Nikad neću zaboraviti pogled Belme Džombe, današnje direktorice TZ Kostrena, nakon što sam završio razgovor s njom i suprugom joj Mirzom.

Iako smo dosta dugo razgovarali, na listu papira bilo je tek nekoliko bilješki. K tome, Orlando Rivetti, svojevrsni producent tog razgovora, taj je papir skoro bacio, nije mu naime djelovao je na njemu bilo što važno.

Belma, kojoj ni kad ozbiljno polemizira – to je ono nešto što se u žargonu naziva svađom – ne silazi karakteristični, iskreni osmijeh s lica bila je pomalo zabrinuta.

– To je to, upitala je.

Ja sam pak, u svom “nisan šal za ten” razmišljanju samo odgovorio, da, da izaći će ovih dana. Kasnije mi je Belma objasnila da nikad nije vidjela da netko stvara tekst, i to ne mali, temeljem samo nekoliko zabilješki, da se bojala za njegov sadržaj, ali da su Mirza i ona s objavljenim bili – vrlo zadovoljni.

Nemoguće proći, a ne zaustaviti se

Bio mi me to jedan od dražih razgovora uopće, k tome vodio sam ga u – Pommeryu. Kultnom kafiću u samom srcu riječkog Korza. Koji je, ničim ne dajući slutnju svog zatvaranja danas 2. listopada, u lipnju proslavio 15. rođendan.

Iako zbog prirode posla “lutajućeg reportera” nisam prečesto kako na Korzu, tako ni u Pommeryu, nije bilo situacije u kojoj pred njim ne bih zastao pretražujući ima li meni poznatih ljudi u njemu.

Legendu Orlanda čitavo vrijeme, pa tako i danas, u pohodima Pommeryu slijedi sin Igor Rivetti, glavni urednik Kanala Ri, a i Dean Lalić, najbolji riječki producent čiji se rad jak lijepo zrcali na nacionalnom kao i na internacionalnom planu, također važni dio sustava jedine riječke televizije, bio je skoro uvijek tamo.

Zapravo bilo je nemoguće proći, a ne zaustaviti se, sjesti s nekim ti zanimljivim. Jednako su tako jako dobra bila gledanja važnih utakmica, proslave različitih fešti, dok je Badnjak ispred Pommerya bio istinski temperamentna priča.

Da, ima i onih koji drže da je Pommery bio poprilično “površan”, samo naglašeno komercijalni ugostiteljski objekt, no vjerojatno ne postoji nitko u Rijeci te bližoj i daljnjoj okolici tko za Pommery nije čuo i bar nekad u njega zavirio.

Gdje su mjesta za važne riječke susrete?

A sada ga, od jutra 2. listopada više nema. Nastavio je crni niz svojih susjeda, nećemo spominjati Učku jer je tamo već desetljećima nema, ali hoćemo nedavno otišli Kraš, baš kao što ćemo zaključiti da je gašenjem Pommerya došlo i do komunalno-infrastrukturnog problema kad su u pitanju mjesta za važne riječke susrete.

Novinarske korektnosti radi, nije da nismo nazivali jednog od legendarnih vlasnika kako bismo saznali razloge zatvaranja, ali odgovora nije bilo.

Nije formalnog, mada se neformalni ti odgovori mogu sami po sebi pronaći. Cijene najma pod pritiskom nabujale birokracije ne uvažavaju pad prometa.

U gradu je sve manje i manje mladih ljudi koji čine dominantnu strukturu gostiju takvih objekta. Trebamo se naprosto naviknuti da će se u ovoj fazi depopulacije Rijeke, koja je gora čak i od mnogim novinarskim temama “omiljenog” Vukovara, takve tužne priče samo množiti i množiti.

Sve umornije srce Rijeke

Grad naprosto traži hrabri i hitni poslovni zaokret. Uspije li privući nove ljude koji će stvarati nove obitelji i nove vrijednosti, bit će i kafića. Običnih i neobičnih, šminkerskih i radničkih, kultnih ili samo prolaznih. Jer oni su posljedica, nikao ne preduvjet dinamike života grada.

S novinarske strane gledano, gdje u danima koji dolaze dogovoriti neki od razgovora, neke nove Belmu i Mirzu? Ima dakako još lokala, ali sve je manje onih tipičnih gradskih, onih u centru centra gdje svi koji prolaze makar samo zastanu ne bi li vidjeli koga njima poznatog ili koga od – poznatih.

Bit će kafića, šankova kod nas nikad ne manjka, reći će mnogi. Da, bit će, pitanje je samo kada. I neće li možda biti kasno.

Ok, na kraju krajeva, prihvaćam i misao kako je čitav ovaj tekst tek “fluidno promišljanje” novinarskog metuzalema koji je i sam odlijepio od realnosti pa plače nad zatvaranjem kafića.

OK, može. Kako god, mada nikako nije dobro, tko i kako o tome pisao, kad se gase lokali. U najstrožem centru, u sve umornijem srcu Rijeke.