RIJEKA – Granatiranje, zračne uzbune, skrivanje u podrumima, neizvjestan bijeg kroz opasna područja, ali i prisilni rastanak s najužim članovima obitelji koji su ostali u ratom zahvaćenim područjima obilježili su posljednje dane boravka u Ukrajini novopridošlih učenika Osnovne škole »Nikola Tesla«. Različitog uzrasta, od prvog do sedmog razreda, njih šestero utočište je našlo u Rijeci. I nije to, kažu, bilo slučajno, jer sve ih s Rijekom vežu rodbinske veze, većina je i prije dolazila u grad na Rječini, ali nitko od njih nikad nije pomislio da će im postati mjesto školovanja i novi dom. Oni su Solomija Čemiris, Vlada Fedorova, Nikita Fedorov, Margo Kulabuhova, Jaroslav Bedenov i Jegor Kulabuhov. Svi osim Solomije dolaze iz Kijeva, dok je ona zbog ruske agresije zajedno sa sestrama napustila Žitomir.

U Ukrajini su ostavili očeve, bake i djedove, prijatelje, svoje ljubimce i još puno toga. U Ukrajinu se svi zdušno žele vratiti, a slike rata i straha ne mogu biti jasnije.

Opasan put

– Nešto me probudilo 24. veljače. Nešto je puklo, a tatu je nazvao kolega iz Krima i javio mu da prolazi vojska. Tada se oglasila sirena. Naša zgrada nema sklonište, pa smo se spustili u podzemnu garažu. Prva dva dana bila su teška, a četvrti dan bombardirana je susjedna zgrada. Željeli su pogoditi obližnju lokalnu zračnu luku, a pogodili su zgradu. Najteže je bilo noću.

Teško je bilo spavati uz eksplozije, a ljudi su bili nervozni. Šest dana smo spavali u podzemnoj garaži. Nakon što je pogođena susjedna zgrada imali smo dva dana policijski sat i upozorenje da je onaj tko izađe na ulicu diverzant. Nakon šest dana u Kijevu koji je napadan odlučili smo krenuti na zapad Ukrajine. Krenuli smo u Ternopul koji je udaljen 450 kilometara, a trebalo nam je deset sati da stignemo tamo. Put je bio opasan, jer smo išli prema okupiranim mjestima. Dok smo putovali kroz Ukrajinu nailazili smo na kontrolne točke gdje su nas zaustavljali i pretresali nam auto. Trebalo nam je tri dana da stignemo u Hrvatsku, priča sedmašica Vlada.

U Rijeci su ih dočekali djed i baka koji rade u HNK-u Ivana pl. Zajca, a Vladin brat, četvrtaš Nikita, priča kako su i ranije dolazili u Rijeku, šetali gradom, prolazili pored OŠ »Nikola Tesla« i nikad nije pomislio da bi mogao ići u tu školu. Kaže kako su u svojim posljednjim kijevskim danima svjedočili kriminalu i krađama.
– Prva dva do tri dana je bilo baš grozno, jako smo se bojali, a onda smo se nekako naučili na tu situaciju, otkriva Nikita.

Snalazimo se sa školskim gradivom i polako hvatamo konce – ukrajinski učenici u OŠ »Nikola Tesla« u Rijeci / Foto: S. DRECHSLER

Kod ujaka

Na zapadu Ukrajine morali su se rastati s ocem. U Ukrajini su im ostali drugi djed i baka, a većina prijatelja, kaže Vlada, pokušala je s roditeljima napustiti Kijev.
I četvrtašica Margo u Ukrajini je ostavila oca, a u Rijeku je stigla s dva brata, Jaroslavom i Jegorom. Smjestili su se kod ujaka koji također radi u HNK-u Ivana pl. Zajca.
– Prvi sam put u Rijeci i oduvijek sam željela ovdje doći, ali svima nam nedostaje naš rodni grad i život koji smo ondje imali. Imala sam veliki akvarij s ribama i dan prije nego je počeo rat sve su ribe pomrle. Nitko ne zna što se dogodilo, kaže Margo.

Njezin brat, sedmaš Jegor, priča da je i njih probudila eksplozija, te je otac odmah odlučio da treba napustiti Kijev. Krenuli su u vikendicu na selu misleći da će tamo biti sigurni, ali ta je sigurnost potrajala svega nekoliko sati.

– Došli smo ujutro, a već navečer krenulo je nadlijetanje ruskih aviona. Tamo je bila vojna baza. Tada je tata odlučio da krenemo prema poljskoj granici. Tri smo se dana vozili, spavali samo u autu. Iz Poljske smo vlakom došli u Austriju. Tamo smo prenoćili kod prijatelja i krenuli prema Zagrebu te potom za Rijeku. Svi moji prijatelji iz razreda, a ima nas 30, napustili su Kijev, prepričava Jegor.

