Ako se ne dogodi neki senzacionalni obrat, hrvatski dragovoljac bez zdravlja, posla i domovine te hrvatska državljanka – Hasan i Asima Tahić – s dvoje djece, bolesnim Kenanom i Amrom, rođenom Riječankom bez domovine, 1. listopada naći će se na cesti
RIJEKA U Rijeci, u njezinom predgrađu Grbci, pokušava nekako preživjeti obitelj Tahić čija zlosretna sudbina posramljuje institucije ovoga grada, jednako tako i države. Kada Tahići pričaju što su sve doživjeli u svojoj borbi za golu egzistenciju, dojam može biti samo jedan – ovakva Hrvatska nije pravna, a niti socijalna država. Ako je suditi po onome što proživljava ova četveročlana obitelj svakog dana, u ovoj zemlji se, unatoč njezinom članstvu u EU, naveliko krše i ustavna prava. Jer, Ustav ne dopušta »diskriminaciju po jeziku, vjeroispovijesti, političkom i drugom uvjerenju, nacionalnom i društvenom porijeklu«, a sve se to njima događa. Kronologija slučaja Tahić zorno svjedoči da i danas, premda je aktualna vlast obećavala da će biti drukčije, uspijeva opstati neučinkovit i golemi sustav nemarne državne birokracije. Dok političari maltretiraju narod suludim pričama o perkovićima i prepucavaju se tko je kriv za EU, dok branitelji od ćirilice u Vukovaru rade najveći problem nacije, u Rijeci će, kao i u drugim dijelovima naše zemlje, jedna obitelj završiti na cesti bez da ikome u državnoj vertikali padne vlas s glave, jer postaje očitim da je sve manje savjesti, vremena, volje za ovakve ljudske sudbine. Ako se u međuvremenu ne dogodi neki senzacionalni obrat, to jest ako birokratski sustav nastavi kao i do sada raditi svoj posao, jedan čovjek bez domovine i jedna hrvatska državljanka, a oni su Hasan i Asima Tahić sa svoje dvoje djece, Kenanom i Amrom, za koji dan ostat će bez krova nad glavom. Naime, do 1. listopada moraju napustiti trošni stan na Grbcima, u kojem žive zadnjih 14 godina, jer su ostali bez svih prihoda i ne mogu više plaćati 1.100 kuna podstanarstva. Razmjere očaja ove obitelji ilustrira i podatak da 30-ak kvadrata stana već neko vrijeme dijele s još četvoricom radnika. Razumiju postupak dugogodišnje gazdarice, jer i ona kao umirovljenica jedva krpa kraj s krajem.
Nedaća za nedaćom
– Socijalna radnica posjetila nas je u svibnju. Vidjela je gdje i kako živimo. Mi smo u međuvremenu, kako je traženo, predali svu potrebnu dokumentaciju za nužni smještaj, ali dosad nismo dobili nikakav odgovor, a mi s 1. listopada nemamo kamo, kaže nam Asima Tahić.
Međutim, ako za koji dan budu prisiljeni napustiti svoj dom, bit će to samo vrh golemog brijega životnih nedaća koje su zadesile ovu obitelj. Ne događa se to njihovom krivicom, već zbog post-tranzicijske države maćehe, koja s lakoćom množi socijalne slučajeve, a onda ih prepusti sudbini. Priča je uobičajena, hrvatska.
Paralelno s egzistencijalno-zdravstvenim problemima, obitelj Tahić već godinama za svoju kći Amru pokušava ishodovati najosnovniji dokument – domovnicu. Prema onome što piše u njezinom rodnom listu, Amra Tahić rođena je 29. ožujka 2001. u Rijeci. Nekim administrativnim čudotvorstvom, u tom istom rodnom listu piše i to da je njezino državljanstvo – bosansko-hercegovačko. Svaki put kada vide ovaj »detalj«, supružnike Tahić oblije hladni znoj. – Moja djeca nikada nisu bila u Bosni i Hercegovini. Bosnu su vidjela samo na TV-u. Veliki dio bliže rodbine mi je tamo umro, djeca ih nisu ni vidjela. Amra nikako ne može imati BiH državljanstvo. Ne razumijemo kako je netko u njezin rodni list mogao samoinicijativno napisati ovakvu neistinu, kaže Tahić. Prema svemu sudeći, krivo navedeno državljanstvo u rodnom listu generira sve kasnije probleme za Amru Tahić koja, izuzev rodnog lista, nema niti jedan drugi dokument, pa čak niti prebivalište. Amra je također bez zdravstvenog. Unatoč svemu, nekim čudom pohađa Osnovnu školu Srdoči. Roditelji objašnjavaju da je u školu upisana temeljem rodnog lista. Paradoksalno, u njezinim svjedodžbama piše da je državljanka – Republike Hrvatske. Asima i Hasan već godinama obilaze razno-razne institucije kako bi im kći dobila ono što joj valjda pripada rođenjem – hrvatsko državljanstvo. Međutim, institucije