Pitanje identiteta određene sredine ujedno iritira, i škaklja, i tjera, i nervira, i ljuti, i veseli, i potiče. Sve je u njemu, a opet kao ništa. Identitet pokazuje tko smo i time je predmet komunikacije s drugima.

Gradovi već desetljećima smatraju pitanje identiteta jednim od svojih središnjih razvojno-komunikacijskih izazova jer o njima uvelike ovisi pokretanje ljudi, investicija, talenta.

O identitetima i našem doživljaju kod drugih ovisi želi li netko doći živjeti u vaš grad, poslovati, umiroviti se, zabavljati ili pak kakvo je samopouzdanje njegovih stanovnika.

Vide li građani identitet svog grada kao mjesto prljavog, nedovršenog, grubog, nezaposlenog (….) povećava se broj odlazaka. Ipak identitet nije samo priča koja se konstruira kroz simboličke akcije.

Svaka sredina želi stvoriti svoj identitet na temelju uvjerljive podloge koja leži u stvarnosti.

Konstruiranje identiteta

U Rijeci dobro razumijemo što znači konstruiranje identiteta kada govorimo o gradu kao luci različitosti, tolerantnoj sredini, gradu znanja, suvremene urbane kulture i sl.

To su smišljeni narativi za koje želimo da ih netko drugi primi, razumije i zapravo prihvati, a ne pojavljuju se tek tako i u korespondenciji su sa stvarnošću – govor o gradu znanja pojavio se s razvojem kampusa, toleranciji sa spletom karakterističnih društveno-političkih procesa u Hrvatskoj, urbane kulture s evolucijom generacije “punkera” osamdesetih godina…

Identiteti se ne pojavljuju odjednom i njihov razvoj također ima svoju povijest, faze, a proces razvoja narativa o gradskim sredinama zanimljiva je priča za sebe. Ovo je mala crtica i doprinos tom povijesnom istraživanju i promišljanju.

Godina je 1970., a u Rijeci, tada gradu koji je postao čvrsti dio socijalističke Jugoslavije, nastoji se utvrditi i kreirati novi identitet. I to sa snažnim povodom koji ima veze s našom formulacijom “čvrsti dio socijalističke Jugoslavije”.

Naime, upravo 3. svibnja te godine obilježavao se tzv. srebrni jubilej oslobođenja Rijeka od nacizma – 25 godina od važnog dana ulaska partizana u grad koji će suštinski promijeniti njegovu demografsku, ekonomsku, političku i kulturološku sliku.

Rijeka je na razini pitanja o suštinskom identitetu nakon dvadesetpetogodišnjeg egzistiranja u novostvorenoj državi trebala odgovoriti na pitanje – tko sam ja.

Austro-Ugarska je nestala, ali su ostale njene palače i suština tada oblikovanog lučkog posla, Italija i dobar dio Talijana su otišli, ali su ostale njihove stambene zgrade, ostaci jezika, crkve (veći dio riječkih crkava je izgrađen u dvadesetak godina izravne talijanske vlasti nego u vrijeme nakon nastanka “riječke krpice), a došli su novi stanovnici upogonjeni prije svega u industrijsko uzdizanje grada – iz neposrednog zaleđa i okolice (Kastavština, Grobinšćina, Istra, Gorski kotar…), sa zadarskih otoka i Ravnih kotara, dalmatinskog zaleđa, Hercegovine, Bosne, Slavonije, Crne Gore, uže Srbije….

Što su novi Riječani?

Postojala je Rijeka, ali što je točno ono i što su novi Riječani tek je trebalo odrediti. Politika je itekako toga bila svjesna zbog političkih i ekonomskih razloga.

Dvadeset i peta obljetnica oslobođenja Rijeke djelovala je kao jedna od pravih prilika za oblikovanje identiteta “odozgora”. Riječka općina je upravo tom prilikom podosta uložila i oblikovala sve ono što želi o Rijeci novim i starim Riječanima, ali i ostalima poručiti.

Cijeli splet događanja oko tog svibnja 1970. i proslave “riječkog srebrnog jubileja” (upravo to je naziv koji je bio najčešće komuniciran) pažljivo je konstruiran i scenariran.

Tako je upravo za tada predviđeno otvaranje nove međunarodne zračne luke na Krku čime je Rijeka mogla reći da dobiva pravi karakter međunarodno povezane sredine transportom putnika redovnim zračnim prijevozom.

Na proslavu 25. obljetnice oslobođenja Rijeke došao je i sam Josip Broz Tito i to upravo spuštanjem na novoizgrađeni aerodrom, a uslijedio je i veliki susret s građanima “na obali” koji će ostati upamćen po fotografijama ispunjenih ulica s govornikom ispred mase. 

