Osamdesetih godina prošlog stoljeća za sve one koji su voljeli filmove život je promijenila riječ od tri slova – VHS. Ta crna kutija donijela je Hollywood u mnoge domove. Da kvalitetniji sustav uvijek ne pobjeđuje i ne postaje legenda, upravo je potvrdio VHS. Sony je krenuo sa sustavom videa Betamaxom, a JVC s VHS-om i krenuli su u rat za filmsku dominaciju u dnevnim boravcima. Betamax je nudio bolju kvalitetu slike, ali VHS te širenje sustava, a ne monopol, jer su ponudili svim ostalim proizvođačima VHS kroz licencu, što SONY, nije učinio, sa svojim sustavom. Tako je VHS zavladao filmskim kućnim svijetom. VHS kazete još uvijek se nalaze na policama mnogih domova, gdje najčešće skupljaju prašinu. Ali i uspomene.

Gradska knjižnica Rijeka i Kristian Benić organizirali su jedan pravi retroslatkiš, fokusiran na važan element prošle kreativnosti. U sklopu programa manifestacije Ljetna priča iz Benčića i koncepta Gradske knjižnice Rijeka – Radio Benčić, a uz suradnju muzeja Peek&Poke u Gradskoj knjižnici Rijeka održana je posebna retrovečer posvećena legendarnim riječkim videoklubovima i videotekama, VHS kulturi, emocijama koje nam je ona stvarala u kombinaciji sa stripovima, knjigama, časopisima, računalima, glazbom.

Foto Marko Gracin

VIDEOTEKE I FILMSKA EDUKACIJA

U potpuno ispunjenom prostoru gradske knjižnice u razgovoru su sudjelovali Darko Kinkela, vlasnik videokluba Video Darko, i Goran Protega, vlasnik videokluba Grand Prix, kao moderator Bojan Mušćet, a pozornicu je rekvizitima iz doba VHS-a opremio Svetozar Nilović iz muzeja Peek&Poke.

– Želim zahvaliti Kristianu Beniću na organizaciji ovog putovanja u prošlost. Drago mi je da se uspješna suradnja između GKRI-ja i Peek&Pokea nastavlja i dalje. Panel o VHS-u i tadašnjim videotekama koje su do zakonske regulacije iznajmljivale piratska izdanja bio je jedno uspješno »premotavanje videokazete«. Danas je novim generacijama to vrlo daleko i možda nerazumljivo, no tada su videoteke nudile piratska izdanja novih filmova. Možemo reći da su tada videoteke bile naši torrenti, ali analogni. Poplava videorekordera koji su se u početku nabavljali ilegalno rezultirala je pojavom i prvih videoteka. Moj prvi videorekorder bio je marke Goldstatar, danas je to LG, koji je putem nekih kanala nabavljen u tadašnjem Duty Free Shopu. Mislim da je koštao nekih 1.200 tadašnjih njemačkih maraka, a danas bi to bio ekvivalent oko 1.700 eura. Čim je stigao doma, odmah se išlo učlaniti u videoklub i filmska edukacija je mogla početi. Ni sam ne znam koliko sam filmova pogledao. Mislim da je dobar dio videoteka imao sistem uzmeš tri – jedna gratis. Dosta često sam znao u jednom danom pogledati i do osam filmova i naravno da je opća grabež bila za novim hitovima, rekao je Nilović.

Foto Marko Gracin

RAT FORMATA

Mlađa generacija ako u svojim domovima ne pronađe nešto iz analognog doba VHS-a, to može pogledati u muzeju Peek&Poke, koji je i u noći VHS-a Gradsku knjižnicu oživio starim modelima televizija, VHS rekorderima i naravno VHS kazetama. Bila su postavljena i dva reklamna prostora o tzv. ratu formata koji se vodio za prevlast na tržištu između VHS sustava i Beta sustava, ali i dva videomedija koja su bila poprilično opskurna tj. nedostupna. Tako su sudionici »noći« mogli uživo vidjeti prvi format laser disc, veličine starog LP-a, predstavljen daleke 1972. godine. Razvoj laser disca započeo je krajem 60-ih godina, a na tržište je službeno stigao 1978. godine. Ono što ga je isticalo od drugih medija za reprodukciju filmova je vrhunska slika, ali i vrhunska cijena. Laser disc bio je dva-tri puta skuplji od VHS-a. Iz laser disca zatim su se razvili CD, DVD, BluRay. Drugi predstavljeni format bio je CED (capacitance electronic disc) koji je razvila američka kompanija RCA. U razvoj je kompanija uložila sadašnjih 700 milijuna dolara sa željom da se nametne kao format umjesto VHS-a. Međutim, osim što je veličinom sličan kao laser disc, CED je zbog osjetljivosti na prašinu i svjetlost dolazio u posebnom kućištu koje se umetalo u uređaj. Sistem reprodukcije bio je sličan principu rada gramofona. CED je službeno završio svoju »karijeru« 1986. godine kada je i firmu RCA odveo u stečaj.

– Od ove godine Peek&Poke je postavio, u skladu s veličinom prostora, postav »Računala u filmskoj industriji«, ali i razvoj uređaja za kućnu filmsku reprodukciju. Od 8-milimetarskih filmova, projektora, prvog videorekordera Sony iz 1963. godine pa do sustava koji su se pokušavali nametnuti kao standard, objasnio je prisutnima Nilović.

ŠKURINJE COPYRIGHT

Moderator susreta Bojan Mušćet već na početku događanja osvrnuo se na izložene stare televizore, videokasete i videorekordere, koji su bili u punoj funkciji i dočarali vrijeme osamdesetih – mutnu sliku i nerazumljiv ton, nešto što je danas nespojivo s vrhunskom HDTV tehnologijom.

