Slaven Tolj važan je hrvatski umjetnik, kustos, ravnatelj muzeja, organizator kulturnih događanja, voditelj radionica… No prije svega Slaven Tolj je dobar čovjek. Autorska je to, moja tvrdnja jer sam Slavena upoznao kada je došao u Rijeku promijeniti njezinu kulturnu vizuru i proširiti njezin kulturni obzor.

​Činio je to paralelno kao ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i kao jedan od glavnih kreatora programa Rijeke – Europske prijestolnice kulture 2020., čiji je, po dobivenoj tituli, postao i umjetnički ravnatelj. Ali činio je to i time što je dobar čovjek, onaj koji povezuje i spaja, zainteresiran za ljude, a ne samo za koncepte.

Inicijali na zidu

I sve se činilo kako treba, nalazili smo dobre strane njegove vizije kulturne Rijeke, koje su svakako prevladavale, i one nešto lošije, kojih je moralo biti, kao što bi ih bilo da je koncept radio i bilo tko drugi, a onda je uslijedio šok: drugi moždani udar, koji je Slaven, srećom, preživio, no koji je ostavio posljedice s kojima se i dandanas mora nositi, a koje su ga onemogućile u obavljanju važnih poslova.

I kao da to nije bilo dovoljno, dok se on polako oporavljao, sve nas je pogodila pošast koja se ubrzo pretvorila u pandemiju, od koje se i mi tek polako oporavljamo, učeći iz dana u dan, kao i Tolj, stvari koje smo nekoć uzimali zdravo za gotovo.

Ali Slaven Tolj je živ, kao i mi, što znači da na njegovu ostavštinu u Rijeci, simbolično zaključenu njegovim oproštajem u Art-kvartu Benčić protekle nedjelje, možemo gledati kao na jednu fazu koja je završila, no koja ne isključuje nove momente.

O toj prvoj, ali i potencijalnim novim fazama razgovaramo s njim. I to jedino kako možemo: e-mailom.

Slaven Tolj & Marija Grazio: »Hrana za preživljavanje« (1993.) / FOTO © SAKARI VIIKA

Vaš oproštaj od Rijeke i EPK-a u Art-kvartu Benčić nabijen je simbolikom, brojnim referencama i mogućim putovima interpretacije, od kojih su neki zasigurno i u očima promatrača, a ne toliko dijelom autorove intencije, no meni je posebno zanimljiv odnos vitaliteta i smrtnosti, erosa i thanatosa, izgradnje i razgradnje, bilo da je riječ o kamenim blokovima koje bi jednom trebala zamijeniti stabla (kao kod Josepha Beuysa, na kojeg se referirate) ili ponovnom učenju pisanja i govorenja, bilo da je s druge strane riječ o posvetama mrtvim autorima ili konceptima. Ne želim od vas tražiti da tumačite vlastiti rad, već vas želim pitati više o tom odnosu erosa i thanatosa, koliko nas on određuje kao ljudska bića?

– Pa volio bih reći nešto o radu koji se nalazi na unutrašnjim zidovima vrata u dvorište Benčić. Dio je tog rada posvećen umjetnicima koji su preminuli, a svojim su radovima ili idejama na neki način sudjelovali u projektu Europske prijestolnice kulture: Milena Benini, Daša Drndić, Bekim Sejranović, Refik Saliji Fiko, Marijan Crtalić, Ivan Kožarić, Marčelo Brajnović, Neda Šimić-Božinović, Mani Gotovac, Mira Furlan, Igor Večerina, Ulay, Mare Marijana Miloš, Predrag Lucić, Zoran Ventin, Vladimir Dodig Trokut, Damir Babić, Pavo Urban, Tomislav Gotovac, Mladen Stilinović.

Važno je to ne zaboraviti. Na zidu sam pisao samo njihove inicijale jer još ne uspijevam pisati cijela imena. U međuvremenu sam se sjetio i Nikole Kraljića, pa ću dodati još i N. K.

U naslovu vašega oproštaja (A.F.A.Z.I.J.A.E.P.K.) akronimski je ispisan ključ kroz koji se »čita« prekretnica vašega djelovanja u Rijeci, i to ne neka vaša unutarnja, koja bi došla iz prirodnoga razvoja, već nasilno nametnuta, vanjska, kao rezultat zdravstvenih tegoba što se ih doživjeli, a koji su rezultirali, kako to kaže naslov vašega oproštaja, afazijom, poremećajem govora. Kako doživljavate taj rez i koliko vam je uopće teško ovo što sada radite, naime odgovarate na moja pitanja?