Kao dio cijele proslave građani su pozvani na paljenje svih kućnih svjetala (!) bez obzira da li su doma ne bi li grad bi što osvjetljeniji te, kako se tumačilo, atmosfera bila što svečarskija.

Upravo tih prvih dana svibnja na Trg Riječke rezolucije vraća se i stup za zastavu koji je originalno dao podići car Maksimilijan u spomen na vjernost grada za vrijeme mletačkog zauzeća 1508. godine, kao potvrdu političkih prava gradu.

Na njega je tada prigodno podignuta plavo-bijela zastava (trajna konstrukcija vizualnog identiteta kroz plavo-bijelu varijantu s plavo-bijelim gradskim grbom dizajniranim 1967. godine) uz riječi glumca Slavka Šestaka “Rijeka, grad gord i slobodan, grad srčan, neumoran i mudar, grad postojan i preobraziv”. Šestak je i ovako hermetički nastojao govoriti o identitetu Rijeke – što ona jest.

Detalj priče o podizanju plavo-bijele zastave na Trgu Riječke rezolucije

Srebreni jubilej, kako se događanje svugdje medijski i organizacijski nazivalo, bio je očito, a o tome sjajno svjedoče medijski napisi, splet pomno promišljenih simboličkih akcija, političkih manifestacija, dizajnerskih rješenja, čak i akcija koje trebaju spojiti cijelu zajednicu kroz simboličke aktivnosti što možemo iščitati iz poziva na paljenje svjetala u stanovima.

Bilanca uvoza i izvoza

Ipak, ono što nas zanima je uloga knjiga i časopisa. Naime, svemu tome pridružen je i značajan izdavački pothvat čije ostatke zahvaljujući knjižnicama i danas imamo kao trajni spomen na proces, ali mu je potrebna kontekstualizacija.

Ništa nije nastalo slučajno ni spontano jer knjige su svakako doživljavane kao sredstvo implementacije moći, a rečenice kao ključ narativa o novom gradu. Izbor riječi suradnika i autora određivao je i pokazivao što je to nova Rijeka kakvu se željelo predstaviti u svibnju 1970. godine.

Prvi uradak, za najužu skupinu čitatelja, čini posebno izdanje časopisa “Dometi”. “Dometi”, periodički časopis tada u rukama riječkog ogranka Matice hrvatske (koja će doživjeti poslije Hrvatskog proljeća razgradnju, a posao izdavanja Dometa preuzeti Izdavački centar Rijeka), bio je namijenjen kulturno-intelektualnoj zajednici okupljenoj mahom oko gradskih ustanova u kulturi i društvenih djelatnika u obrazovnim ustanovama.

“Dometi” u svečarskom broju okupljaju gotovo sve ključne rečenice koje su o Rijeci izrečene kroz ranije generacije hrvatskih intelektualaca  – Ivana Mažuranića, Antuna Nemčića, Matka Laginju, Antu Starčevića, Eugena Kumičića, Vladimira Nazora, Antuna Barca. Ima tu ljudi različitog političkog spektra i dojmova o Rijeci – dok je jedni gledaju sam kroz prizmu odnosa prema ostatku Hrvatske djelovala im je “odnarođenom” drugima je bila vrhunac suvremenog svijeta.

Posebno su ilustrativne rečenice Nede Andrić, središnje osobe tadašnjeg riječkog političkog života i predsjednice Skupštine općine Rijeka. Gradonačelnica u uvodu tvrdi: “To je sada najveća luka u zemlji, luka kroz koju prolazi preko 50 posto ukupnog uvoza i izvoza SFRJ i gotovo devedeset posto lučkog tranzita.

To je danas najveći brodograđevno-industrijski centar. To je sjedište i našeg najvećeg brodarskog poduzeća Jugoslavenske linijske plovidbe. Tu je naša najveća rafinerija.”

Upravo u njima je sažeta osnovna identitetska osnova Rijeke koja će ostati živjeti do kraja osamdesetih godina i početka vremena razgradnje odnosno konstrukcije novih identiteta, a to je predodžba snažnog lučkog grada s pripadajućim industrijskim “hubom”.

Andrić nije bilo važno previše govoriti o povijesti, kulturi, znanjima, važna je bila bilanca uvoza i izvoza što je bilo u skladu s načelnim tehnokratskim principima tadašnjeg upravljanja gradom odnosno širim strategijama SR Hrvatske i Jugoslavije.

Zrelost jedne strasti

Dok su publika “Dometa” bili pomalo hermetički intelektualci i kulturna zajednica drugi prigodno nastali uradak je fotomonografija “Rijeka”. Ona očito nastaje kao artefakt za komunikaciju prema partnerima, suradnicima, memorabilija za suradnike, zaslužnike koji odlaze u mirovinu ali i potrebe kućnih biblioteka.