»Vozili smo se tri dana do Rijeke. Svi moji prijatelji iz razreda, a ima nas 30, napustili su Kijev, Jegor Kulabuhov / Foto: SERGEJ DRECHSLER

Njegova sestra Margo kaže da je dan nakon što su napustili Kijev u susjednu zgradu udario avion. Za razliku od svih njih koji su s majkama stigli u Rijeku, Solomija je stigla sa svojim sestrama kod majke koja je već živjela u Rijeci. U Žitomiru je ostavila djeda, baku i oca koji ih je još u listopadu pripremao za ovo što su sada doživjeli.

»Ako sam doktor informatike, kao što kažu, zašto sam dobio samo 5, a ne 12, Jaroslav Bedenov / Foto: S. DRECHSLER

– Tata je još u listopadu zahtijevao da spakiramo najnužnije stvari i budemo spremni. Iako nismo baš bili sigurni u to, napravili smo kako je rekao. Moja najstarija sestra nije bila s nama. Kad je počeo rat, ona je s obitelji krenula u jedno susjedno mjesto koje je također bilo opasno, pa su pješice nastavili dalje. Sreo ih je jedan čovjek s konjem i kočijom i ponudio prijevoz, a dok su se vozili pored njima je eksplodirala bomba. Majka nam živi i radi u Rijeci. Nazvala nas je i rekla da je organizirala prijevoz do granice. Tako smo moje dvije sestre i ja autom došle do poljske granice i prešle pješke. Čekajući mamu, jednu smo noć provele u prihvatnom centru u Poljskoj, priča Solomija.

Želim kući barem nakratko, da uzmem svoje stvari i mačku koja je ostala u Žitomiru, Solomija Čemiris

Sustav obrazovanja

Kad su im rekli da će u Rijeci nastaviti školovanje svi su, kažu, osjetili strah, pitali su se kako će to izgledati. Sada, nakon svega nekoliko dana, sve im je jasno. U školi ih je dočekala pomoćnica u nastavi i učiteljica ruskog jezika Alla Viter Klem koja je rodom Ukrajinka. Dočekao ih je i sedmaš Filip Babić, čija je majka Bjeloruskinja i koji im u ovim prvim riječkim školskim danima pomaže u prevođenju, jer i on i oni govore ruski. Nije lako, ali kako ističe Vlada, prevelike razlike u odnosu na Kijev nema.

– Grad je jako lijep, a u razredu je malo čudno, jer puno nas djece još promatra. Novi smo. Sva su djeca dobra, kaže Vlada.

Uz Filipa i učiteljicu ruskog te engleskog jezika u sporazumijevanju s novim kolegama pomaže im i Google prevoditelj, a iako su u OŠ »Nikola Tesla« tek nekoliko dana, ovladali su već pozdravima na hrvatskom jeziku. Ono što im još nije svima jasno je hrvatski sustav obrazovanja, jer kako objašnjavaju, oni u školu kreću sa šest godina, osnovno obrazovanje traje devet godina, a srednja škola dvije. Nije im baš jasan ni sistem ocjenjivanja, a to najteže pada prvašiću Jaroslavu, jer nakon što ga je učitelj iz informatike pohvalio da je po svom znanju »doktor« u odnosu na vršnjake u razredu nije dobio ocjenu 12, koja je najveća u Ukrajini. Najlakše im je, kažu, snaći se s gradivom iz matematike i engleskog jezika, ali i u ostalim predmetima hvataju konce.

– U nekim predmetima smo u našim školama otišli naprijed, a u nekima smo iza. Međutim, snalazimo se. Moj brat Nikita ima svaki tjedan dva puta nastavu sa svojim razredom putem Zooma, a uskoro će i meni krenuti takva nastava, kaže Vlada.

Kao i njezini novi učenici, i učiteljica Viter Klem u Kijevu ima majku i sestru sa suprugom te svako jutro sa zebnjom čeka da čuje kakva je bila protekla noć.

– Majka mi ima 85 godina i zdravstveno nije sposobna putovati. Ja sam u Hrvatsku, u Osijek, došla 1996. godine na studij i ostala sam. Predajem ruski po C modelu u OŠ »Nikola Tesla« i radim kao asistent u nastavi te sudski tumač. Moji su ostali u Kijevu u nadi da će sve biti dobro, navodi Viter Klem.

Tu nadu imaju i svi njezini novi učenici. Najveća im je želja vratiti se kući, a Solomiji makar i na kratko, da uzme svoje stvari i mačku koja je ostala u Žitomiru.

Pojačano učenje hrvatskog jezika Za šestero ukrajinskih učenika u OŠ »Nikola Tesla« uskoro će započeti i pojačano učenje hrvatskog jezika, a kako otkriva ravnateljica Tatjana Bandera Mrakovčić, nisu oni jedini strani učenici. – Imamo učenike iz Kine, Indije, Tajlanda, Ruske Federacije, Brazila i još od ranije iz Ukrajine. Prvi strani učenik došao nam je 2011. godine i bio je baš iz Ukrajine. Od tada redovno imamo strane učenike i već imamo iskustva u radu s njima. Šestero ukrajinskih učenika koji su sada došli svi nastavnici hvale. Kažu da su jako vrijedni i dobri, ističe ravnateljica. Ravnateljica Tatjana Bandera Mrakovčić / S. DRECHSLER