I u ovogodišnjem božićnom razgovoru mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup, filozof i kršćanski humanist, zauzima se za vrijednosti koje sam živi i koje sa svoje nadbiskupske katedre, i u svim svojim istupima uvijek ponovo naglašava: da živimo u međusobnom poštovanju, u otvorenom i poštenom dijalogu, »jedni s drugima, a ne jedni pored drugih«, da živimo zajedništvo i suradnju u našim različitostima, da jedni druge međusobno obogaćujemo i pomažemo.

Grad Rijeka je pred početkom jedinstvene godine u svojoj povijesti – postaje Europska prijestolnica kulture. Koliko je to značajno, govori nam činjenica da je već vijest o tome zadnjih godina grad učinila odredištem koje posjećuju i žele upoznati ljudi iz svih krajeva svijeta.

– Ta široka zainteresiranost za naš grad nakon što je izabran za Europsku prijestolnicu kulture pokazuje koliko su u očima svjetske javnosti ta titula i taj izbor cijenjeni. Čini mi se da je ta titula, ako je suditi po znatno većoj posjećenosti stranih turista otkad je Rijeka dobila tu nominaciju, u svijetu puno više cijenjena nego kod nas. Vidimo također da ona, osim što na svjetskoj razini promovira izabrani grad i zemlju u kojoj se on nalazi, donosi i ekonomske rezultate. No još je važnije da sve to u nama pobudi veći interes za bolje upoznavanje kulture koju smo naslijedili, jer to je pretpostavka da bismo je više cijenili i sustavnije se brinuli za njezino očuvanje i promociju. Dakako, to je poticaj i za svakog pojedinca da se ispita kakva je njegova osobna kultura, npr. u ophođenju s drugim ljudima, u odnosu prema preuzetim obvezama, u brizi za zajedničko dobro, za očuvanje okoliša i slično.

Kultura u sebi samome

U povodu izbora Rijeke za EPK, 2016. godine, objavili ste poruku pod naslovom »Pozvani stvarati zajedništvo i kulturu« i taj je naslov zaista njezin sažetak.

– Povod za tu poruku bio mi je slogan za EPK: »Rijeka luka različitosti«. To je konstatacija neosporne činjenice jer u Rijeci od davnine postoje građani s različitim nacionalnim, religijskim i općenito svjetonazorskim predznakom, kao i raznolika i bogata kulturna baština. Ali što s time? Kako to kapitalizirati? Što učiniti da te različitosti ne budu povod za podjele i netrpeljivosti nego, naprotiv, za stvaranje i jačanje zajedništva i kulture u kojima će doći do izražaja sve bogatstvo naših razlika? Očito je da je bolje upoznavanje naših različitosti jedini način kako one mogu prerasti u istinsko zajedništvo u različitosti. Naime, od svega što nam je nepoznato, imamo strah. Zato bismo EPK trebali shvatiti kao idealnu priliku za traženje načina kako naše razlike bolje upoznati i s njima se međusobno obogaćivati. Upoznavanje zajedničke prošlosti i različitih sastavnica naslijeđene kulture, to je sigurno jedan od prokušanih putova do boljeg međusobnog upoznavanja, a time i do rasta u zajedništvu. Dakako, to je i najbolji način kako spriječiti potiranje različitosti. Takvih je pokušaja, kako nam je poznato, u prošlosti nažalost bilo. O tome možemo samo reći: Ne ponovilo se!

U istoj poruci izražavate želju da grad doista postane prijestolnica kulture u sebi samome, kažete da je najprije potrebno »raditi na kultiviranju sebe samih, svoga duha, svoga srca, i u tom smislu posebno odgajati mlade«, da je to »pretpostavka za kulturno djelovanje i širenje mira, zajedništva, solidarnosti, pravednosti svuda oko sebe«.

– Kultura je prvenstveno plod čovjekova duha. To znači da je osobno kultiviranje pretpostavka za kulturno djelovanje u društvu. Tu mi pada na pamet Isusova prispodoba o sijaču koji je izišao sijati i dok je sijao jedno je sjeme palo uz put te je bilo ili pogaženo ili su ga ptice pozobale. Drugo je palo na kameno tlo i osušilo se čim je izniklo jer mu je nedostajalo vlage. Treće je, pak, palo među trnje koje ga je preraslo i ugušilo. Napokon je četvrto palo u dobru zemlju, niklo i urodilo stostrukim plodom (usp. Lk 8, 5-8). Ta dobra zemlja, u kojoj je posijano sjeme može donijeti stostruki plod, to je čovjek u čijem se plemenitom srcu i duhu sjeme kulture može ukorijeniti i uroditi plodovima kao što su mir i zajedništvo među ljudima, solidarnost s potrebitima, zauzimanje za pravdu i opće dobro i tome slično.