Prema nizu elemenata oblikovanja monografija odiše izrazitom kvalitetom, čak bi rekli i svojevrsnom pretencioznošću. Tvorci njene koncepcije izrazito su relevantni za razgovor o konstrukciji riječkog identiteta od 1970. – 1990. godine – tu su Nedjeljko Fabrio, Radmila Matejčić i Abdon Smokvina.

Zanimljivo je da su nešto kasnije kroz osamdesete, i Fabrio i Matejčić, očito kao zrelost svoje strasti prema identitetu Rijeke pokazali svojim ključnim i u okviru Rijeke jednako kultnim životnim radovima –  Nedjeljko Fabrio napisat će “Vježbanje života”, a Radmila Matejčić “Kako čitati grad”.

U izdavačkom odboru fotomonografije je i Igor Emili, možda i najznačajniji arhitekt u gradskoj povijesti, te naravno Neda Andrić.

Fotomonografija je objedinila najbolje fotografije tadašnje Rijeke prema selekciji Mladen Grčevića čime je bila u sigurnim rukama stručnjaka kakve se u industrijskoj Rijeci nije tek tako moglo pronaći. Grčević od 1954. boravi u Parizu i putuje po Bliskom i Dalekom istoku gdje radi životnu fotografiju.

Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1965. godine na temu Razvoj umjetničke fotografije u Hrvatskoj, a poslije će ostati upamćen kao urednik niza monografskih izdanja. Znakovita je i tiskarska realizacija tog izdanja – većinski dio tiskanja fotografija odradio je Grafički zavod Hrvatske, a riječki Tipograf samo pisani dio.

Za djelo ovakve vrste tražio se najviši tiskarski prezentacijski standard vidljiv kroz papir, uvez, kvalitetu otiska i zahtjevne kreativne igre rezanim stranicama.

Detalj iz fotomonografije Rijeka koji jasno sugerira živahan i dinamičan grad, pun prometa i ljudi

“U velikoj urbanoj cjelini kakva je četvrtmilijunska Rijeka izgubila se posvema ćud poradi koje su je žigosali unatrag desetljeća i stoljeća, a shodno kojoj bio ona bila grad bez takozvane duše, okrenut moći kapitala i sklon brzoj smjeni vladajućih barjaka.” riječi su književnika Nedjeljka Fabrija kojima je naglasak stavljen na pojam “bez duše” što je kontinuirano ponavljana formulacija još od XIX. stoljeća iako je njeno značenje vrlo čudno.

Velik i moćan grad

Prema Fabriju Rijeka je sada pronašla “i dušu” što bi vjerojatno značilo da je pronašla prepoznatljiv identitet.

Izabrane fotografije odaju izrazitu transformacijsku prirodu procesa koje prolazi grad. Kada se želi pokazati napredak koriste se fotografije kombinacijom prije i poslije. Prikazuje se puno života i suprotnosti, pa su tako jedna do druge  fotografija moćne rafinerije nafte, a tik do nje čistač tržnice sa šmrkom.

Na jednoj strani je šminkerska terasa puna konzumera, na drugoj boem iz kakve kavane. Rijeka sa stranica te monografije je hibrid New Yorka, Londona, Hamburga što se postiže s puno optičkih iluzija stvorenih kroz medij fotografije – često sve izgleda veće, svjetlije, suvremenije nego što je zapravo bilo.

Puna je slavljenja radništva, ali i šireg života grada. Listajući je ne može se odmaknuti od dojma da je trebala reći kako je Rijeka velik i moćan grad što je poslovno i politički Nedi Andrić i njenom timu bilo izrazito važno. 

Na potpuno svakodnevnom, možemo reći pučkom levelu komunikacije o identitetu nove Rijeke, ulogu je trebala odigrati knjižica “1000 činjenica o Rijeci”. Kreirao ju je “Odbor za proslavu” i to kako je rečeno kao “malu enciklopediju riječkog rasta”.

Uradak je prepun statistika o svemu prebrojivom – zaposlenicima, standardu, kulturnim navikama… Zbog prezentacijskih potreba puna je i pokušaja izrade vizualnijih infografika ne bi li više podataka bilo predstavljeno na razumljiviji način.

Ono što je posebno intrigantno je da je tiskano čak 40 000 komada te knjižice, a volonteri-omladinci su je doslovno nosili po stanovima s obzirom da je proklamirani cilj bio kako ju svaka riječka obitelj mora imati. Bio je to svakako propagandni-komunikacijski potez jer ona je priča o neprekinutom velikom rastu koji je obećavan i kao kontinuitet za budućnost.

