Danijelo, Svid slavi rođendan.

– Rođendan, Voljene?

– Da, 30 godina od osnivanja.

– Aha.

– I što ćemo?

– Pa nešto ćemo. Moramo.

Ok, nije razgovor baš tako zvučao. Ali nije ni puno drukčije. Voljen Korić ne zove baš često. Kad nazove, nazove s razlogom. Uglavnom – s dobrim razlogom. Ni ovaj put nije bilo drukčije.

Voljen Korić nije nepoznanica na riječkoj sceni. DJ, organizator, radijski voditelj, novinar, kreativac u duši s crvom u guzici. Povod – ni manje ni više nego 30. rođendan Svid radija, riječke radijske legende, simbola jednog prošlog vremena i jedne generacije.

Iako je davno »upokojen«, tamo negdje 2009. godine, ostavio je neizbrisiv trag na koži i u kostima, u eteru grada na Rječini.

Kratka »povijest bolesti« kaže: osnovan 1995. godine, Svid je bio prvi privatni radio u Rijeci, nastao u razdoblju kada se hrvatska medijska scena naglo otvarala.

S emitiranjem je počeo 5. prosinca 1995. Ispočetka iz neugledne hotelske sobe Nebodera, zatim iz Užarske ulice te naposljetku iz drugog nebodera, onog riječkog i Svid rock caffea.

I unatoč uvjetima gotovo »garažnog« starta, vrlo je brzo izrastao u prepoznatljiv glas urbane Rijeke. Od samog početka njegovao je alternativni i neovisni karakter, čime se razlikovao od tadašnjih lokalnih medija, bio je platforma za različitu glazbu – od rocka, indieja i elektronike do riječkih demo bendova – ali i za glasove mladih autora, DJ-eva, kulturnjaka i kronično kreativne riječke scene.

Uređivačka politika bila je neformalna, otvorena i često eksperimentalna. Svid je bio mjesto gdje se moglo čuti ono što drugdje nije imalo prostora.

Braća po srcu

Tri desetljeća nakon osnutka, Svid i dalje budi nostalgiju i to ne samo među bivšim zaposlenicima, već i među generacijom koja je odrastala uz njegove frekvencije.

Radio na kojem nikad nije bilo dosadno

Svid je od početka, pa sve do kraja bio puno više od radija. Svid je bio, kako će to lijepo sažeti Lea Stoiljković Medved, kolektiv. Mi ćemo dodati – kolektiv divno čudnovatih duša, kako onih koji su »plovili« na frekvenciji 98,4, tako i onih koji su u toj plovidbi uživali preko zvučnika.

– Tom pokojnom radiju danas dajemo sto pridjeva – prvi riječki privatni, neprilagođen, progresivan, slobodan, neuredan, skromnih dosega, sjajnih improvizacija, legendarnih jinglova…

Ali nakon toliko godina, samo jedna riječ mu najbolje stoji – kolektiv. Jer tamo smo se kolektivno, suptilno i samoinicijativno, spletom sretno-nesretnih okolnosti, svi u nekim formativnim dvadesetima, međusobno odgajali u ljude kakvi smo danas.

I do danas većinu nas povezuje 98.4% sličan sustav vrijednosti i jedna ista stvar – potpuno pomaknuti smisao za humor – formiran tada u čudnom vremenu i međusobnim interakcijama, a nikad kasnije ni u kome od nas transformiran u neki normalan, običan vic.

Ljubav na radiju – Lea Stiljković Medved i Zoran Medved

Primjera tog svidovskog humora ne nedostaje.

– Kad za honorar u koverti dobiješ pola novčanice od 200 kuna, bez druge polovice, malo što ti je poslije toliko uzbudljivo i smiješno. Kad nakon objave o smrti predsjednika, nenamjernim propustom, umjesto komorne glazbe tri sata ide funky, nema poslije u životu veće strepnje od otkaza.

A kad jinglovi i reklame ozbiljno provociraju zdrav razum, onda autore smatraš braćom po srcu ili se za njih udaš, kaže Lea.

Lea Stoiljković Medved i Irena Vladić

Na tom je radiju, prisjeća se, »jedan tip pio Coca-Colu i razbijao stolice, a desetljeće kasnije smislio cijeli art-kvart«. Jedan drugi, koji ih je kao studente mentorirao, i dandanas na njih »nekako prešutno pazi«.

