Projekt sufinanciran novcem EU, te Grada Rijeke, Županije i Ministarstva poljoprivrede završio je minusom, razočaranjem, predbacivanjem, sudskim procesom, te otpuštenim i neplaćenim radnicima, jer je veletržnica osnovana prije nego je zakonima zaustavljeno trgovanje ribom mimo burze
Osobno sam bio skeptik u pogledu uspjeha tog projekta. Misija projekta, u kojem je osnovana Veletržnica ribe Rijeka, bila je da se pokrene burza ribe te da ribari nude ribu u direktnoj licitaciji. No, projekt je od samog početka imao dosta poteškoća.
Nadzorni odbor Veletržnice je praktički kontinuirano ukazivao na glavne probleme nadležnom ministarstvu, da projekt neće uspješno zaživjeti ako se ključna pitanja drukčije ne riješe. A temeljem okruženja i uvjeta u kojem je poslovala, Veletržnica je od početka ostvarivala gubitke, izjavio je to nedavno Andrija Vitezić, pročelnik Odjela gradske uprave za poduzetništvo u Gradu Rijeci, svjedočeći kao bivši predsjednik Nadzornog odbora Veletržnice, na suđenju bivšoj direktorici te tvrtke Dolores Margan Kastrapeli, optuženoj za financijske malverzacije »teške« oko 260 tisuća kuna.
Sudski proces nekadašnjoj čelnici Veletržnice aktualizirao je pitanja oko te propale tvrtke koja je prije dvije godine otišla u stečaj, početkom srpnja ove godine zaključen je postupak likvidacije, a 1. kolovoza i prestala postojati, brisana je iz registra trgovačkih društava. Koliko je točno stajao cijeli projekt riječke Veletržnice ribe teško je točno reći, no govori se da je uloženo najmanje deset milijuna kuna. Nakon svega su bivši djelatnici Veletržnice, osim bez radnih mjesta, ostali i bez sedam plaća.
Igre s PDV-om
Vitezić, koji je bio predsjednik Nadzornog odbora od konstituiranja Veletržnice u 2007. do sredine 2011., ukazao je na, što se tiče prodaje ribe, nesređen sektor ribarstva, te činjenicu da su gotovo svi kupci na Veletržnici bili stranci, dakle riba je bila za izvoz. Bila je oslobođena PDV-a, dok su s druge strane ribari bili stimulirani kroz sustav poticaja, na način da je na domaćem tržištu kalkulacija sadržavala vrijednost ribe i PDV, a u izvozu samo vrijednost ribe.
– Ribari su naziv Veletržnica poistovjećivali s veletrgovinom, a ne burzom. A burza je trebala biti posrednik između ribara i kupca. Dosta je bilo poteškoća u komunikaciji s ribarima – kazao je u svom svjedočenju Vitezić, dodajući da zbog neaktivnosti nadležnog ministarstva Veletržnica više od godinu dana, od svibnja 2011. godine, kada mu je istekao mandat predsjednika NO, do lipnja 2012. godine nije imala NO. Krajem te godine donesena je odluka da osnivači više nemaju interesa održavati projekt.
Dr. sc. Vidoje Vujić, koji je u vrijeme poslovanja Veletržnice bio v. d. župana Primorsko-goranske županije, jednog od četiri osnivača-udjelničara propale tvrtke, smatra kako brojne izvanjske okolnosti nisu išle na ruku realizaciji projekta.
Odmah u recesiju
– Veletržnica je pokrenuta 2007., a već 2008. hrvatsko gospodarstvo ulazi u duboku recesiju iz koje se do danas nije izvuklo. U vrijeme pokretanja Veletržnice domaće tržište ribom dobrim dijelom izbjegavalo je fiskalizaciju. Riba se trgovala putem mobitela. Vjerovalo se, da će Veletržnica ribe značajno suzbiti sivo tržište ribe na Kvarneru, ali se to nije dogodilo. U čitavom razdoblju rada promet Veletržnice bio je slab i ni jedne godine svojim poslovanjem nije se ni približio rezultatima koji bi opravdavali njeno pokretanje. Opća fiskalizacija, koju je tek nedavno pokrenulo Ministarstvo financija, došla je prekasno da bismo mogli pratiti njen utjecaj na trgovanje ribom u Veletržnici. Sve to, uz druge unutarnje razloge i loše upravljanje, dovelo je do kraha i likvidacije tvrtke – zaključuje dr. sc. Vujić.
