Četrdesetak članova Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke posjetilo je talijanska mjesta Gonars i Visco te komemoriralo žrtve tamošnjih logora iz Drugog svjetskog rata.

Riječki antifašisti ovim su povodom položili vijence na spomen kosturnicu na gradskom groblju u Gonarsu, mjestu gdje se nalaze posmrtni ostaci većine stradalih logoraša, kao i pored spomenika u logoru Visco, odajući poštovanje žrtvama rata koji su nepravedno stradali u bezumlju rata.

U oba logora bili su zatočeni brojni stanovnici iz našeg kraja, prije svega Srdoča, Kastva, Grobnika i Gorskog kotara, te veliki broj Slovenaca.

Mnogi su i umrli tijekom boravka u logorima zbog loših životnih uvjeta, gladi i posljedično razvijenih bolesti. Po dostupnim podacima, u Gonarsu je umrlo oko 500 zatvorenika, od čega 70 djece mlađe od godinu dana, dok je u Viscu umrlo 25 zatvorenika.

Kako navode povijesna istraživanja, pri otvaranju logora u Gonarsu dovezeno je 5.343 ljudi, među kojima 1.643 djece, iz okolice Ljubljane, logora Kampor na Rabu i logora Monigo blizu Trevisa.

Bio je to dio politike etničkog čišćenja slovenskih i hrvatskih teritorija koje su talijanski fašisti okupirali 1941. godine. Muškarci, žene, starci i djeca koji su iz Kampora dovezeni u Gonars, u rapski su logor prethodno deportirani iz raznih mjesta u Gorskom kotaru.

Kosturnica u Gonarsu je izgrađena na inicijativu jugoslavenskih vlasti 1973. prema projektu arhitekta Miodraga Živkovića, a gradske vlasti Gonarsa svake godine, 1. studenoga, u spomen na žrtve logora organiziraju komemoraciju koju redovito pohađaju predstavnici iz Hrvatske i Slovenije.

U logoru u Viscu ostale su očuvane zgrade koje su služile za smještaj zatvorenika i stražara. Iako u vrlo lošem stanju, Visco je danas jedan od najbolje očuvanih talijanskih fašističkih logora, a prostor koji se danas može razgledati i koji je sačuvan kao logor manji nego što je bio 40-ih godina prošlog stoljeća kada se prostirao na oko 130 tisuća kvadratnih metara.

Sačuvane betonske zgrade uglavnom su bile prostor za stražare i administraciju, dok su zatvorenici uglavnom bili smješteni u drvenim kućama koje nisu sačuvane.