Pročelnik za kulturu Ivan Šarar javno je požalio što je došao na tribinu, stao iza Odjela za kulturu na koji se svi nabacuju kamenjem, ali je dobar kada treba osigurati besplatne usluge i sve prisutne optužio da su licemjeri koji žele biti dobri s Gradom i kucaju mu na vrata kad zaškripi, a istodobno politiku i struku prikazuju kao dva odvojena svijeta u kojem je za sve dobro zaslužna struka, a za sve zlo politika.

Dosadna kultura

Kao uvodničari na tribini, uz spomenutu četvorku, nastupili su i ravnatelj Muzeja grada Rijeke Ervin Dubrović te pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar koji je temu proglasio zakašnjelom pet godina, jer već toliko klizimo nizbrdo, a za to vrijeme nisu učinjene nikakve strukturne promjene da bi se stvari u kulturi poboljšale, pri čemu je primijetio i kako se tribinom sugerira da likovni život isključivo ovisi o ekonomskoj situaciji, ali recesija ne može biti alibi da umjetnici ne stvaraju. 

  Protiv toga se pobunio Balažević, rekavši kako stvaranje nije samo stanje duha i fantazije već i realnog življenja, a riječka kultura danas živi jadno i užasno je dosadna, dok Grad ne čini ništa da to stanje popravi već održava negativni staus quo koji vodi u odustajanje. Nude nam se jedino Potemkinova sela kroz priče o Rijeci kao budućoj europskoj prijestolnici kulture, ali s kojim to prostorima i s kojim to sadržajima? – upitao je. 

  Ervin Dubrović proteklih je deset godina Muzeja grada Rijeke opisao kao razdoblje realizacije velikih istraživačkih i izložbenih projekata, ali na žalost i razdoblje u kojem ta ustanova nije postala muzej, već »ostala mala kućica u dvorištu velike, s povremenim izložbama, bez stalnoga postava i adekvatnog prostora«. No, ako se božjom pomoću i nadnaravnim silama ostvare ambiciozni gradski planovi, možda se i to promijeni, zaključio je. 

 Hladni pogon

Najavljenu kandidaturu Rijeke za europsku prijestolnicu kulture Valušek je opisao kao čisti predizborni spin i priču od koje neće biti apsolutno ništa, iako bi volio da ga budućnost demantira, kao što bi volio da je pogriješio kada je uporno tvrdio da se projekt nove zgrade MMSU nikad neće realizirati. Situaciju u institucionalnoj kulturi i stalna spoticanja oko pitanja financiranja njezina »hladnog pogona« dočarao je rekavši: 

  – Mi smo u fazi hlađenja ustanova kulture koje bi »zamrznute« trebali predati u ruke neprofesionalcima, a to je isto kao kad bismo zamrznuli profesionalce u školama i obrazovanje prepustili neinstitucionalnim grupama koje vole podučavati. Zaboravlja se da multikulturalizam Rijeke, s kojim se gradska uprava toliko voli hvaliti, ne bi postojao bez izložbi i publikacija, predstava i manifestacija kao što su Arhitektura Rijeke, Luka Rijeka, Adamićevo doba, Merika, Romolo Venucci, Ivo Kalina, Vježbanje života , Zajčevi dani … Sve je to iznio taj »ohlađeni pogon« kojeg bi trebala zamijeniti izvaninstitucionalna kultura, konstatirao je Valušek, uz pitanje koliko košta hladni pogon Odjela za kulturu sa 28 zaposlenih. 

  Posebno se osvrnuo i na svojedobnu izjavu Slavena Tolja kako u fundusu MMSU-a nema »mesa« za stalni postav, te kako novi koncept Muzeja u »Benčiću« počiva na ideji da se uđe u minimalno uređen prostor kojeg bi institucija koristila ravnopravno s nezavisnom scenom, uz redukciju broja zaposlenih. 

  – Takav koncept bih nazvao talibanskim, jer vodi uništavanju svega što se je stvaralo u toj ustanovi. Njezin prvi ravnatelj bio je umjetnik, a moglo bi se dogoditi da bude i zadnji, koji će je uništiti, rekao je Valušek. 

 Kriza humanizma

Nataša Šegota Lah održala je izlaganje pod nazivom »Daj babi kunu« u kojem je današnju krizu na području likovne umjetnosti opisala kao dio opće krize humanizma, uspoređujući kako se struka u Americi, Europi i Hrvatskoj odredila prema problemima kulture u doba recesije. Uz to je predočila vlastito iskustvo rada u kulturnom vijeću Grada Rijeke za likovnu umjetnost, gdje se suočila i s prijavama nesuvislo obrazloženih programa, i s pritiscima gradske administracije da se neki projekti prihvate po naputcima politike, kao i s činjenicom da se konačna raspodjela novca za programe ne podudara s ocjenama članova Vijeća. Zbog toga bi po njezinu mišljenju bilo bolje da djelatnici Odjela za kulturu samostalno obave cijeli posao. 