Ovih dana u božićnom broju »Zvona« može se pročitati i članak »Zatomljeni identitet«, koji je napisao Goran Moravček. Tu čitamo: »Rijeka će u godini velike Jeronimove obljetnice zaogrnuti časno ruho Europske prijestolnice kulture. Bit će sjajnih programa, poglavito u HNK-u Ivan pl. Zajca, ali i drugdje. Međutim, detaljno iščitavajući opsežan program projekta »Rijeka 2020«, nisam mogao a ne zapitati se gdje su znamenite riječke posebnosti, gdje se skrio njezin gradski identitet, poglavito vezan uz vjeru i tradiciju? ‘Luka različitosti’ nije uvažila svoje posebnosti te se, moj je utisak, okrenula ‘uvoznim’ identitetima.« Kako to komentirate?

– Slažem se s g. Moravčekom da se ovu prigodu trebalo bolje iskoristiti kako bi se predstavilo našoj i svjetskoj javnosti znamenite riječke posebnosti, napose gradski identitet Rijeke koji je, kako on s pravom ističe, »poglavito vezan uz vjeru i tradiciju«. Tu povezanost trebamo posebno zahvaliti sv. Jeronimu koji potječe s ovih naših prostora (rođen u Stridonu, koji se nalazio negdje na prostoru Hrvatske) i čija se 1600. obljetnica iduće godine slavi na svjetskoj razini, dakle, u godini kada je Rijeka EPK. A koliko je od davnine sv. Jeronim ovdje štovan, svjedoči crkva u samom središtu grada, koju su njemu u čast stari Riječani izgradili, a koja je jedna od najvrednijih srednjovjekovnih kulturnih građevina u gradu. Najveća zasluga sv. Jeronima je što je preveo Bibliju na latinski jezik, čime ju je učinio dostupnom ondašnjem zapadnom svijetu koji nije poznavao jezike na kojima je ona izvorno napisana. Zahvaljujući tom prijevodu, zvanom »Vulgata«, Biblija je postala, zajedno s grčko-rimskim nasljeđem, nepresušnim nadahnućem nove kulture s kršćanskim predznakom.

Kako je došlo do toga da se grad – kako Moravček, dugogodišnji nakladnik i urednik, tvrdi – »odrekao svoje vjerske tradicije i sakralno-povijesne baštine«?

– On smatra da su za to sigurno krive gradske vlasti ili sastavljači programa »Rijeka 2020«, ali mu se čini da su i vjernici kojih ima priličan broj ‘u luci različitosti’ također tome pridonijeli svojom suzdržanošću i zatvorenošću »u svojim društveno-kulturnim krugovima«. I ova posljednja tvrdnja g. Moravčeka je točna. Sigurno i mnogi vjernici razmišljaju kao on i pritom očekuju da to netko drugi učini. EPK je doista prigoda da se našoj i svjetskoj javnosti pokaže i ona dimenzija riječke kulture koja je obilježena kršćanskom vjerom i tradicijom te spada među najveća dostignuća riječke kulture. Zbog toga se u vjerničkim krugovima smatralo samo po sebi razumljivim da će u programu obilježavanja EPK naći zasluženo mjesto tradicionalna i sakralna dimenzija riječke kulture.

Četiri kulturna modela

U ovogodišnjoj božićnoj poruci bavite se kulturnim ozračjem u kojem se dogodilo Isusovo rođenje. Uočavate da je to ozračje veoma šaroliko. Što to znači?

– Ako pod tim vidom čitamo ono što su o Isusovu rođenju i djetinjstvu zapisali evanđelisti Luka i Matej, prvo što ćemo uočiti jest činjenica da biti bogat, moćan i učen ne znači nužno biti i kulturan i sućutan. U Betlehemu je u vrijeme Isusova rođenja sigurno bilo učenih i bogatih ljudi, ali nitko od njih nije se smilovao njegovoj majci Mariji i ponudio joj prikladan i dostojan smještaj za rođenje djeteta. U cijelom Betlehemu za nju i dijete koje je trebala roditi nije bilo mjesta. A nije ga bilo jer su oni koji su joj ga mogli dati bili ljudi bez srca. Zbog toga su Marija i Josip morali otići izvan grada, da bi ondje u nekom skloništu za domaće životinje ona rodila dijete i položila ga u jasle. I tamo su našli ljude otvorena srca! Bili su to siromašni i neuki pastiri koji su ih rado primili i pomogli, za razliku od stanovnika Betlehema koji su im dali odbijenicu.

