Uspinjao sam se lagano, svojim još uvijek kovidavim korakom, na plato ispred ulaza u Kapucinsku crkvu. Naslonio se rukama na ogradu, spustio pogled. Petak poslijepodne. Toplo, proljetno sunce. Promatrao sam – Žabicu. Najpoznatiji hrvatski autobusni kolodvor i tradicionalno stožerno pitanje svake predizborne kampanje u Rijeci, svakog njezinog sučeljavanja kandidata.

Tri su autobusa dugo, pola sata na vanjskim peronima bila potpuno mirna. Četiri zatečena na najtranzitnijim peronima dovezla su, i ukrcala putnike. Jedan je bio u bojama Dinama, putovao je za Zagreb.

Inače tradicionalno najdinamičnije razdoblje na svim autobusnim kolodvorima svijeta, počinje vikend – ljudi ili se vraćaju svojim kućama ili idu ne neki izlet, skoro bez putnika. Spustio sam se, prošvrljati i njom samom, mitskom Žabicom, razmišljajući kad sam je, ili netko koga poznajem, zadnji put koristio. Misli su letjele desetljećima unatrag da bih termin i pronašao u osamdesetima. Na klupicama dvoje. Ostale prazne.

Što bih, da sam u kampanji, učinio s Žabicom? Pustio bih je da živi! Natkrio perone kombinacijom, retro kakva je i ona sama, kovanog željeza i staklenih nadstrešnica. I uredio toalete. Jer nema veće, jače prijeteće sile od one koja se akumulira dok autobus ulazi na peron. Ostavio je tako urešenu dok ne proradi D403 pa je, kao protočnu možda premjestio pod obližnju voltu, tamo gdje su danas željeznička i poštanska skladišta. Da busevi unutra uklize, pa prema D403 isklize. Ništa više.

Ostavio bih Žabicu i naša sjećanja na nju. Na vrijeme dok je bila mnogo zaposlenija. Uostalom, može li itko uopće zamisliti taj dio Rijeke – bez Žabice. Neka ostane, generacije smo koje smo s njom odrastale. Baš tu, baš na mjestu gdje se nalazi. Gdje, kako sam mogao vidjeti i tog mirnog petka, baš nikom ne smete. Niti ima problema s vlastitom gužvom. Žabica. Neka ostane. Na Žabici.