrom od strane, tada jugoslavenskih obavještajnih službi budući da su ga i oni smatrali izdajnikom i fašistom, iako moj nono nikada nije bio fašist, ističe Merle Veljković.

Angelo Nazzareno Della Marta umro je 1965. godine, a njegova supruga Maria, rođena Rubeša, dobro je poživjela nakon njega, te umrla 1981. i oboje su, jedan pored drugoga zakopani na groblju na Kozali.

Nažalost, brojne obiteljske fotografije izgubljene su u bombardiranju Rijeke za vrijeme Drugog svjetskog rata 1944. godine, a nekolicina koja je ostala danas je obiteljsko nasljeđe Tatjane Merle Veljković kao i uspomene i priče koje ostaju kako bi se prenosile s generacije na generaciju. Ne priče o politici, ratovima i položaju moći, već priča o dvoje ljudi koji su se zaljubili, voljeli i proživjeli ispunjen život.