Zar se nisu još žalosnije ponijeli kralj Herod u Jeruzalemu i židovski mudraci koji su ga savjetovali?

– Oni su se ponijeli još gore. Dok mudraci s istoka dolaze u Jeruzalem i raspituju se kod kralja Heroda gdje se rodio Isus, kojemu se žele pokloniti i obdariti ga, kralj Herod u isto vrijeme traži način kako bi ga likvidirao. A u tom mu pomažu židovski mudraci koje je okupio oko sebe. Paradoks je dakle u tome da židovski mudraci pomažu Herodu kako da ubije malenog Isusa, a poganski dolaze izdaleka da mu se poklone i daruju ga. U svezi s time sv. Ivan će napisati: »K svojim dođe, i njegovi ga ne primiše« (Iv 1, 11). Poganskim mudracima i kraljevima bila je dovoljna samo neka neobična zvijezda na nebu da zaključe kako se u Judeji rodio kralj židovski i da, vođeni željom da mu se poklone, krenu na dug, naporan i opasan put, dok Herodu i njegovim mudracima za to nisu bila dovoljna sva proroštva njihovih proroka o Mesiji koji će doći i spasiti Izrael i sve narode.

Kako, dakle, okarakterizirati kulturno ozračje u kojem se Isus rodio, tj. u kakvim se okolnostima dogodio prvi Božić?

– Mislim da se oko Isusova rođenja isprepliću četiri kulturna modela koja i danas postoje. To su kultura prihvaćanja, kultura odbacivanja, kultura eliminiranja i kultura štovanja. Marija, Isusova majka, pastiri i mudraci s istoka predstavnici su kulture prihvaćanja, dok su stanovnici Betlehema i Herod oni koji utjelovljuju kulturni obrazac koji možemo nazvati kulturom odbacivanja i eliminiranja. Isus se rodio, i ne samo rodio nego i živio, u takvom kulturnom ozračju. A osuda i razapinjanje na križu vrhunac su istog neprihvaćanja i odbacivanja koje je doživio kod rođenja. Ali, pored toga, on je bio okružen od početka do kraja i s ljudima koji su ga štovali i klanjali mu se kao Bogu. Tako su se prema njemu odnosili kod rođenja betlehemski pastiri, a da ne govorimo o Mariji, njegovoj majci, i Josipu, njegovu poočimu te tolikim sljedbenicima za vrijeme njegova javnog djelovanja. Isti kulturni obrasci u odnosu prema Isusu postojali su u svim povijesnim razdobljima, uključujući i naše vrijeme. Naime, on je sebe poistovijetio posebno s ugroženim ljudima, kao što su djeca, stranci, bolesnici, prognanici, siromasi i beskućnici. Zbog toga je govorio da što god njima činimo, to i njemu činimo.

Foto Vedran Karuza

​Prihvaćanje i odbacivanje

Postoje li slični kulturni modeli i kod nas danas?

– Bez sumnje, oni uvijek i svagdje postoje, pa i kod nas. Imamo divne primjere prihvaćanja siromaha, zauzimanja za slabe i nemoćne, za bolesne i hendikepirane, za beskućnike i prognanike. Pojedinci, zajednice i udruge koji se o takvima samoinicijativno nesebično brinu, savjest su cijelom društvu. Ali istovremeno susrećemo neprihvaćanje i odbacivanje koje može biti posljedica straha od drugoga i drukčijega, što se posebno očituje kad smo suočeni s emigracijskim procesima. Strah nas je emigranata jer ih ne poznajemo. Bojimo se onoga što ne poznajemo i zato to odbacujemo. Ali razlog za neprihvaćanje može biti i komoditet. Stare i bolesne članove obitelji nerijetko smještamo u za to predviđene ustanove, ne jer će njima tamo biti bolje, nego da bi nama bilo komotnije. Činjenica je također da mnogi to ipak ne rade zbog komocije, nego zbog nemogućnosti da se o njima, zbog radnih i drugih obveza, primjereno brinu. Slični razlozi mogu postojati i za neprihvaćanje djece, tj. negdje ih se ne želi imati zbog komocije, a negdje jer se smatra da za to ne postoje životni uvjeti. No, kad je ovo posljednje u pitanju, susrest ćemo se s veoma različitim predodžbama o tome kakvi bi trebali biti primjereni životni uvjeti. Negdje se pod tim podrazumijeva ono osnovno što je za život potrebno, a drugdje mnogo više. Postoje sigurno i drugi razlozi za takvo ponašanje koje bi trebalo istraživati i ozbiljno se njima baviti, želimo li se stvarno, a ne samo deklarativno, opredijeliti za kulturu života.