– Učim. Još uvijek ne mogu napisati sve što želim, ali stalno vježbam. Prepisujem i tako učim ponovo pisati. U ljeto 2018., nekoliko dana nakon što smo posložili sve vezano za programe EPK-a i kad sam otišao u Dubrovnik obitelji i malo se odmoriti, doživio sam drugi moždani udar.

Na izložbi u Veneciji sljedeće godine izložio sam radove koji pokazuju moje učenje pisanja. Tijekom te izložbe napravio sam i videorad »Bella Ciao, Isola di San Michele« za svog oca, koji je preminuo malo prije toga.

Otud i »Bella ciao« na otvaranju EPK-a. Zanimljivo je kako su tu pjesmu tijekom ove pandemije počeli pjevati najprije Talijani, a onda i svi ostali. Kao utjehu. Koliko to znači ljudima, može se vidjeti iz broja pregleda pjesama na YouTubeu, koji se mjeri u milijunima.

Slaven Tolj: »|R.B.|P.U.|« (2021.) / Foto SLAVEN TOLJ

Entuzijazam se može vratiti

Kako gledate na projekt Rijeke – Europske prijestolnice kulture u cijelosti, s obzirom na ono što ste vi pokušali njime postići dok ste bili aktivno uključeni u procese i s obzirom na ono što je od projekta ostalo kad ste se silom prilika i okolnosti morali povući, ali kad su se i same prilike promijenile s obzirom na događanja, pandemiju i sve ostalo s time povezano?

– Ono što je bilo najvažnije od prvoga dana su ljudi. EPK je trebao doprijeti i uključiti u kulturu i ljude koji inače u njoj ne sudjeluju. Povezati različite institucije, nezavisnu kulturu i građane. Tako su osmišljeni i programski pravci: 27 susjedstava, Dječja kuća, Lungomare art, Slatko i slano, Doba moći, Dopolavoro i Kuhinja različitosti, ali i dodatni programi vezani za volontiranje, suradnju s građanima, održavanje konferencija, aktiviranje RiHuba kao mjesta održavanja radionica, predavanja, kao mjesta za okupljanje građana.

I nakon otvaranja sve je izgledalo da će se to i dogoditi. Stvorila se veoma pozitivna energija i uzbuđenje među ljudima. Meni je osobno veoma žao da na otvaranju EPK-a nismo uspjeli realizirati rad Ale de la Puente »A New Desire« sa zvijezdom repaticom koji nosi veoma snažnu simboliku.

Nedugo nakon toga dogodila se cijela ova situacija s epidemijom koja traje i danas. Međutim smatrao sam kako ne treba prestati raditi i da treba napraviti ono što je moguće. Iako je bio zatvoren za posjetitelje, MMSU je i dalje radio, postavili smo i otvorili izložbu čim je to bilo moguće.

Tako smo u lipnju postavili izložbu »Tko je dozvao tišinu«, a 12 dana nakon i »Tijela na pozornici« talijanskog kustosa Andree Contina, koja je predstavila videoradove umjetnika nastalih tijekom proljetne izolacije.

Pa onda cijela ta priča s novcem. Život je važan. Radimo velike izložbe i one su veoma lijepe i dobre i nađemo novac za njih, ali ne nađemo novac za prilaz za invalide.

Je li Rijeka drugačija? Je li se promijenila nakon EPK-a i koliko ako jest?

– Kad je Rijeka postala prijestolnicom kulture, puno mi je ljudi koje znam najavilo da se misle u neko dogledno vrijeme preseliti u Rijeku. Toliko je to značilo ljudima. Onda je to epidemija prekinula. Ali mislim da se taj entuzijazam može vratiti, samo moramo stalno raditi na tome, kao da je Rijeka prijestolnica svaki dan.

Želim reći da je promjena nabolje uvijek otvorena. Evo, upravo jutros pobrisani su uvredljivi grafiti o Srbima i Hajduku blizu stana gdje živim, a koje godinama gledam. Jutros ih više nema. Nastojim raditi na toj promjeni svaki dan, na osobnoj razini pričajući s ljudima i klincima, mojim susjedima.

Snimio Marko GRACIN

MMSU kao trag

Što vi nosite sa sobom iz Rijeke?

– Koliko mi Rijeka znači, reći će vam to što od triju tetovaža koje imam, dvije su vezane za Rijeku: MMSU i EPK, jedna je iz Dubrovnika i vezana je za Lazarete.