Upućeni u poslovanje riječke Veletržnice ribe navode da na njoj praktički i nije bilo licitiranja, dražbi, nego se zapravo radilo o pogodbi oko cijene ribe. Riba je čak znala dolaziti ciljano za jednog kupca. Količine ribe što bi dolazile na Veletržnicu bile su male. Primjerice, u jednom slučaju kada je novinar našeg lista došao kako bi napisao izvještaj o radu tržnice, količina ribe koja se tog dana pojavila na dražbi bila – manje od jednog kilograma (!). Riba nije ni pristizala svakog dana. Najveći dnevni promet bio je, navodno, dvjestotinjak kilograma.
Problemi poslovanja Veletržnice iz godine u godinu su se gomilali, a ispostavilo se da suosnivači nemaju jedinstven stav o pokriću gubitaka Veletržnice iz proračunskog novca, ukazuje Vujić. Napominje da bi bilo »neodgovorno i nestručno bez temeljitije stručne analize govoriti o nečijoj određenoj krivici« za krah tvrtke.
– Valjalo bi ponovno preispitati čitav projekt, od početka do otvorenja Veletržnice, da se utvrde pogreške u procjenama, ako ih je bilo, ali i pogreške u samoj izvedbi projekta. Ta analiza bila bi poučna i potrebna ne samo hrvatskim suvlasnicima Veletržnice, nego i inozemnim partnerima jer je u Veletržnicu uloženo prilično sredstava iz naznačenih međunarodnih projekata, uz značajna sredstva iz domaćih proračuna. Radi se zaista o velikim sredstvima uloženim u taj projekt, koja značajno premašuju iznos od deset milijuna kuna. Samo međunarodna potpora projektu mislim da je iznosila otprilike šest milijuna kuna. O svemu govorim prema sjećanju, jer nemam pristup službenoj dokumentaciji – navodi Vujić, dodajući da je u vrijeme dok je obnašao dužnost župana Županija obveze prema Veletržnici uredno izvršavala.
Osvrćući se na moguće uzroke zbog kojih je Veletržnica ribe doživjela krah, riječki gradonačelnik mr. sc. Vojko Obersnel ukazuje da je u ovom slučaju izostao zakonski okvir.
– Zakonski okvir za funkcioniranje veletržnica ribom trebalo je osigurati resorno ministarstvo, što se, nažalost, nije dogodilo. Ovo se posebno odnosi na neuređene odnose u sektoru ribarstva i sustava potpora koje uz neadekvatan inspekcijski nadzor nedovoljno usmjeravaju promet ribe kroz legalne tokove. Kako je sustav veletržnica trebao biti potpora ribarima da na aukciji postignu što veću, ali tržišno prihvatljivu cijenu za svoju svježu ribu, trebalo je potporama od strane resornog ministarstva poticati promet preko veletržnica i adekvatno to nadzirati. Nažalost, praksa je ukazivala da se promet kvalitetne ribe odvijao izvan veletržnica, a da se riba koja nije mogla naći kupca u slobodnoj prodaji naprosto gurala putem veletržnica. Svakako ova još uvijek otvorena pitanja mogu riješiti samo dogovorom resorno ministarstvo i ribari, što je preduvjet za bolje funkcioniranje veletržnica kao prilično skupe infrastrukture – podvlači riječki gradonačelnik.
– Veletržnica ribom nije zaživjela – smatra Obersnel – i zato što takav način rada nije bio dovoljno atraktivan samim ribarima, među ostalim i zato što velik broj ribara ima svoje uhodane »kanale« za prodaju ribe. Isto tako, ribarima veletržnica nije bila dovoljno zanimljiva jer ovakav način rada nije odgovarao njihovim kupcima koji, u dobrom dijelu, ribu plaćaju s odgodom. Ribarima, jasno, ne odgovara odgoda plaćanja, no često su na neki način ucijenjeni i, da bi opstali, prisiljeni su raditi na takav način. Veletržnica ribom trebala je riješiti i taj problem, objašnjava Obersnel.