Neka davna vremena – Simon Dejhalla, Damir Badurina, Dražen Zima, Denis Vidović i Danijel Sorola

– Ta se međusobna svidovska pripadnost nikada ne gasi. Ne postoji posao koji sam radila pod gorim uvjetima i na koji sam tako sretno dolazila. I onda – što mi je Svid?

Pa zgoditak života! Eter u kojem smo se zarazili jedni drugima i iz kojeg stalno dolazi jeka, informira nam stavove i životne odluke. Na Svidu smo naučili imati povjerenja u smisao svakog besmisla, sažima Lea Stoiljković Medved.

Profesionalna opsesija

Za Envera Krivca radio je od najranijih dana bio više od medija, bio je način konzumacije života, filozofija. Kroz godine je od toplog kamina koji neprestano tinja u kućanstvu postao profesionalna opsesija, nešto čemu je, kako kaže, uvijek bježao od drugih poslova, karijera i »zacijelo boljih mogućnosti«. »

Kolektiv divno čudnovatih duša

A Svid radio, na kojem sam proveo 12 godina, najveći je dio tog ‘zarobljavanja’«, piše Krivac.

Na Svid je došao krajem 1997. godine, kao dio ekipe koja je, na poziv Vlade Simcicha Vave, došla raditi studentsku emisiju SKIP – Studentski kulturno-informativni program.

– Nakon toga uslijedile su brojne emisije: Predator, filmski kviz s Pjerom Orlićem, a s njim sam radio i najčudniju emisiju ikad – Optigan, mutaciju između klasičnog kviza i savršenog kaosa, pa Pulsar, emisija o svemiru i svemirskim temama, pa Hanky Panky, noćni talk-show o seksualnim temama, emisija BeatNocha u kojoj sam tjedno recenzirao glazbene albume, brojne druge glazbene emisije, a najviše je bilo bezbrojnih glazbeno-voditeljskih šihti, s nizom najava, odjava, intervjua, glazbenih želja i meteopredviđanja.

I to je tek površinsko grebanje po pokušaju kratke retrospektive. Za puni raport potrebno bi bilo nekoliko knjiga, kaže Krivac.

Gerilski uvjeti – Enver Krivac i Dražen Zima

Realnost tvrtke, međutim, bila je daleko od romantične. Starosvidovci će reći da Svid nikada nije bio pretjerano uspješan, uvijek u neskladu između komercijalnih želja vlasnika i potpuno drugačijih programskih odluka kolektiva, taj je radio bio savršena preslika kaotičnog poslijeratnog vremena u čijem su eteru svoje glazbene, zabavljačke i društvene ideje emitirale desetine i desetine riječkih talenata, učeći se novom dobu u ludom koktelu demokracije, slobode medija i divljeg kapitalizma.

Enver Krivac i Kristijan Čović

– Radilo se o nepopravljivo lošoj firmi, s ultra nekompetentnim gazdama i brojnim sličnim glavnim urednicima, s uvjetima na razini neke trećesvjetovne hijenojebine.

Uvijek nam je nedostajalo, kako se kaže, 99 do 100, uvijek smo svi bili na rubu odlaska zbog kašnjenja plaća i brojnih falinga u poslovanju, proizvodnji, radnoj etici, radnim uvjetima i ostalim ljudskostima, oštro će Krivac.

SKIP-ovci Enver Krivac i Alen Kapidžić

Unatoč tome, dodaje, ne bi se odrekao tih godina.

– Iako sam, realno, »potrošio mladost« na jedno veliko ništa, nikad se ne bih odrekao ljudi koje sam tamo upoznao i koji me, i dandanas, prate u probijanju kroz život.

Silne kolegice i kolege, mentorice i mentori, autentični, iskreni i dobri ljudi koji su me naučili biti bolji radnik i bolji čovjek, koji su me naučili stremiti perfekciji, ako je ikako moguće, bez obzira na to u kakvim se uvjetima radi.

Ljudi su to koje iskreno volim, koji su me naučili puno više od toga kako raditi na tonskom pultu, kako producirati reklamne spotove i kako intervjuirati, moderirati. Naučili su me biti čovjekom u najširem smislu te površne floskule, kaže.