  Sve to vidno je uznemirilo Tolja koji je ulazio i izlazio iz prostorije, nestajao pa se pojavljivao, a u jednom trenutku čak se i polio vodom iz boce po glavi da se rashladi. Za razliku od ostalih uvodničara, on smatra da se u Rijeci događaju mnoge kvalitetne stvari, pa čak i ne stiže pratiti sve programe, a to što neki ne sudjeluju u njima i nisu upućeni, nije ničiji problem osim njih samih. Jako mu je zasmetalo da se iz takve pozicije u javnost plasiraju informacije koje rezultiraju vrištećim novinskih naslovima, poput onog o gubitku vrijednosnih orijentira u današnjoj umjetnosti, kao i to da se citiraju njegove izjave koje su tek mali segmenti razgovora vođenih na drugim tribinama.  

  – Nitko od ljudi s ove tribine nikada sa mnom nije razgovarao, pa čak ni kada je trebalo organizirati ovu tribinu, već su je dogovarali s Gradom, od kojeg se očito očekuje da sve rješava. 

 Nezavisna scena

Dolaskom u Muzej nisam zatekao dobru situaciju, ali se intenzivno radi na tome da se ona popravi, a za početak to činimo malim gestama. Nisam zatekao ni koncept stalnog postava, a ova ga ustanova ne bi mogla tako lako kreirati ni kada bi raspolagala idealnim prostorom. Zbirka jest u lošem stanju, ali nitko nije rekao da se s njom ne može raditi, kazao je Tolj. 

  Posramljena načinom diskusije, u njegovu obranu ustala je povjesničarka umjetnosti u Odjelu za kulturu Jolanda Todorović, podsjetivši da je Tolj bio jedini koji se javio na natječaj za ravnatelja MMSU, a svi su imali priliku. Da se rasprava pogrešno usredotočila na jednu ustanovu i jednu osobu primijetili su i kustosica Sabina Salamon te umjetnici Igor Eškinja i Nemanja Cvijanović koji je cijelu situaciju doživio incestuoznom, s obzirom da među pozvanim izlagačima nije bilo predstavnika nezavisne scene. 

  Prema njegovim riječima, vizualna scena Rijeke vrlo je aktivna i prisutna na međunarodnom planu. S činjenicom da u gradu žive tri međunarodno priznata umjetnika i još neki koji su se tome približili, Rijeku i drugi prepoznaju kao važno mjesto na međunarodnoj karti suvremene umjetnosti, pri čemu se pozvao na opažanja grupe Irwin. Na poziv Valušeka da identificira te svjetski relevantne umjetnike, Cvijanović je pojasnio: – To smo ja, Milijana Babić, Igor Eškinja, Slaven Tolj i grupa ABS. 

 Nemogućnost komunikacije

Slaven Tolj je primijetio kako je ignoriranje činjenice da postoje umjetnici čiji se rad prepoznaje u mnogo širem okviru od riječkoga tipično za ljude koji ne mogu komunicirati s vremenom u kojem žive. Usprotivio se i tome da se rad MMSU označava kao bavljenje likovnošću, jer u tom slučaju muzej nema što raditi u kontekstu suvremene umjetnosti, a pokušao je pojasniti i ulazak nezavisne scene u muzejske prostore, što su neki doživjeli blasfemičnim. 

  – Želi se reći da smo postali njihov servis i da se prostor daje samo nekima, dok se cijele skupine drugih isključuju, a zapravo se radi o pokušaju da se okupi jedna nekoherentna i sukobljena scena. Nikome nećemo služiti, ali ćemo se truditi uspostaviti suradnju sa svima koji kvalitetno rade, od povjesničara umjetnosti do studenata, a svidjelo se to nekome ili ne, to su i akteri nezavisne scene. 

  Sve skupa potrajalo je više od dva sata i ipak završilo bez fizičkog obračuna, a potom su se tabori razišli, svatko sa svojim zaključcima. U Društvu povjesničara umjetnosti najavljuju da će nastaviti s tribinama, kako bi na razini struke otvorili prostor za javni dijalog o nagomilanim problemima, a što će na to reći nezavisni ostaje vidjeti. No, znakovito je zapažanje Milijane Babić koja je zaključila kako je komunikacija između dvije struje uzaludna i nemoguća, ali je bitno za studente saznanje da takva podijeljenost postoji i da po vlastitom nahođenju zagrabe ono što im više odgovara. Zbilja, fenomenalna prilika!