Prazne kašete
Sve ovo bilo je potrebno regulirati pravilnicima, zakonima ili pak kontrolom, što se nije dogodilo, ističe Obersnel. Naime, realizacijom projekata veletržnica ribom je omogućeno, po prvi put u Hrvatskoj, uvođenje novog sustava prodaje ribe putem aukcije, s ciljem sređivanja i unaprjeđenja tržišta ribom na regionalnom nivou. No, da bi se to postiglo trebalo je i na državnom nivou brže donijeti opća pravila ponašanja i funkcioniranja takve vrste prodaje.
Riječki gradonačelnik ukazuje da je jedan od bitnih ciljeva projekta veletržnice ribom bio povezivanje ribara na području Primorsko-goranske županije u organizaciju proizvođača. Takvo što trebalo je koristiti samim ribarima, i to prvenstveno kako bi se izbjegla monopolistička pozicija pojedinaca, smanjila siva ekonomija te osigurala brza i sigurna naplata otkupljene ribe. Zbog blizine granice Veletržnica ribe u Rijeci je trebala biti atraktivna za kupce iz Hrvatske, Slovenije i Italije.
– Nažalost, kupaca nije bilo dovoljno, vjerojatno zbog nedovoljne količine ponuđene ribe, ali i nedovoljnog broja vrsta ribe koja se nudi na aukciji – kaže prvi čovjek Grada Rijeke, jednog od četiri osnivača-udjelničara propale Veletržnice. Napominje da su neriješeni odnosi u sektoru ribarstva bili jedan od glavnih razloga ostvarenog gubitka te tvrtke u 2007, 2008. i 2009. godini. Grad Rijeka je, u skladu s ugovorom i visinom udjela u tvrtki, uplatio za pokriće gubitaka ukupno oko 332 tisuće kuna.
– Je li projekt trebalo okončati ranije teško je procijeniti. U kontekstu gubitaka i neisplaćenih plaća radnicima, očito je da bi to bilo bolje rješenje. No, u situaciji kada je projekt već bio pokrenut, nije bilo jednostavno donijeti odluku o stavljanju ključa u bravu prije nego se iscrpe sve mogućnosti za pokretanje poslovanja te, u konačnici, i pokrivanje svih dugova – zaključuje Vojko Obersnel.
Sigurni kupci
– Šteta što nije ideja zaživjela, ali niz okolnosti koje su se dogodile i nesposobnost tadašnjih vodećih ljudi Veletržnice doveli su, nažalost, do ovoga stanja – smatra pak Stjepan Nedoklan, predsjednik Ceha za ribarstvo, marikulturu i poljodjeljstvo u Obrtničkoj komori Primorsko-goranske županije.
– Istina je da ribari – nastavlja Nedoklan – nisu imali interesa ili je to bio strah da se njihova riba neće prodati ili da će dobiti malu cijenu, a platiti troškove tržnice, kao npr. skladištenje, led, kašete i slično, pa na kraju biti u minusu. Naime, ribari su tada, kao i danas, imali neke svoje poznate i sigurne kupce, a Veletržnica nije imala stalne kupce i bolju cijenu ribe, tako da su ribari ostajali kod svojih kupaca. Ako mogu opstati mali prekupci ribe koji samo od toga žive nikako mi nije jasno da nije uspjela jedna takva tvrtka koja je bila financirana od države.
Ribari misle da je većina političkih odluka pogrešna, pogotovo kada se radi o sportskom ribolovu iz kojega dolazi najviše ribe na crno, a radi glasova se pogoduje očito svakome. Ideja nije bila loša, i dalje mislim da bi trebalo takvo nešto zaživjeti, ali svakako uz suradnju sa stručnjacima, a ne političkim odlukama – zaključuje prvi čovjek županijskog ribarskog ceha.
Naš novinar Branko Šuljić, odnedavno u mirovini, dobar poznavatelj ove problematike, koji je cijeli radni vijek proveo pišući o ribarstvu i povezanim temama, mišljenja je da veletržnice trebaju Hrvatskoj, jer je to način da se uvede reda na tržištu ribe, ali se u ovom slučaju pogrešno krenulo s tim projektom.
