Prije nekoliko dana Joško Eterović, jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara novijeg doba, posebno govorimo li o onima koji su itekako aktivni i globalno priznati, proslavio je 83. rođendan. Na žalost kad bismo na riječkom Korzu organizirali anketu s pitanjem tko je on – ma najviše desetak posto ispitanika odgovorilo bi potvrdno, da znam, ugledni slikar. Kad ističemo Eterovića, ističemo i danas parišku veličinu koja uvijek naglašava kako je vizura Rijeke s mora, u trenutku dok je kao dječak prvi put brodom dolazio u nju da bi se tu i trajno nastanio, presudno utjecala na buđenje njegovog sikarskog gena. I ne samo inicijalno, Eterović je sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio istinska pariška slikarska zvijezda, da bi i tad istaknuo kako su masovno izrasli riječki neboderi dali novi impuls njegovom slikarstvu. Pa opet koliko god da ju on voli – Rijeka ga slabo poznaje.

Danas, on je osoba koja je sasvim blizu “zapadnog” ulaza u 3. maj, na mjestu oronulog hangara, izgradila jednu od pamtljivih i dojmljivih  urbanih, postindustrijskih zgrada Rijeke. Potpisuje ju Idis Turato, dok ju mi, bez imalo krzmanja, definiramo kao jednu od najvećih vrijednosti grada na Rječini jer u njemu Joško ne samo da živi, u njoj stvara djela za koja se otimaju Top 10 pariških, što znači i svjetskih, galerista.

Zašto sad Eterović, bard modernog slikarstva čije je presudno nadahnuće uvijek bila Rijeka? Zbog toga što konačno počinjemo, istina još uvijek slabašno, ali svakako da vidjeti svjetlo na kraju tunela zvanog “Riječki lungo mare”, a Eterovićev dom i atelje nalaze se na samom početku, inicijalna su točka iskoraka u bolju riječku budućnost.

Priča se nedavno počela razvijati neočekivano velikom brzinom. Najprije je zaiskrila vijest kako su osigurana sredstva za izgradnju šetnice na Preluku. Na onoj tako tužnoj i pustoj strani koja pripada Gradu Rijeci. Na godišnjicu obnašanja funkcije gradonačelnice Rijeke Iva Rinčić je podijelila vijest kako je zahvaljujući suradnji s Vladom novi stadion Kantrida konačno dobio izglednu vizuru. Prošlo je svega nekoliko dana – i Mato Markanović. On pak na prostoru svog  oronulog brodogradilišta Kantrida ide u izgradnju kompleksa koji sasvim izgledno ima natruhe jednog od u okoliš najbolje uklopljenih hrvatskih hotela, rovinjskog Parka. Na kraju, baš tamo oko Eterovićevog rođendana, Rijeka je dobila i Marinu Smokvinu, ravnateljicu Zavoda za prostorno uređenje kojem je jedna od prvih zadaća redefiniranje prostora nekadašnje Dječje bolnice Kantrida.

Što dobivamo kad podvučemo crtu? Pa ono što sanjaju generacije – jedan od najljepših lungo marea na Jadranu, predivne kilometre od gobalno značajnog ateliera Eterović do… pa skoro do Navisa.

Girls power. Trebalo je dočekati da se uvijek iste muške kafanske svađe o arheologiji totalitarizama izborima gurnu u stranu, da se na sceni posloži niska Rinčić -Smokvina – Kardum. Očekujemo da će one involvirati i tri sjajne mlade arhitektice čiji je predmet zanimanja i rada upravo prostor Dječje bolnice i njezine okolice – Vrkić, Čapalija i Gržalja. I da priča o Rijeci iz stagnacije konačno krene prema – Preluku. A možda, možda se nakon svega i Eterović etablira u memoriju grada. Umjetnik, veliki slikar čija je jedina mana kad je u pitanju dojučerašnja Rijeka ta što je umjesto političke podobnosti uvijek birao   – slikarsku strast.

Mijena, kvalitativna promjena, jedna od najvećih na samoj obalnoj crti sve od vremena kad su Mađari, prije skoro dvije stotine godina krenule od Mlake, preko Kantride do Preluka tući kamen kako bi dobili materijal od kojeg je nastala – današnja Rijeka. Od Joška, preko dvije “kave”, uz pomoć ženske snage do – nove Rijeke.