Prije svega ljudi

Za Krivca su Svid prije svega – ljudi.

– Svid pamtim po njima i Svid izjednačujem u glavi i srcu (i ostalim dijelovima tijela) upravo s njima. Oni su podsjetnik, a nadam se, barem malim dijelom i ja njima, da pogrešne odluke koje donosimo u životu i ono što se u danom trenutku može činiti gubljenjem vremena, znaju, u nastavku priče, biti upravo ono što nas definira, što nas čini.

Na tome sam vječno zahvalan, upravo na ljudima. Danas, 30 godina nakon svega, radio kao nakupina žica, plastike, metala i prašine mi uopće ne nedostaje. Nedostaju mi ljudi i divna idiosinkratska iskustva koja su me izgradila. Hvala im na tome, zaključuje Krivac.

Voljen Korić i Sandra Mijolović

O onih famoznih »99 do 100« piše i Neven Čačić. Na Svid je, kako to često biva s važnim stvarima, slučajno zalutao. Došao je na neku nikad službeno najavljenu audiciju za glazbenog urednika, usred noći. Stariji kolega Alfio glumio je žiri koji je trebao odabrati »backup« glazbenog urednika.

– Došao sam jedne ponoći prestrašen, u strahu hoću li zadovoljiti svidovski stav o mjuzi, ali s leptirićima u trbuhu. Prva dvojica odsvirali su tri-četiri stvari i otišli, a ja…

Ja sam ostao s Alfijom do kraja noćne smjene, ne dopustivši mu da zavrti jednu stvar. Bila je to ljubav na prvi i svaki sljedeći pogled. Ljubav koja je potrajala šest najljepših godina, priča Čačić.

Sandra Mijolović i Kristijan Jakobović

Bilo je to doba bez Napstera i streaminga, kada se nova glazba snimala na minidiscove s posuđenih CD-ova, a po cijele noći skidala jedna mp3 pjesma jer je »internet bio mlad i prespor«…

– Ipak, to je razdoblje života koji je obilježio način razmišljanja »out of the box’« u prilikama kad ti do 100 nedostaje 99, ali na kraju uspiješ uz pomoć kolega. Nikad prije niti kasnije nisam bolje shvaćao grupu TNT Alana Forda. Škola za cijeli život. Frendovi za cijeli život, ističe Čačić.

Magnet za kreativce

O istom razdoblju, iz drugog kuta, govori Dražen Zima. Podsjeća da je rat završio svega četiri mjeseca prije pokretanja radija Sv. Vid u prosincu 1995. Plaće su bile nekoliko stotina maraka, internet tek u povojima, društvenih mreža nije bilo, a MySpace i Napster još su bili budućnost.

– Radio je kao medij tada igrao značajnu ulogu među mladima. Slušao se po cijele dane i noći, da bi se došlo do informacija o novoj glazbi i društvenim događanjima. Sve što mladom čovjeku treba da bi bio i ostao ‘in’ mogao je dobiti na našoj frekvenciji, kaže Zima.

Dražen Zima i Vlado Simcich Vava na kultnom svidovskom balkonu

Ključ je bio u tome što su tu uslugu slušatelji dobivali od svoje generacije, pa je sve bilo autentično. Većina ekipe bila je u dvadesetima, »stariji« u tridesetima.

– Bitno nam je bilo gdje se može izaći plesati i dobro pojesti, kupiti prvi polovni auto, otići na kakvo putovanje. Pričalo se o rock’n’rollu, drogama i zdravlju. O pravu i pravdi.

Njegovali smo buntovnički duh u skladu s našim godinama i gradom iz kojeg smo ponikli. O tome smo govorili u eteru i takvu smo publiku okupljali, prisjeća se.

Slušao se hip-hop, techno, domaće i strano, »svi žanrovi, jedino trash nije dolazio u obzir«. Učili su stvarati program u hodu, pokušavali ideje pretvarati u stvarnost, uz uspone i padove. Uvjeti su bili gerilski, pa je trebalo puno truda i kreativnosti da bi se došlo do željenog rezultata.

Sanda Sušanj i Igor Večerina

– To iskustvo kasnije mi se pokazalo kao prednost kad sam dolazio u kolektive s više strukture. Bili smo puni hormona, zaljubljivali se unutar i van kolektiva, sklapali brakove, počeli dobivati djecu, otvarali teme stambenog zbrinjavanja i roditeljstva… Kako smo mi odrastali, tako je s nama odrastala i slušateljska baza, kaže Zima.

