Ime Vere Štimac jedno je od omiljenih kod bivših učenika Talijanske gimnazije. Ona je profesorica hrvatskog jezika koja se u prosvjeti našla i snašla, a iako joj je standardni hrvatski onaj koji je desetljećima podučavala, rođena je Sušačanka koja je specifični, sušački dijalekt uvijek smatrala svojim. Slušala ga je od mame i none, a kasnije mu se i više posvetila – prvo u zbirci čakavskih pjesama »Sega po malo« iz 2021., a potom i u nedavno objavljenom rječniku »Mali ilustrirani besedarij Sušaka«, koji je oduševio i razdragao mnoge Sušačane, Riječane i druge ljubitelje domaće besede. Kao žena u prosvjeti, ali i žena koja nastavlja tradiciju i prenosi besedu s koljena na koljeno, Vera Štimac važna je ženska figura ovog kraja.

I NEPOSLUH I NJEŽNOST

Često se kaže da su majke i bake prve čuvarice jezika. Jezik i dijalekt, uz običaje i znanja, tradicionalno se prenose preko žena u obitelji. One su njegove čuvarice i učiteljice, na njemu se pjevaju uspavanke, na njemu se viče za neposluh, na njemu se razmjenjuju nježnosti između djeteta i majki. Tako je bilo i u obitelji Vere Štimac, koja je upravo od mame i none čula i naučila ovaj neobičan dijalekt koji spaja govor heterogenog i promiješanog Sušaka.

– Ja sam živjela na Sušaku, kraj Nebodera. Ne mogu se sjetiti iz kojih razloga, ali moja se mama u jednom trenutku negdje 1960-ih godina preselila u Rijeku. Ja sam ona prava Sušačanka, tako se osjećam. Međutim, meni je lijepo i na Brajdi gdje sada živim, objašnjava profesorica koja je svoj cijeli profesionalni život posvetila upravo jeziku.

Međutim, kako se udala za kajkavca iz Gorskog kotara, ona nije bila ta koja je sa svojom djecom govorila prvenstveno sušački, jer su ona i njezin suprug odlučili pronaći sredinu između dvije krajnosti pa su tako njihova djeca govorili standardnim. »Ja sam i završila studij hrvatskog pa meni to nije teško. Ja volim narječje, ali ionako sam morala govoriti standardnim u školi, na poslu i u društvu«, objašnjava.

Iako naglašava da žena nosi veliku ulogu u obitelji, ne smatra nužno da žene nose posebnu odgovornost kad je riječ o očuvanju tradicije. Netko voli tradicionalizam, kaže, a netko voli moderno i novo. »Svi smo različiti«, dodaje. Međutim, kada se prisjeća osjećaja koji se u njoj bude kad čuje ili govori sušački, ipak ju obuzmu sjećanja na mamu i nonu, njihove prijateljice, njihovu malu zajednicu sa svojim dnevnim poslovima i zgodama.

NIT TRADICIJE

Kada je uzela pero u ruku, jedino što je bilo prirodno za nju, bilo je pisati na čakavštini. Kako opisuje, činilo joj se bliskijim jer ju je vodilo natrag u dane mladosti i djetinjstva.

– Apsolutno sam u dijalektu osjećala nit tradicije. Teško bih pisala književnim jezikom, ali dijalekt je dolazio baš iz mene, objašnjava, ali danas, kaže, ne može više naći sugovornika.

»Osobu s kojom ću negdje sjesti, šetati, pričati po cesti… Iskreno da vam kažem, nemam. Jer ono što je nekad bilo, a to je bilo društvo moje mame, njih više nema«. Njezina majka bila je s Krka, a čakavštinu je jako voljela. Čakavština je tako ostala i u Veri. »Ja je volim, ja sam sretna kad idem na placu pa kad nađem prodavače koji govore tom čakavštinom, naročito prigradskom«.

U vrijeme kad je odrastala, bilo je uobičajeno da se dijalekti čuju na svakom kutku. »Sušak je bio mali grad, svi su se poznavali, svi su se razumjeli«, kaže i dodaje kako smatra da je u ono vrijeme zajednica bila puno čvršća, ali i brojnija. Čvršće su bile i veze među ženama međusobno, jer je bilo više druženja, šetnji, špeže, parkova. Ali kako kaže, ono što vam je drago, moramo zadržati u svijetu koji se neprestano mijenja.

