Foto NL / Reuters
Probudila me prva eksplozija, istrčao sam na balkon i vidio bljesak, to je otprilike tri i pol kilometara od mog stana. Nedugo zatim vidio sam kako u istom smjeru leti druga raketa - kaže Gačanin
Ne teče u nogometu uvijek med i mlijeko. Rodion Gačanin i Dragan Skočić u Iraku i Iranu proteklih dana žive život na rubu ratnog vihora, riječki stručnjaci u iračkom Erbilu i iranskom Abadanu na licu mjeta proživljavaju zaoštrene odnose između SAD-a i Irana koji su kulminirali ubojstvom iranskog vojnog zapovjednika Kasema Sulejmanija i, kao iranski odgovor na to, raketiranjem iračkih baza u zračnoj bazi Ain-Asad, u zapadnoj provinciji Anbar i »slučajnim« rušenjem ukrajinskog putničkog aviona.
– Bio sam u zraku, letio prema Teheranu baš kad je pogođen ukrajinski avion! Ispalo je da sam sletio petnasetak minuta nakon što je pogođen taj avion. Po slijetanju sam primijetio da se nešto čudno događa, jedan mi je čovjek na lošem engleskom nešto rekao u prolazu, našto o napadu Irana, ali nisam ga najbolje razumio, a i morao sam se baviti izgubljenom prtljagom – kaže Skočić do kojega su vrlo brzo počele dopirati vijesti.
– Svi su bili uskomešani, dosta je bilo kaotično u teheranskoj zračnoj luci. Poslije sam vidio što se dogodilo i shvatio da je i moj avion mogao biti metom napada. Najbolje je o tome i ne razmišljati, katastrofa je to što se dogodilo.
U Iranu su mnogi hrvatski treneri prije Dragana Skočića ostavili također dubok trag.
– Uvijek su u Iranu hrvatski treneri bili izuzetno cijenjeni, Tomislav Ivić, Branko Ivanković, Ćiro Blažević, Luka Bonačić, Zlatko Kranjčar, Stanko Poklepović, Vinko Begović. Došao je i Mišo Krstičević, koji je postao trener posljednjeplasiranog Shahin Bushehra – kaže bivši trener nogometaša Rijeke.
Rodion Gačanin trener je iračkog prvoligaša Erbila, kluba iz istoimenog grada u iračkom Kurdistanu, nedaleko kojega je raketirana američka baza.
– Probudila me prva eksplozija, istrčao sam na balkon i vidio bljesak, to je otprilike tri i pol kilometara od mog stana. Nedugo zatim vidio sam kako u istom smjeru leti druga raketa koju su Amerikanci uspjeli odbiti štitovima i preusmjeriti da eksplodira u pustinji. To je izgledalo kao da se netko igra na Play Stationu… – ističe Gačanin, koji ovako opisuje trenutačnu situaciju u Iraku:
– Stanje pripravnosti je na visokoj razini, odmah poslije raketiranja dignuli su se borbeni helikopteri iznad grada, ali već smo drugi dan malo smirila situacija. Bilo je napeto, Iran je prijetio da će gađati Dubai i Saudijsku Arabiju. Doduše, poslije ubojstva Sulejmanija dalo se naslutiti da će se dogoditi reakcija. Rekli su nam to predstavnici tajnih službi u našem klubu. Inače, u gradu se živi normalno zato što je Erbil u dijelu Iraka koji je potpuno zaštićen, ni ISIL tu nije mogao ništa učiniti, Kurdistan je država u državi. Dosta smo udaljeni od žarišta sukoba. Život je u Erbilu odličan, u njemu živi milijun stranaca, postoje njemačke, talijanske i engleske škole…
U Erbilu klubu ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo, momčad redovito trenira, iako se liga ne igra već tri mjeseca.
– Još uvijek ne znamo kako će se situacija odvijati, dobili smo informaciju da će u idućih desetak dana donijeti konačnu odluku. Postoji i varijanta po kojoj će se prvenstvo odigrati turnirski u Kurdistanu, tek toliko da se odigra. Odigrali smo četiri kola, kada su počeli problemi. Rezultati tih utakmica su, naravno, poništeni, prvenstvo bi se trebalo igrati od početka.
Koliko god to iz ratne perspektive zvuči nestvarno, Erbil s Gačaninom ima velikih planova u budućnosti.
– Ovo je trebala biti sezona stabilizacije, ambicije su da se iduće sezone pojačamo i krećemo u pohod na vrh ljestvice i plasman u Azijsku ligu nacija. Zato su me i doveli. Vjerujem da će na kraju tako i biti.