ove države s obitelji Tahić odlučile su igrati surovu ping-pong igru, pa u policiji traže Amrin OIB, a u poreznoj upravi pak adresu prebivališta. I tako u krug. – Kad smo tražili domovnicu za Amru, policija je tražila da ona obavi liječnički pregled. Ne znamo zbog čega, niti nam je objašnjeno, jer je Amra rođena u Rijeci, u Hrvatskoj. Prema tome, ona nije strani državljanin. Nikad nije napustila hrvatski teritorij, a nije niti mogla jer nema nikakvih isprava. Uvjetovati državljanstvo liječničkim pregledom je protivno hrvatskom Ustavu; nju se diskriminira po vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Mi nikada nismo dobili pravo objašnjenje zbog čega joj se uskraćuje hrvatsko državljanstvo. Zar nije čudno da njezin brat ima državljanstvo, a da ga ona nema, enigma je i za Asimu Tahić koja je, misleći da će ubrzati proceduru za svoju kći, zatražila i dobila domovnicu u rujnu 2012. godine. Prema hrvatskom zakonu Amra je trebala i po ovoj osnovi, ne samo rođenjem, dobiti hrvatsko državljanstvo. Ali do danas ipak nije. Čak niti status trajnog nastanjenja. Nakon svega, roditelji su na čudu, pitaju se kako će Amru za dvije i pol godine upisati u srednju školu. K tome, strahuju da joj prijeti izgon zbog nereguliranog statusa u Republici Hrvatskoj. Ali roditelji se pitaju gdje će to biti izgnana. Jer, u Rijeci, u 21. stoljeću živi Riječanka Amra Tahić, djevojčica praktički bez ičijeg državljanstva.
Hasan Tahić nekadašnji je kooperant 3. maja koji je sve donedavno napornim radom u brodogradilištu nekako uspijevao prehraniti obitelj. Tahići nikada nisu imali puno, ali kažu da su svejedno bili sretni. Međutim, posla je u škveru bilo sve manje. Tahić je nakon gotovo 30 godina rada u Rijeci, dobio otkaz 31. ožujka 2012. Od 1. svibnja 2012. pa do 24. srpnja 2013. godine primao je uglavnom skromnu novčanu naknadu od Zavoda za zapošljavanje. S obzirom da pravo na tu pomoć više nema, obitelj je ostala bez gotovo svih sredstava za život. Iz gradskog socijalnog programa primaju mjesečno oko 1.250 kuna, a samo za stanarinu ide 1.100 kuna. Za život ovoj četveročlanoj obitelji, dakle, ostaje – 150 kuna!
U svojoj 51. godini, kako sam kaže Hasan, mlad je za penziju, a istovremeno star za novi posao. K tome, drama koju proživljava sa svojom djecom, 13-godišnjom Amrom i 14-godišnjim Kenanom, uništava mu zdravlje i danas se smatra nesposobnim za posao. Iza njega je i traumatičan ratni put; bio je pripadnik 55. brigade Hrvatske vojske i na ratištu je kao dragovoljac bio onda kada je bilo najteže – od 10. listopada 1991. do 20. srpnja 1992. I dok neki uživaju u prijepornim ratnim povlasticama, on nikad nije uspio riješiti svoj braniteljski status. Hasan Tahić jedan je od onih branitelja čija sudbina pretjerano ne brine ni braniteljske udruge. Gnjevan je najviše na svoju braniteljsku udrugu sa Zameta koja unatoč brojnim njegovim apelima, apsolutno nije ništa učinila za njega.
Odgovora niotkud
Sve je to rezultiralo brojnim lošim nalazima raznih specijalista. Tahiću je tako dijagnosticirana ishemijska bolest srca, šećerna bolest tip 2, arterijska hipertenzija, bronhialna astma koja ga guši… Liječnici pišu da je »napet, depresivan, sa znatnim socijalnim frustracijama, da je rubno suicidalan«. Ne mari, međutim, on toliko za svoje zdravlje; tegobe, kao i raspoloženje donekle mu poprave tablete koje pije na pune šake. Ali kad se govori o tome da njegova Amra, unatoč činjenici da je rođena u Rijeci, ni danas ne može dobiti domovnicu i osobni identifikacijski broj i da je bez državljanstva, a da se Kenanu, dječaku s očitim teškim psiho-fizičkim poteškoćama, koji je za razliku od mlađe sestre hrvatski državljanin, uskraćuje kvalitetna zdravstvena i socijalna skrb, oči mu se napune suzama i nezaustavljivo plače. – U rat sam otišao za dobrobit svih nacija. Stavio sam život na kocku kad Hrvatska nije bila ni priznata, jer sam vjerovao u nju. Borio sam se za državu u kojoj će sva djeca, pa i moja jednog dana, biti sretna. Ispostavilo se da sam ratovao samo za jedan narod i nesretnu budućnost svoje djece koja su postala pravi zarobljenici ovog sustava, ogorčen je Tahić.