Svid je, dodaje, bio magnet za kreativce koji su tražili platformu kroz koju bi se izrazili, jer postojeći mediji jednostavno nisu imali kapacitet sve to pokriti.

Voljen Korić, Danijela Blanuša i Dražen Zima

– Dolazili bi nam ljudi koje smo inspirirali i davali im osjećaj pripadnosti. Pružali smo svima ruku i otvarali eter. Dostupnost nam je bila srednje ime, telefoni su zvonili, a mi bismo svima nastojali pružiti informaciju koju su trebali.

Koja pjesma svira, tko je u studiju, gdje se može večeras van… Sve je to išlo u paketu i bilo je dio šarma kojim je radio zračio. U tih kratkih 15 godina postojanja mislim da smo uspjeli značajno utjecati na društvenu i kulturnu scenu u gradu, vidim to po brojnim akterima koji danas zauzimaju odgovorne uloge u zajednici.

I ne mislim pritom samo na kadrove koji su izrasli na Svidu, već i na one koje je radio odgajao ispred zvučnika i davao im osjećaj pripadnosti urbanoj gerili, sinovima i kćerima asfalta, zaključuje Zima.

Čisti entuzijazam

Ovaj glasni i anarhični medij doista je odgojio ozbiljnu gomilu DJ-a, ton majstora, PR-ovaca, marketingaša, voditelja, tehničara, producenata, budućih poduzetnika – cijeli jedan »ekosustav« koji se raspršio riječkom scenom koju stvara i dan danas. Iako se ti glasovi više ne mogu čuti na 98,4 frenkvenciji, njegovo nasljeđe ostaje snažno.

Kristijan Čović i Ivan Pletenac

Matej Zec došao je na Svid oko 2000.

– Svid je iznimno važna stavka u mom životu. Zaposlio sam se tamo negdje oko 2000. godine, pun entuzijazma, a taj isti entuzijazam osjetio sam kod baš svih zaposlenih.

U tom sam trenutku shvatio da sam na najboljem mjestu na svijetu, među najboljim ljudima. Ne među kolegama, nego među prijateljima. Pamtim da nikada nisam imao osjećaj da idem na posao, a ta činjenica sama po sebi govori u kakvom sam se okruženju našao.

Iskustvo Svid radija sigurno sam ponio sa sobom i u svijet snimanja i produkcije, jer osim što smo puštali mjuzu u eter, mi smo je svi redom i proučavali, tražili, istraživali i slušali – jedni druge i naše utjecaje.

Sve kolege sa Svida smatram svojim glazbenim i životnim mentorima. Kažu da radio nije sve što svira. E meni je bio, zaključuje Zec.

Svid nije bio prvi radio na kojem je radila, niti posljednji, ali je Gordanu Brkić Žagar najviše formirao. A ono najvažnije, na spomen Svida prva emocija, i nakon toliko godina, uvijek je osmijeh.

Gordana Brkić Žagar i Dijana Kušan aka Diana K.

– Pravit’ program, kako smo posao interno zvali, čini mi se zahvaljujući Zimi, prije trideset godina bilo je nešto sasvim različito od današnjeg rada na radiju. Internet je bio misaona imenica, tek su se pojavljivali prvi mobiteli, nije bilo digitalnih snimača, gotovo sav program išao je uživo.

U odnosu na danas – kameno doba. Na Svidu smo još i kuburili s osnovnom tehnikom: stalno su falile slušalice, mikrofoni su radili kad bi im se htjelo, a pisaću mašinu nismo ni imali.

Zato smo izmišljali kojekakve ludorije kako bi taj program koji pravimo, na van zvučao kao da imamo svemirski brod, a ne nekoliko sobica sa studijima i režijom.

Tako smo vrlo ozbiljno fingirali da se s prilozima u vijesti i program »javljamo iz redakcije«, a zapravo smo se javljali s režijskog fiksnog telefona, jednog od dva postojeća, dva metra udaljeni od onog tko je u studiju.