Je li ta zajednica o kojoj sa sjetom i nostalgijom priča bila blagonaklona ženama, druga je priča. »Žene su tada puno više šutjele ako im nije bilo dobro u braku. Tada je bračni odnos, ali i odnos društva prema ženama, bio malo drugačiji nego je danas. Danas je žena puno ravnopravnija, kako u braku, tako i u društvu«, smatra.

Što se tiče književnosti i ženskog glasa u književnosti, Vera Štimac ne vjeruje u ženski ili muški način pisanja te smatra da je to individualno, pogotovo kada se radi o zavičaju i jeziku. »Možda žene imaju više afiniteta u odnosu na opise djece, odnosa u obitelji«. Budući da je Štimac autorica koja se bavi dijalektom, možemo se zapitati je li joj bilo teže afirmirati se u svijetu koji favorizira muškarce. Nasreću, na njezinom putu nije stajala nikakva prepreka takve vrste: htjela je dati nešto svoje, to je učinila na dijalektu, ljudima se to svidjelo.

»Imala sam osjećaj da će to biti zanimljivo. Jer na tom sušačkom dijelektu, iskreno ću vam reći, ne znam za puno djela i knjiga. Sušak je bio mali grad. Imao je svoj način govora, a stanovnici su pretežno bili doseljeni iz okolice ili s otoka, najviše s Krka i Cresa, pa su donijeli i svoj način izražavanja.« Oživljavanje dragocjenih govora naših starih, je sjelo više nego odlično pa su mnogi požurili za svojim primjerkom »Malog ilustriranog besedarija Sušaka«.

NEKAD I DANAS

Kada govori o godinama provedenima u učionici, Vera Štimac ne smatra da se položaj žena u prosvjeti kroz desetljeća drastično promijenio. U školi u kojoj je radila, Talijanskoj gimnaziji, situacija je bila prilično specifična – kolektiv je bio mali, a većinu nastavničkog vijeća činile su žene. U takvom okruženju, kaže, nije bilo teško izgraditi autoritet u razredu. Atmosfera je bila profesionalna, a pravila jasna. Tijekom dugogodišnjeg rada razvila je i vlastiti pristup nastavi koji se, kako kaže, temeljio na vrlo jednostavnom načelu.

»Bez discipline, mira i reda nema rada. To je prvo što mora postojati. Na satu se nije zafrkavalo – radilo se ono što je bilo planirano«, govori.

No, uz red i rad, važan dio njezina učiteljskog poziva bila je i briga za učenike. Iako profesor ne može riješiti sve probleme s kojima se mladi susreću, ponekad je dovoljna i dobra riječ. »Sjećam se da su djeca dolazila s raznim problemima – rastave roditelja, obiteljske situacije… Nisam im uvijek mogla konkretno pomoći, ali dobra riječ nikad ne padne na neplodno tlo. Čovjek ima osjećaj da je ipak sudjelovao, da je barem malo bio uz njih.«

Sjećanja na školske dane vode je i prema nekadašnjem obilježavanju 8. marta. Dan žena, kaže, nekada se slavio mnogo svečanije nego danas. »Kada sam ja radila, 8. mart se baš slavio. Nosili su se pokloni, ponekad bi se navečer negdje izašlo. Bilo je toga više nego danas«, prisjeća se. Istodobno, taj je dan u prošlosti imao i snažniju društvenu dimenziju – podsjećao je na borbu žena za prava koja danas mnogi uzimaju zdravo za gotovo.

»Tada je bio više vezan uz ideju da su žene morale izboriti svoja prava. Danas je možda više društveni događaj.« Iz vlastitog iskustva ima dojam da su žene kroz desetljeća ipak ostvarile velik napredak. »Mislim da su žene puno toga postigle. Ja osobno nikada nisam osjetila da me netko omalovažava zato što sam žena. Radila sam cijeli život i nisam to doživjela.«

Ipak, dodaje kako položaj žene često ovisi i o osobnom stavu. »Žena se mora izboriti za svoj položaj kao osoba, kao jedinka. A u obitelji je situacija žene jako važna. Ona mora biti i domaćica, i majka, i žena. Ima puno uloga u svom životu i nije lako sve to održavati«, govori. Upravo su žene, kaže, često bile središte kućanstva, one koje su držale obitelj na okupu.

Možda upravo zato njezin »Mali ilustrirani besedarij Sušaka« mnogi mogu čitati i kao posvetu generacijama žena, Sušačanki, koje su taj govor svakodnevno živjele – majkama, nonama i susjedama koje su ga prenosile spontano, kroz život.

»Mislim da besedarij jest posveta baš njima«, kaže uz osmijeh. »Jer oni drugi ga ne bi ni razumjeli!«