Iako je nezahvalno govoriti o tome, pogotovo stoga što vas smatram skromnim, ipak ću vas zamoliti da nam kažete što vi ostavljate Rijeci, odnosno što smatrate da su tragovi vašeg djelovanja u Rijeci, primarno kao ravnatelja MMSU-a i sukreatora programa EPK-a, ali i kao umjetnika i čovjeka?

– Pa svakako je to preseljenje MMSU-a u zgradu bivše tvornice Rikard Benčić. Iako su i prije preseljenja muzeja u toj zgradi djelovale neke udruge, intenzivniji povratak ljudi u te prostore dogodio se upravo otvaranjem muzeja.

I ljudi su se počeli navikavati na novi prostor budućeg Art-kvarta Benčić. Već je danas, otvaranjem Muzeja grada i Dječje kuće taj prostor puno življi, otvorili su se i neki ugostiteljski objekti oko kvarta.

Želja mi je da to postane prostor u koji će ljudi dolaziti ne samo da bi posjetili muzeje i knjižnicu nego i samo leći na travu u dvorištu, sjesti na klupicu i gledati sunce.
Dvorište je upravo u fazi uređenja.

Bit će to park s otvorenim potokom koji teče po sredini. Prošle smo nedjelje moji prijatelji Žarko Violić, Đorđe Jandrić, Edo Hrženjak, Ela Štefanac, Sandra Kordić, Zoran Medved, Miro Šarić i ja upravo u dvorištu Benčića obilježili 100. godišnjicu rođenja Ivana Kožarića, Ede Murtića i Josepha Beuysa.

Od trajnih intervencija u prostoru napravljena je skulptura od kamenja s gradilišta »Hrpa I.K.«, postavljena spomen-ploča Rikardu Benčiću i četiri zastave s likom Benčića. Nakon što se dvorište dovrši, planirano je još intervencija kao sadnja hrasta i postavljanje zastava oko Art-kvarta.

Od stvari koje se nisu realizirale je i rad Sanje Iveković u parku do MMSU-a, ali za to trenutačno nije bilo novca.

A što se tiče Muzeja, želio bih da se stavi u funkciju prostor tavana u zgradi MMSU-a, odličan prostor za izložbe i druga događanja. Prostor je očišćen i bio je otvoren na jedan dan u listopadu prošle godine kad smo postavili radove u sklopu 3. bijenala industrijske umjetnosti »Ride Into the Sun – Ravno u Sunce«.

U to je vrijeme završavao i moj mandat kao ravnatelja u MMSU-u, kad smo postavili izložbu u tri faze »Art/Rat/Tranzicija«, koja je obuhvatila više od stotinu riječkih, hrvatskih i inozemnih umjetnika, a koju je posjetilo više od 1.000 ljudi.

Slaven Tolj: »Priroda i društvo« (2000.)

Planovi za Rijeku

Hoćete li nadgledati kako »raste« vaš oproštaj u Rijeci, sade li se stabla i slično? Što mislite, koliko ćete ostati povezani s Rijekom i u kojem smislu ili u kojim aspektima?

– Kad sam 2012. godine došao u Rijeku, tome je prethodio napad na mene u Dubrovniku. Tako sam se odlučio maknuti iz Dubrovnika i javiti se na mjesto ravnatelja MMSU-a.

Kad sam počeo raditi, podršku sam dobio i od Vojka Obersnela, Lee Stoiljković Medved i Ivana Šarara, ali i ljudi koje sam otprije znao: Žarka Violića, Davora Miškovića, Damira Čargonje Čarlija, Branka Cerovca, Slobodanke Mišković i drugih s kojima sam surađivao tijekom mog rada u Lazaretima.

Kasnije, kad smo počeli razvijati EPK, surađivao sam i s Vukom Ćosićem, Irenom Kregar Šegotom, Eminom Višnić, Dinkom Peračićem, Mirandom Veljačić, Marom Vujić, Tajči Čekadom, Josipom Maršićem, Zoranom Medvedom, Brankom Cvjetičanin, Deanom Zahtilom, Damirom Stojnićem, Goranom Petercolom, Igorom Eškinjom, Nadijom Mustapić, Tonijem Meštrovićem, Nebojšom Šobićem – Šobom, Altheom Thauberger, Zoranom Kremom, Marinom Musulin, Nebojšom Zeličem, Željkom Horvat Čeč, Natašom Antulov, Natašom Šuković i s još puno, puno drugih ljudi.

S nekima od njih već dogovaram suradnju u Dubrovniku.

Ali imam neke planove i za Rijeku. S Giovannijem Morbinom i Nemanjom Cvijanovićem razvila se ideja da u Rijeci izvedem jedan moj stariji performans iz 2008. tijekom kojeg jašem na mehaničkom konjiću.