Njenu naslovnicu čini upravo Sokolićev riječki grb iz 1967. godine, minimalistička stilizacija tradicionalnije ranije varijante, ali zanimljivo bez vidljivih simbola socijalizma.

Riječke zastave nisu bile crvene nego morem nadahnute plavo-bijele varijante, njima je bio ukrašen i grad za Titov posjet, takva zastava dignuta je svečarski i na Trgu Riječke rezolucije a gradski grb nije imao crvenu petokraku već je bio potpuno lišen tog sloja značenja.

On će kao takav biti ugrađen i u boje i grb lokalnog nogometnog kluba koji će kroz sedamdesete krenuti stazama ozbiljnijih uspjeha upravo zahvaljujući kontekstu gospodarskog uspjeha.

Vijest o velikoj akciji dijeljenja knjige “100 činjenica o Rijeci”

Za identitetnu “renesansu” 1970. godine trebamo razumjeti da je to trebalo biti zakucavanje procesa započetog 1945. kojim se ispisuje nova povijest grada, stvara novi identitet, novi mit, novi imaginarij. Brend ako hoćete koji je imao svoje ključne komunikacijske točke.

Tvitovi i TikTok

Od tog trenutka do danas prošlo je 50 godina, a od ulaska partizana u Rijeku već 75 godina te sada doista govorimo o duljini jednog života tijekom kojeg se podosta toga promijenilo.

Danas se riječki stari i novi identitet konstruira na druge načine i metode, možda to određuju tvitovi Riječana, možda TikTok video, a ipak  jedan od profinjenijih i svakako značajnijih momenata je izložba Fiume fantastika.

Izložba je postavljena u deset paviljona, od kojih svaki tematizira određeni riječki fenomen: Granice, Luka i željeznica, Mreže, Kino: “Stižu ljudi!”, Grad, Palača, Zajedničko tlo, Dokolica, Spomenici i Fantastične zone.

Mjesto njenog održavanja je važno jednako kao i sadržaj – to je skladište lučke zone, mjesto koje inače nije prostor gradskog života što je jasno i iz toga da ne postoji pješačka staza koja do njega definirano vodi – to je nešto što tek treba nastati i integrirati ga u prostor uobičajenih komunikacija.

Pojam fantastična vrlo je sugestivan i određena je novost u komunikaciji o Rijeci – Rijeka je što u službenoj komunikaciji, što u kolokvijalnim izrazima: tolerantna, različita, slobodna, rokerska, crvena, komunistička, srpska (namjerno navodim i pojmove koji se paušalne procjene ili čak pokušaj uvreda javljaju u nizu zajednica), ali da je i fantastična je novost.

Prođemo li izložbu osjetit ćemo što je to fantastično – fantastično je kako se nasula obala i nastala luka, probila pruga kroz planine, napravio stadion u kamenolomu, stvorio punk, napisala prva yu knjiga o informatici, obranila Lika, izgradile palače, da navedem samo neke primjere.  

Borba ljudi za grad

Ono što “Fiume fantastika” dobro pokazuje je da cijeli nastanak i život Rijeke nije neka servirana pravocrtna linija već zapravo borba ljudi koji su bili posebno zainteresirani da upravo tu postoji grad.

Probiti prugu do Rijeke kroz planine Gorskog kotara nije bilo jednostavno, napraviti lučku obalu nije jednostavno.

Rijeka je u tom kontekstu na mikroskali bliža Dubaiju, Hong Kongu ili Singapuru kao grad geografskih poteškoća i teritorijalne ograničenosti, ali jednako tako uspješan i zanimljiv na ovaj ili onaj način kada se u njemu kreće ili globalan kapital ili izvanredna politička strateška važnost.

Izložba sugerira da je za pokretanje Rijeke potrebna energija koja nije svakodnevna, a vizija mora ići u sferu fantastičnog, ne uobičajenog.

U ovom kratko pregledu nije bila intencija raditi komparativne studije o svim procesima konstrukcije riječkog identiteta do 2020. godine što bi bio jedan vrijedan i velik zahvat pun zanimljivih priča i uvida, ali za početak je bilo potrebno ukazati na kontinuitet potrebe za njegovim stvaranjem i evolucijom kroz primjer njegovog suvremenijeg početka u procesima 1970. godine.

U reminiscenciji, ali i u novom promišljanju svakako pomaže prolazak izložbom Fiume fantastika, a u pogledu na budućnost rezultati projekata poput novih hotela (Hilton i sl.), izgradnje ceste D-403 i vezanog lučkog terminala, art-kvarta “Benčić”, nove bolnice…. Neka nova fantastična Rijeka tražit će nove fantastične ljude. I pričanje nove priče.

Tekst prenosimo s Magazina Gradske knjižnice Rijeka uz dozvolu autora.