RIJEKA U samo nekoliko mjeseci nakon uvođenja rasnih zakona u tadašnjoj NDH, stanovnici Kraljevice i Kostrene zajedničkim su snagama spasili živote oko 250 Židova koji su bježeći iz Zagreba nastojali doći do Italije za koju su vjerovali da je u njoj njihov status puno bolji nego u nacistčkoj Njemačkoj i NDH. Spašavanjem Židova u Primorju pozabavio se Vjekoslav Bakašun koji je jučer u riječkoj Gradskoj vijećnici održao predavanje »Udio mještana Kraljevice i Kostrene u spašavanju Židova u lipnju i srpnju 1941.«

– Već 30. travnja 1941. godine doneseni su u NDH rasni zakoni, a Židovi su bili obavezni prijaviti svoj imetak. Na taj su način bili praktički razbaštinjeni i bez imetka i tko ih je kao takve mogao primati? Osim toga, onaj tko je štitio Židove i sam se izlagao opasnosti. U ono vrijeme pričalo se da je status Židova puno povoljniji u Italiji do koje su pokušavale doći hrvatske židovske obitelji, rekao je Bakašun koji je rekonstruirao način na koji su židovi u proljeće i ljeto 1941. godine počeli dolaziti u Kostrenu koju su kao i Sušak anektirali Talijani.

Kontrola na Hreljinu

Židovi su Zagreb napuštali s nabavljenom propusnicom ukrcavajući se na vlak za Sušak. Putovalo se noćnim vlakom jer su tako na raspolaganju za traženje smještaja imali cijeli dan i izbjegavali policijski sat kada je kretanje bilo zabranjeno. Posljednja stanica vlaka na pruzi Zagreb – Sušak bila je Plase, a Židovi bi nastavljali put do prve kontrolne točke koja se nalazila na Hreljinu.

– Na Hreljinu je kontrola bila detaljna što u prijevodu znači pljačku. Uzimalo se sve što je vrijedilo, no ljudi su bili spremni dati sve što imaju, samo da krenu što dalje. Neki su tražili smještaj u Kraljevici, neki u Crikvenici, uglavnom su to bila mjesta gdje su ranije ljetovali kod ljudi koje su poznavali. Kada bi došli u Kraljevicu gledali su preko na kostrensku obalu koja je udaljena samo 700 metara, a istovremeno vrlo daleka, istaknuo je Bakašun.

Međudržavna granica NDH i Italije prolazila je Bakarskim zaljevom, a cijele židovske obitelji noću su barkama na vesla od Careva do Sršćice prevozili Kraljevčani i Kostrenjani.

– U tim prelascima tijekom lipnja i srpnja nisu zabilježeni problemi jer ustaše nisu imale dovoljno vojnika koji bi čuvali granice, a Talijani su bili u ovom slučaju skloni progledavati kroz prste i nisu sprečavali taj put. Na kostrenskoj obali židovske obitelji dočekale su omladinke koje bi preuzele njihovu prtljagu i nosile je na »prašćenici« kozjim putem od Sršćice do Šoića. Teško je zamisliti tjeskobu koju su ti ljudi osjećali u toj tišini i mraku na nepoznatom terenu. Kako su uopće mogli hodati po kamenjaru u obući koja je bila namijenjena zagrebačkom asfaltu, upitao se Bakašun koji procjenjuje da bi se u ovom transferima u jednoj noći u prosjeku prevezelo dvadesetak ljudi.

Preselili na Sušak

Iz Šoića su se Židovi smještali u kostrenske zaselke, a Bakašun tvrdi da do kraja ljeta 1941. godine nije bilo zaselka koje nije ponudilo smještaj židovima.

– Židovi su se slobodno kretali po Kostreni, oni koji su znali talijanski, razgovarali su s karabinjerima, a prijatelji i rodbina dolazili im u posjet. Ne, nisu im nosili cvijeće, već brašno, mast i fažol. Dolaskom zime život u primorskim kućama gdje se grije samo kuhinja postaje nezamisliv za ljude navikle na visoki standard u Zagrebu pa su do proljeća 1942. godine gotovo svi preselili na Sušak. No, u noći s 26. na 27. srpnja 1942. godine talijanske vlasti priveli su sve židove i odveli ih u Fiume u zatvor. Nakon toga odvedeni su u internaciju na području Aprica u blizini švicarske granice, podsjetio je Bakašun koji smatra da je ovakva internacija napravljena s predumišljajem, budući da je ih većina nakon kapitulacije Italije spas pronašla u Švicarskoj.