Zanimljivo natjecanje u Viškovu. Motikama protiv zaborava na "starinski način", onako kako valja

Foto Marko Gracin

U organizaciji Delavske katedre Ustanove »Ivan Matetić Ronjgov«, održano je tradicionalno natjecanje u starinskom načinu kopanja i sadnje - manifestacija koja predstavlja otpor zaboravu lokalnog identiteta

povezane vijesti

Dok moderna mehanizacija i ubrzani ritam života nezaustavljivo mijenjanju vizuru jedne od najmnogoljudnijih hrvatskih općina, komadić zemlje iza Osnovne škole Svetog Mateja u centru Viškova svake godine postaje poprište nesvakidašnjeg povratka korijenima. U organizaciji Delavske katedre Ustanove »Ivan Matetić Ronjgov«, održano je tradicionalno natjecanje u starinskom načinu kopanja i sadnje – manifestacija koja više od pukog nadmetanja predstavlja otpor zaboravu lokalnog identiteta.

– Ove godine zbog dvadesete obljetnice, neće biti natjecanja, niti sudaca već samo druženje, rekao je Rajko Srok, inicijator i osnivač ovog događanja iz Delavske katedre Ustanove »Ivan Matetić Ronjgov«. Glavni cilj ovog okupljanja nije brzina, iako natjecateljskog duha ne manjka. Prava pobjeda krije se u očuvanju stare užance i odavanju počasti kako se to nekad delalo i kako se preživljavalo isključivo snagom svojih ruku. Delavska katedra, specifičan ogranak Ustanove koji slavi rad – delo, još je jednom dokazala da baština nije samo teorija, već i vještina rukovanja motikom i osjećaj za zemlju.

Foto Marko Gracin

Jasna pravila

Pravila su jasna i strogo poštuju tradicionalnu podjelu poslova. Muškarci su zaduženi za teži dio – prekopavanje vrta. Ove godine suci nisu pratili dubinu zahvata i preciznost kopanja pa su Goran Petrc (68), Miško Radošević (76), Vaso Ofrizović (76), Željko Ćiković (77), Branko Jugo (77) i Dušan Dimirović (74) mogli se opušteno upustiti u kopanje bez straha od loše izvedbe. Žene su nastupile u drugoj fazi. Vedrana Saršon (79), Đurđica Frlan (81), Mira Ćuća (69), Neda Višnjovski (80), Branka Jugo (77) i Liljana Host (68), iskusno su iskoristile prekopanu zemlju. Njihova spretnost očitovala se u sadnji salate, krumpira i fažola, u savršenoj ravnini redova i pravilanom razmaku između sadnica. – Ove godine je naš mali jubilej, važno je da se ovo održalo sve ove godine, da se malo okupimo, podružimo. Kad smo krenuli, imali smo veliku podršku tadašnjeg našeg načelnika općine Viškovo, Gorana Petrca, koji nam se i ove godine priključio, kaže nam Rajko Srok. Podrška općine Viškovo traje i dalje, a to je potvrdilo i prisustvo zamjenika načelnice Općine Viškovo, Denisa Mladenića, koji ove godine nije kopao, ali je pomogao Nadi Srok (75) i Anki Jardas (81) noseći tradicionalnu veliku košaru s hranom. – S ovim događanjem već tradicionalno počinju Dani Općine Viškovo, kaže nam Mladenić.

Foto Marko Gracin

Tradicionalna hrana

Nakon napornog rada trebalo je i malo odmoriti, ali i nešto pojesti. Na jelovniku je bila tradicionalna hrana, kako se nekada jelo za vrijeme takvih poslova – kuhani krumpir – lešo, frigana panceta i zelena salata. – Kako je prošlo, imate li neki komentar i poruku mladima, na lokalnom igralištu, da vam se malo priključe, pitamo.

Foto Marko Gracin

– Danas su druga vremena, rekla bi djeca da ih se maltretira, kaže nam Željko Ćiković, za koga se svi slažu da je najbolji kopač cijele Kastavštine, a svojim prisustvom obzirom na to da je s Matulja, ovom događaju daje i međuopćinski karakter. Predlažem da idem pitati djecu na obližnjem igralištu da se priključe, da vidimo kako to njima izgleda. – Ma samo ih pitaj, poslat ćete kvragu, dobivam zajednički odgovor od iskusnih i starijih kopača. Naime, nekada je postojao i školski vrt, pa pitam što je s tim i misli li se ponovo pokrenuti nešto slično s obzirom na blizinu škole. – To sve ovisi o roditeljima, danas su djeci najvažniji mobiteli, a s njima se ne može kopati, kaže nam okupljeno veselo društvo kojima je umjesto modernih poljoprivrednih strojeva, jedini dopušteni alat motika, grablje i lopata. Okupljeni za stolom, naši delavci, nakon napornog rada opušteni i u veseloj atmosferi, bez obzira na godine uživaju u lijepom sunčanom danu i obavljenom poslu. – Ovo je najvažnije, okupili smo se radi druženja, dešpeta, marende i užance, kaže nam Željko Ćiković i naravno ne zaboravlja ni najvažnije – žmulj vina. – Kakvo je vino, pitamo. – Vino je uvijek dobro. Ne može biti vino tako loše da se ne može popiti, zaključuje najbolji kopač Kastavštine.