Tri sudbine riječkih beskućnica: Uh, kako je 10 kuna nekad jako velika novčanica

Mariju, Emu i Elizabetu, tri prodavačice časopisa o beskućništvu »Ulične svjetiljke«, unatoč svemu preživljenome, krasi zajednička nada u bolje sutra

O njima se gotovo nikada posebno ne govori. Kao da ih nema. U riječi beskućnik kriju se i one. Beskućnice su na margini margine. Istraživanja o ženama beskućnicama je malo, a neki američki i kanadski rezultati ukazuju na vrlo specifičnu i heterogenu skupinu. Tako je u SAD-u i Indiji 77 posto žena beskućnica u mlađoj i reproduktivnoj dobi, češće su pripadnice manjinskih skupina, kraće se zadržavaju u prihvatilištima od muškaraca, manje od muškaraca su ovisnice o psihoaktivnim drogama i manje ih je imalo iskustvo zatvora, deset puta više češće umiru od svojih vršnjakinja koje nisu beskućnice, 84 posto žena beskućnica ima ozbiljnih zdravstvenih poteškoća, 33 posto ima motoričkih problema i poteškoća kretanja a 55 posto psihičke poteškoće, 50 posto ima artritis, 29 posto s kroničnim oboljenjima dišnih puteva, 43 posto pati od migrena, 20 posto ima srčanih problema, dok 80 posto beskućnica ima djecu smještenu u drugim institucijama socijalne skrbi. Velik broj njih boluje od depresije, a najčešći uzrok smrti beskućnica mlađe dobi je AIDS i predoziranje. Žene beskućnice teže preživljavaju na ulici jer su na meti dilera, svodnika, silovatelja i pljačkaša.  

 Začaran krug

Marija, Ema i Elizabeta imaju istu želju – posao – za koju vjeruju da će im netko ispuniti. Iako nema završenu školu, Marija je radila kao trgovkinja, slastičarka, konobarica, čistačica i druge vrste pomoćnih poslova. Ema je po struci pomoćna kuharica, ali je obavljala različite poslove. Poslodavcima poručuje da se dobro snalazi sa stranim jezicima i spremna je, kao i druge dvije sugovornice, prihvatiti svaki posao, za što preporuča i svoga 19-godišnjeg sina, također nezaposlenog. U dobivanje posla najmanje vjeruje Elizabeta, jer, kako kaže, ako puno mlađe žene od nje su dugotrajno nezaposlene, teško je očekivati da bi se ona u 59. godini imala čemu nadati. Sa suprugom je dio radnog vijeka provela u Italiji, radeći kao sobarica, njegovateljica, konobarica…

U EU gotovo 60 milijuna ljudi živi ispod crte siromaštva. Udio žena u najsiromašnijoj populaciji u svjetskim razmjerima je 70 posto. U Hrvatskoj se taj omjer ne zna, jer mnoge od njih nemaju adresu, bez koje ne mogu izvaditi osobnu iskaznicu, a bez nje se ne mogu zaposliti i to je začaran krug. Bez dokumenata nemaju pravo glasa, ne mogu ostvariti socijalnu pomoć niti zdravstvenu zaštitu. Najbolji primjer o tome da su beskućnici, a osobito beskućnice »neželjena« djeca jest podatak da u Hrvatskoj u svega par gradova postoje prihvatilišta ili stambene jedinice u kojima ima mjesta za žene, jer su ionako prekapacitirana s muškarcima bez krova nad glavom. Gradovi i općine, a osobito država, kao da ne mare što i među ženskom populacijom ima onih koje gube zaposlenje, psihički oboljevaju ili pak same ili s cjelokupnom obitelji bivaju izbačene na ulicu.  

 Prijatelj u nevolji

Da se to ne događa izmišljenim likovima, već stvarnim osobama koje nisu s drugog kontinenta, nego su dio nas, naših obitelji, iz susjedstva, dio naše ljudske zajednice, potvrdile su to Marija, Ema i Elizabeta. Tri riječke beskućnice, tri prodavačice časopisa o beskućništvu »Ulične svjetiljke«, tri različite životne sudbine koja ih je povezala ne samo u status bez krova nad glavom, nego u ono najljepše – prijateljstvo. A prijatelj se uistinu najbolje poznaje u nevolji. Unatoč svemu preživljenome, njih tri krasi zajednička nada u bolje sutra i vjera u Boga i dobre ljude.

  – Udala sam se vrlo mlada i u Rijeku došla s nepunih 19 godina. Rodila sam i podignula troje prekrasne djece u braku kojem nam je malo nedostajalo do srebrnog pira, ali u krizi drugog puberteta moj suprug ne uspijeva odoljeti kušnjama i odlazi. Živjela sam s djecom u malom dograđenom objektu uz obiteljsku kuću. Povlačila sam se po sudu za taj objekt na koji sam imala pravo jer je proširen uz roditeljsku kuću od muža, samo da ne ostavim djecu, jer znam da bi izašli za mnom, što se na kraju i dogodilo. U međuvremenu sam ostala bez posla i naknade za nezaposlene, te postala beskućnica s dugom na računu za struju s basnosnovnim iznosom za koji nisam kriva, već samo zato što glasi na moje ime, ističe Marija, čije je starije dijete otišlo trbuhom za kruhom, a ona i mlađa kćerka kod nepoznatih ljudi koji su ih primili na stan i hranu.