Hasan Tahić rođen je blizu Velike Kladuše, a u Hrvatskoj živi od 1975. godine. U Rijeku je pak stigao 1985. zbog posla. Trajno nastanjenje u Hrvatskoj mu je odobreno 22. prosinca 1992. Sedam dana kasnije dobiva i radnu dozvolu. No, sredinom 1993. oduzeto mu je pravo trajnog nastanjenja. Tahić je i danas uvjeren da se to dogodilo zbog njegove vjeroispovijesti i nacionalnosti. Trajno nastanjenje ponovo dobiva tek 1998. Otada pokušava dobiti domovnicu, pa i uz pomoć nekoliko odvjetničkih ureda. Međutim – bezuspješno. – Vjerovao sam hrvatskoj državi i njezinom Ustavu. Da nisam, odavno bih ilegalno kupio domovnicu, što su neki zemljaci davno učinili, govori Hasan Tahić.
Kada ga savlada posvemašnja tjeskoba i očaj, posegne za lijekovima. Zdravlje mu dodatno uništava nemar, bešćutnost i muk hrvatskih institucija. Tahići su pisali svima, čuvaju na desetke povratnica: Ministarstvu obrane, Ministarstvu socijalne politike i mladih, Županiji primorsko-goranskoj, Uredu predsjednika… Svi su oni, dakle, primili njihova pisma, ali odgovor nije stizao. Kada bi neko pismo i stiglo, bilo je birokratski šturo, puno nerazumijevanja i neistina. – Mi ne tražimo ništa izvan hrvatskog Ustava. Imamo pravo osjećati se diskriminiranom nacionalnom i vjerskom manjinom u Hrvatskoj. Ako se uskoro nešto ne promijeni, bit ćemo prisiljeni zatražiti politički azil u nekoj civiliziranoj europskoj državi. Mi jednostavno dalje ovako više ne možemo. Novca nemamo ni za stanarinu, ni za kruh… Država godinama uporno krši sva naša ustavna prava i nikome ništa, ogorčen je Tahić.
Kenanove muke
Problemi s kojima se susreće ova obitelj doista su brojni. Na to ukazuje i gomila dokumentacije koju posjeduju. Problemi nekako počinju s Kenanovom bolešću. Naime, Kenan je rođen kao posve zdravo dijete i nitko pouzdano ne zna što mu se dogodilo kada je imao dvije i pol godine. Tahići sumnjaju da je tada doživio neku vrstu stresa koji je, njima se to tako čini, izazvao visoku temperaturu, pa je hospitaliziran u Dječjoj bolnici Kantrida gdje je proveo 12 dana. Kući se vratio kao bolesno dijete. Do svoje sedme godine nije prozborio niti jednu jedinu riječ. Danas pohađa školu po programu za učenike s lakim intelektualnim oštećenjima. Ide u sedmi razred. – Dijagnosticirana mu je laka mentalna retardacija. Prema mišljenju liječnika, dakle, Kenan je manje-više OK dječak. Nije tako. On još uvijek nije savladao niti osnove čitanja i pisanja. Zna računati do deset, i to s puno muke. Uči ono što inače uče djeca u predškolskom odgoju. Ima strahovitih problema u komunikaciji. Kad nije u školi najčešće je posve sam. Vršnjaci ga izbjegavaju. Žalostan je i depresivan zbog toga. Igra se sam sa sobom, i tako to traje satima. Nama ga je ponekad teško gledati. Liječnici kažu da je djelomično ovisan o tuđoj pomoći, a prava je istina da on o sebi ne može skrbiti. Dala sam otkaz, jer netko cijelo vrijeme mora uz njega biti. Teško hoda, otkriven mu je i šum srca. Njegovo stanje sve je gore, govori majka Asima. Za ovakvo stanje svoga sina, Hasan Tahić krivi državu koja je sustavno uskraćivala pomoć Kenanu, jer ga je smatrala strancem. Kenan, dodaje njegov otac, u ranom djetinjstvu nije dobio nužnu pomoć psihologa i logopeda koju je trebao. Također, uskraćena su mu prava na odgovarajući predškolski odgoj, kao i vrtić. Otac je uvjeren da mu je sustav uništio sina. Unatoč brojnim zdravstvenim problemima, Centar za socijalnu skrb Rijeka smatra da Kenanu Tahiću pripada 350 kuna doplatka za pomoć i njegu! Tahići su ponajviše ogorčeni na svoju socijalnu radnicu koja ih u zadnje vrijeme čak i izbjegava. Hasan je uvjeren da im se na očigled krše ustavna prava o socijalnoj jednakosti za sve građane. Hrvatsku administraciju to ne zanima.