Zato su se često u eteru čuli zvukovi koji ne spadaju u normalnu redakciju. Jednom je, naprimjer, tutta forza svirala iranska himna koju netko iz štosa stavio za melodiju zvona na mobitelu, prisjeća se gerilskih uvjeta Gordana.

Svidovci su bili i prijatelji i kolege

Studenti i srednjoškolci bili su česti gosti. Kada bi ih u tri minute proveli kroz cijeli radio, redovito bi tražili još, da im pokažu redakciju u kojoj novinari rade i iz koje se javljaju u program.

– Svid je bio gomila čudaka, svojeglavih tipova, kreativaca i divljaka koji su radili iz čistog entuzijazma i iz petnih se žila trudili biti najbolji u onome što rade.

Ostajalo se u šihtama koliko je trebalo, a ne koliko je bilo propisano. Uskakalo se u zamjene bez pitanja kad god je trebalo. Svid nam je bio mjesto na koje se mimo radnog vremena dolazilo na kavu s frendovima. Osim subotom popodne – tada bi prestajalo grijanje, priča.

Iva Ribarić

Nakon Svida, ostala su čvrsta prijateljstva, veze, brakovi, suradnje na novim projektima i poslovima.

– Ista gomila čudaka, samo trideset godina starija, zaključuje.

Rasulo koje spaja

Dolazak Ivana Šarara na Svid riješen je jednim pitanjem. »Želiš li biti radijski DJ?«, upitao ga je Vjeko Alilović.

Šarar nije imao pojma što se točno radi na radiju, niti je bio neki veliki fan radija kao medija, ali upravo zato je rekao: »Zašto ne!« po metodi Ježeve kućice: poći ću s vama jer volim šalu.

– To je bio način života u vremenu kada smo uglavnom zabavljali sami sebe i sve je uvijek mirisalo na moguću avanturu, kaže Šarar.

Cimeri – Krivac i Šarar

Nije bilo interneta, nije bilo društvenih mreža. Stvarati novi medij 22-godišnjaku na četvrtoj godini faksa zvučalo je ludo. Glazba mu je bila daleko najvažnija stvar u životu, a ufuravanje u ideju da sudjeluje u stvaranju javnog glazbenog ukusa – zamamno.

– Svid je bio organsko, dobronamjerno, kaotično, kreativno rasulo koje spaja ljude. Bio je centar naše društvene mreže. Bio je običan, nefolirantski i dostupan, svaka ideja koja je bacala »na zanimljivo« završila bi instant u eteru bez obzira otkuda je došla, a često je dolazila direktno s ulice čiji smo bili produžetak.

Igor Večerina

Sjedili su i »visili na radiju«, a svijet je dolazio k njima: nova glazba, bendovi, face, političari, umjetnici, poduzetnici.

– Taj spoj bivanja u epicentru glazbe i gradskih zbivanja bio je jako, jako seksi. Vjerojatno ne bih upoznao i zavolio hrpu ljudi, a prije svega kolege – Zimu i Večerinu, Restovićku i Simona, Badu i Vavu, Leu, Gogu i Voljena, o cimeru Krivcu da ne govorim, da nas nije povezalo zajedničko stvaranje koje uvijek moćnije povezuje od zajedničke dokolice.

Svi zajedno bili smo »Bad Seeds bez frontmena«, zapravo »Bad Svids«. Jer radio je timski, bendovski proizvod, a te sjemenke koje smo bili izrasle su u jako zanimljive biljke bez kojih bi ovaj grad bio dosta drukčiji i prazniji. Sada, trideset godina kasnije, siguran sam da te rane, formativne dvadesete, nisam mogao provesti u boljem društvu.

Za Šarara je možda i najvažnije to što Svid nikada nije bio »uspješan« u klasičnom smislu, pa nije postojao pritisak da se uspješnost održava, a brend štiti.

– Zato je sve bio eksperiment, gomila pokušaja i pogrešaka u kojoj ljudi jašu na valu vlastitog entuzijazma dok ga ima. I zato je Svid vrhunski i potpuno slučajno odigrao ulogu ključnog gradskog kreativnog inkubatora u devedesetim i nultim godinama – i nestao, kaže.

– A ja sam u međuvremenu zavolio radio – zvuk i priče koje se stvaraju u realnom vremenu, ono što volim beskrajno više od današnjeg hipervizualnog svijeta, zaključuje.