– Pravo je pitanje, kako je netko mogao uopće to gledati i slušati. Ovo nisu samo nostalgične ćakule, već razgovor o doprinosu bliske povijesti koju smo zanemarili. Videokasete su promijenile način na koji smo pratili vizualne umjetnosti. Do pojave videorekordera i VHS kaseta na raspolaganju smo imali kinodvorane i filmove koje nam je televizija nudila uglavnom nedjeljom. Po pojavi videorekordera i kaseta mogli smo pogledati film u trenutku kada i koliko puta želimo, rekao je Mušćet na početku događaja, a napomenuo je da je omladinski list Val stvorio i prvi riječki videomagazin VAL VIDEO.

Foto Marko Gracin

Glavne zvijezde nostalgične VHS večeri bili Darko Kinkela (Video Darko) i Goran Protega (Grand prix), koji su Škurinje pretvorili u Bronx – oazu snimanja i presnimavanja. Kinkela je svoj stan pretvorio u prvi riječki videoklub, dok je Protega to napravio od svog kafića.

Kinkela se osvrnuo na to da je teško bilo doći do dozvole za otvaranje videokluba jer u tadašnjem birokratskom sustavu to nije postojalo kao djelatnost. Uz veliku upornost otvorio je ne samo jedan kultni videoklub na Školjiću, već nakon njega još njih pet.

– U počecima nitko nije ni razmišljao o videotekama kao takvim, točnije videoiznajmljivanjima. U kućnoj radinosti montirali smo i snimali videosadržaj. Najčešće sam nasnimavao animirane filmove, sportske zgode i nezgode. Oaza snimanja i presnimavanja videokaseta u stanovima bile su Škurinje, u vremenu kada nisu postojala autorska prava, kazao je Kinkela.

NEW YORK, BEOGRAD, RIJEKA

Kinkela se prisjetio vremena u kojem je napustio redoviti dobro plaćeni posao, kako bi se okušao u videodjelatnosti.

– Najbolje godine bile su kraj osamdesetih i početak devedesetih, a zatim su se pojavom novih tehnologija, a naročito interneta, klubovi počeli gasiti, rekao je Kinkela, najpoznatiji iz tog vremena kao Video Darko.

Foto Marko Gracin

Goran Protega, inače susjed Kinkele sa Škurinja, prisjetio se kako nisu bili konkurencija, već su uvijek dobro surađivali.

– Bio sam među prvima koji je instalirao satelitsku antenu od tri metra jer se jedino tako mogao uhvatiti signal s neba. Krenulo je sve iz hobija, snimanja spotova sa satelita, a na kraju je od toga nastao veliki posao. Jugoslavija se raspadala pa je piratstvo bilo legalno.

Protega se sjetio kako smo u to vrijeme bili vodeća zemlja u svijetu što se tiče piratskih snimki. Glavnu ulogu dolaska filmskih hitova u Rijeku imali su ilegalni snimatelji pretpremijera u američkim kinima, koje su nakon snimke filma, avioposade na redovnoj liniji New York – Beograd, donosile u Beograd, a zatim su noćnim vlakom na relaciji Beograd – Rijeka, kopije stizale ujutro u Rijeku.

– U New Yorku je bila pretpremijera novog Stalloneova filma, a već sedam dana poslije mi smo imali tu snimku. Doduše, jako loše kvalitete, ali vrlo brzo nakon američke premijere, zaključio je Protega, te rekao da bi se znalo dogoditi da se u snimci pojavi odjednom i osoba koja se digla sa sjedišta ispred onog koji je ilegalno snimao film, rekao je Protega.

TV OMIŠALJ

Jedan od brojnih sudionika koji je sa zanimanjem pratio ovaj događa bio je i Dražen Stević koji se s nostalgijom prisjetio osamdesetih godina prošlog stoljeća i reprodukcije VHS-a u kućnom ambijentu.

– Nostalgična ćakula o VHS-u pokazala je da entuzijazam ljudi može pokrenuti velike poslove. Ti poslovi su kroz videoteke utjecali na kvalitetnije praćenje filmskih ostvarenja u svijetu. Uz taj fenomen novih filmova na policama, kupovanje videorekordera bio je prestiž, a reprodukcija je postala zadovoljstvo i navika ondašnje tehnologije, rekao je Stević.

Foto Marko Gracin

Naravno, tema VHS-a nije mogla zaobići pitanje talijanskih tv-programa, antena ribljih kosti, kao i TV Omišlja, gdje su se prikazivale i kazete iz dva riječka kultna videokluba, ali i prvi tv-prilozi iz Rijeke koje je stvarala videoprodukcija tadašnjeg omladinskog lista Val, prvi pokušaji riječkog televizijskog programa.

Tako su se na TV Omišlju mogli gledati filmski hitovi koji su u isto vrijeme bili u američkim kinima, a u četiri ujutro bilo je vrijeme za »pornić« koji se s nestrpljenjem očekivao, pa su mnogi zakasnili i na posao.

Foto Marko Gracin

– Kamionima su stizale antene kako bi se okretale prema Omišlju, a u drugi plan su pale do tada popularne talijanske privatne tv-stanice, rekao je Kinkela.

Upravo je Darko Kinkela u suradnji s autorom ovog teksta, u TV prilogu Petkom, skicirao kako se mijenjanjem pozicija antena mogu uhvatiti čak 88 talijanskih (besplatnih) tv-programa u Rijeci i prije pojave satelita i interneta, a tv-prilog Novog lista imao je rubriku Video, s vijestima iz svijeta tehnologije i filma.