   Škola života

– Najviše mi je u tom periodu pomogla prodaja »Uličnih svjetiljki«, dobri i dragi kupci istih, koji ne gledaju cijenu časopisa već koliko mogu pomoći. Nakon gotovo godinu dana koliko sam u ovom projektu, odgovorno tvrdim da sam krenula u školu života. Tek sada vidim koje su to prave i bezvremenske vrijednosti, odustajem od njurganja, mrmljanja i žaljenja čak i za prošlošću. Život je prevrijedan da bih ga na sve to potratila. Različiti su osjećaji i kupaca i prolaznika, od toga da me ne primjećuju, do toga da su sretni što mogu nekog usrećiti. E, kako je 10 kuna nekada velika novčanica! Nastojim svaku kunu uštedjeti jer ne pušim i ne pijem, sve kako bih mogla dijete poslati na željeni fakultet, a i s Božjom pomoći i dobrim ljudima ušla sam u borbu s ovrhama te veći dio duga isplatila, dodaje Marija, naglasivši kako ju je vjera u Boga sačuvala u zdravoj pameti, ali i daje joj snagu da se veseli i raduje malim stvarima, osobito kada može pomoći nekome makar osmijehom i vedrim duhom koji ljudi ne očekuju od osobe u njezinoj sadašnjoj poziciji.    Slamke spasa– Ljudi mi prilaze, razgovaraju sa mnom i pokušavaju pomoći. Zahvalna sam im, duboko iz srca, jer to je sve što mogu dati od sebe. Više ništa nemam, ostao mi je samo moj sin, a njega mi nitko ne može oduzeti, tako počinje priča Eme, još jedne »Ulične svjetiljke« s godinu dana staža u ovom projektu. Nakon što je postala tehnološki višak u »Istravinu«, isto kao i Mariji, i kod Eme su bez ikakvih prihoda njezini dugovi rasli.   – Preživjela sam ono najgore, primila se za zadnju slamku spasa. Kada su me pitali da li bih prodavala »Ulične svjetiljke«, bez razmišljanja sam prihvatila jer je to bio jedini način da zaradim bilo kakav novac i kupim nešto hrane. Prvi dan mi je bio kao horor-film, bila sam prestravljena, nisam mogla uzeti taj časopis u ruke i stati na Korzo. Sama sebi sam govorila da ne radim ništa loše, da me ne treba biti sram, ali dio mene vrištao je: »Ja to ne mogu!«. Molila sam Boga da mi pomogne i dâ mi snage. Sigurna sam da me čuo jer mi je poslao anđela, volontera u obličju male, krhke i nježne djevojčice Laure, učenice 4.b. razreda Osnovne škole Belvedere. Zbog nje se nisam okrenula i otišla jer je nisam htjela ostaviti samu. Stale smo na određenu poziciju, a onda su nam počeli prilaziti ljudi s blagim osmjesima na licu i pogledima tako toplim i iskrenim da se više nisam osjećala jadno i bijedno. Osjećala sam se kao čovjek. Shvatila sam da me ne osuđuju i da mi žele pomoći, kaže Ema, koja je rođena Riječanka. »Ljude sam počela upoznavati držeći »Ulične svjetiljke« u rukama«, kaže.    

Više nismo tako gladni

– Ljude, koje u medijima nazivaju »malim ljudima«, nikada neću tako zvati jer oni to nisu i nikada im neću moći zahvaliti na onome što su učinili i čine za mene i moga sina. U mojem domu ponovno ima kruha, ima hrane, dovoljno da više nismo tako gladni, da preživimo do sutra. Hvala Socijalnoj samoposluzi »Kruh sv. Elizabete« na pomoći koju nam je pružila kada smo izgubili svu nadu te hvala i »Uličnim svjetiljkama« na ponovno vraćenoj nadi u sutra, poručuje Ema.

  I naša treća beskućnica, koja iako nije rođena u Rijeci, toliko godina ovdje živi sa suprugom da ovaj grad smatra svojim. Ne tako davno su imali posao i krov nad glavom, mukotrpno radili da bi nešto ostvarili u životu, ali su kao prosječna obitelj preko noći postali beskućnici.

  – Spavanje na otvorenom moje je najgore životno iskustvo. Šest mjeseci je dugo vrijeme za biti na ulici ili u parku, a to malo tko razumije. Na željezničkom kolodvoru smo proveli tri mjeseca, gledajući iz dana u dan ljude kako putuju, a mi sjedimo svo to vrijeme u čekaonici, razmišljajući gdje ćemo nadolazeću noć prespavati. Hvala Bogu, to je za nama i živimo u nadi da će biti bolje. Zahvaljujući dobrim ljudima iz Prihvatilišta za beskućnike »Ruže sv. Franje« smo se snašli, dobili nužni smještaj od Grada i počeli živjeti koliko-toliko normalnim životom. Za podstanarstvo trenutno nemamo novaca, čak nekad ni za režije. Prisiljena sam suprugu kupovati lijekove, pa ponekad nemamo ni za ručak. Zbog svega toga tlak mi zna skočiti i na 120, ali se ne predajem jer moram vući za sebe i njega. Suprug, dugogodišnji djelatnik riječke tiskare i Tipografa, teški je bolesnik, ali se preporodio prodajom »Uličnih svjetiljki«, baš kao i ja. To mu daje volju za životom, osjeća se korisnim, zaključuje Elizabeta.