Prezirao netalijanske narode, osobito Slavene - Gabriele D’Annunzio
D’Annunzijevi arditi uvelike su poslužili kao model za formiranje fašističkih »crnih košulja«, od uniformi, teroriziranja stanovništva, zatvaranja i progona političkih protivnika i neistomišljenika do mučenja ricinusovim uljem
RIJEKA Gabriele D’Annunzio, pjesnik-vojnik, tvrdi nacionalist i zagovornik talijanske imperijalne politike, u mnogočemu prethodnik fašizma, ušao je, sa svojim arditima (zapravo razvojačenim pripadnicima specijalnih postrojbi talijanskog pješaštva u Prvom svjetskom ratu) u Rijeku 12. rujna 1919. godine, udarom preuzeo vlast i formirao Talijansku upravu za Kvarner.
Toj D’Annunzijevoj akciji prethodio je talijanski neuspjeh na mirovnoj konferenciji u Parizu. Status Rijeke bio je jedna od važnijih tema o kojoj se na toj konferenciji raspravljalo. Italija je imala jasno izraženu ambiciju da Rijeku pripoji, a tome se oštro usprotivio američki predsjednik Woodrow Wilson.
Riječki Talijani masovno su pozdravili dolazak D’Annunzia
Američki predsjednik je 23. travnja 1919. objavio proklamaciju talijanskom narodu i u njoj je zahtijevao da se Italija odrekne Rijeke. Smatrao je da Rijeka kao luka ne može funkcionirati odvojena od svog zaleđa. Zbog toga je talijanski premijer Vittorio Orlando privremeno napustio mirovnu konferenciju, a zbog talijanskog neuspjeha na mirovnoj konferenciji po pitanju Rijeke, 22. lipnja 1919. podnio je ostavku.
Reakcije na Wilsonov stav bile su burne i na Apeninima i među Talijanima u Rijeci. Njihov vođa Antonio Grossich zatražio je krajem travnja od talijanske vojske da se Rijeka sjedini s Italijom.
D’Annunzio je u Rijeku ušao na poziv predstavnika riječkih Talijana. Nije ušao spontano kako se prikazuje. Upravo suprotno, njegov ulazak na čelu ardita bio je isplaniran, a svoj je nemali doprinos svemu dala talijanska vojska koja je obećala da se neće miješati.
Nadahnuo Mussolinija
D’Annunzio je uzurpirao vlast i proglasio ilegalnu Talijansku upravu za Kvarner, sebe za guvernera, a ta tvorevina je postojala do početka 1921. godine. D’Annunzio i njegov režim provodili su teror nad netalijanskim življem i političkim protivnicima.
Njegovi arditi uvelike su poslužili kao model za formiranje fašističkih »crnih košulja«, od uniformi, teroriziranja stanovništva, zatvaranja i progona političkih protivnika i neistomišljenika, a navodno su talijanski fašisti od njih preuzeli i korištenje ricinusova ulja kojega su prisilno davali uhićenima ne bi li ih dodatno ponižavali.
Istodobno je u dijelu stanovništva D’Annunzio bio popularan.
S balkona Guvernerove palače drži govore masi. Omiljena tema mu je »Rijeka mučenički grad«, odnosno grad koji je žrtva nepravedne međunarodne politike koja ne dopušta Talijanima da se sjedine u jednoj državi.
Nacionalist i iredentist D’Annunzio oživljava starorimske tradicije, ali im daje novo ekskluzivno talijansko nacionalističko značenje. Među njima se ističe pozdrav s uzdignut rukom uz poklič »eia, eia, eia, alala«.
Isadora Duncan
D’Annunzio je o sebi govorio kao o erotomanu, a reputaciju zavodnika širio je sam te uz pomoć ljubavnica i prostitutki s kojima se rado družio. U braku s rimskom plemkinjom Marijom Hardouin bio je 13 godina, imali su tri sina, a svo to vrijeme D’Annnunzio se ponašao kao slobodan muškarac. Unatoč neuglednom izgledu žene su ga voljele. Ljubovao je sa slavnom talijanskom glumicom Eleonorom Duse koja mu je pomagala u umjetničkoj karijeri. Američka plesačica Isadora Duncan opisala je fenomen njegove privlačnosti ovako: »Bio je ćelavi patuljak, sasvim običnog izgleda, ali kad bi počeo razgovarati sa ženama sve bi se promijenilo. Jednostavno je imao tu sposobnost da u svakoj ženi pobudi osjećaj da je središte svemira.«
Povezanost D’Annunzia s fašizmom, a njega se smatra jednim od preteča fašizma, i idejnog i u praksi, jasna je znaju li se njegove namjere da nakon propasti Talijanske uprave za Rijeku stane na čelo tog pokreta.
D’Annunzio je snažno nadahnuo Benita Mussolinija, a imao je ambiciju i da ga istisne s čelnog mjesta u fašističkom pokretu. Od toga je D’Annunzio odustao nakon što je u ljeto 1922. godine pao kroz prozor i ozbiljno se ozlijedio, a »pao« je vjerojatno mimo svoje volje. Nakon toga više mu nije padalo na pamet konkurirati Mussoliniju za vodeće mjesto u pokretu, a zauzvrat je bogato financijski nagrađen.
Ateizam i vjera
D’Annunzio je svoja politička stajališta oblikovao u dokumentu nazvanom Carta del Carnaro kojega se često navodi kao ustavni dokument Talijanske uprave za Kvarner. On je dokumentu dao pjesnički ton, a pravno ga je oblikovao anarhosindikalist i talijanski nacionalist i imperijalist Alceste de Ambris.
Carta del Carnaro je veoma čudan dokument u čijoj preambuli piše da je glazba osnovni princip države. Dokument sadrži odredbe tipične za buduću fašističku korporativnu državu. Stanovništvo dijeli u deset interesnih staleža, devet je trebalo predstavljati različite društvene skupine, a deseta »nadmoćne« (heroji, pjesnici, proroci).
Bio je predviđen i 11. stalež, mistični, okupljen oko »nepoznatog genija« u čiju je čast na tadašnjem Danteovom trgu gorjela vječna vatra. Taj je dokument imao i za to doba veoma liberalne odredbe primjerice o ravnopravnosti spolova, izjednačio je ateizam s vjerom i vjerskom slobodom, imao je neke socijalne komponente poput zdravstvene zaštite i skrbi za stare.
Sklapanje Rapalskog ugovora između Italije i Kraljevine SHS u studenom 1920. označio je početak kraja D’Annunziove vladavine u Rijeci. Tim ugovorom dvije su se države razgraničile i stvorile Slobodnu državu Rijeka (koju će Italija 1924. anektirati).
D’Annunzio ugovor nije prihvatio i talijanska vlada odlučila ga je iz Rijeke istjerati silom. Talijanska vojska napala je D’Annunzijeve legionare na Badnjak 1920. godine. U višednevnim borbama poginula su 22 ardita, 18 talijanskih vojnika i pet civila.
U siječnju 1921. samoproglašeni guverner i legionari su se povukli iz Rijeke. D’Annunzio je postao utjelovljenje preteče fašizma, a za Hrvate i simbol talijanskog imperijalizma s ciljem zauzimanja istočne obale Jadrana.