Što biste poručili svim ljudima dobre volje o Božiću ove godine?

– U mom djetinjstvu na Badnje jutro muška su djeca redovno išla susjedima čestitati Božić. Kad bismo ušli u kuću, morali smo sjesti iza vrata i izgovoriti čestitku: »Nazdravlje vam došlo sveto Porođenje Isusovo, mladenci, mlado lito i svi dani unaprid.« Za nagradu bismo dobili oraha, lješnjaka, jabuku i slično. I tome smo se veoma radovali. A kad bismo se vratili kući, s ukućanima bismo podijelili što smo dobili. U duhu te čestitke želim da nam mali Isus svima podari obilje zdravlja i sreće u idućoj godini i u sve dane unaprijed. Uz zdravlje, neka nas obdari ljubavlju i dobrotom, kao i skromnošću i poniznošću. A posebno neka nam pomogne shvatiti da smo onoliko veliki koliko smo sposobni darivati se i biti malenima.

Promjene naših mentalnih sklopova

Želim vas pitati o iseljavanju iz Hrvatske zadnjih godina, jer istraživanja govore o oko 300 tisuća iseljenih, posebno mladih.

– Činjenica je da je mobilnost karakteristika našeg vremena. To se ne odnosi samo na turistička putovanja u druge zemlje. Mobilnost je danas postala način života. Mnogi mladi odlaze drugamo i zbog studija, učenja stranih jezika i upoznavanja drugih kultura ili jednostavno da prošire svoje vidike, steknu nova iskustva i poznanstva. Vidimo da drugi radi toga i k nama dolaze. Naravno da se odlazi i zbog nesređenih društvenih prilika i slabijih ekonomskih uvjeta u našoj zemlji. Ako se na tom području učine veći iskoraci, a to je žurno potrebno, možemo se nadati da će se smanjiti broj odlazaka, a povećati broj povrataka ne samo onih koji su otišli zbog boljih uvjeta studiranja ili zbog učenja stranih jezika i tome slično, nego i onih kojima je motiv za odlazak bio bolja zarada. Zbog toga odlazak i povratak mladih i radno sposobnih naših građana ovisi o tome koliko smo spremni i sposobni stvoriti ovdje uvjete kakvi za život postoje u našem okruženju. A to nije moguće bez boljeg uređenja države i bez promjene naših mentalnih sklopova razmišljanja i ponašanja.

Rascjep između Evanđelja i kulture nije za Crkvu nešto novo

Na početku pastoralne godine 2019./2020. vjernicima i svećenicima uputili ste poruku o povezanosti pastorala i kulture, pozivajući sve da se uključe u događanja EPK-a.

– Ta poruka ima dva dijela. U prvom dijelu pozivam svećenike i vjernike da budu svjesni važnosti kulture u pastoralu. Tu pod kulturom podrazumijevam uljudno ophođenje i odgovorno izvršavanje službe. U tom smislu svećenike posebno potičem da vjernike i sve ljude koji im se obraćaju zbog bilo kojeg razloga primaju i prihvaćaju s pažnjom i razumijevanjem. Stavljam im također na srce brigu za ljepotu liturgije i uređenost crkvenog prostora. A vjernicima dozivam u svijest da ne smiju biti samo potrošači svećeničkih usluga nego i aktivni suradnici svojih svećenika. Pod tim vidom posebno je važna obitelj. Ona je, kako se navodi u dokumentu »Promicati pastoral kulture«, što ga je izdalo Papinsko vijeće za kulturu, »kolijevka života i ljubavi« i kao takva »izvor kulture«. U istom se dokumentu također tvrdi da i u kriznim situacijama kada materijalno, kulturno i ćudoredno siromaštvo potkopava i brak kao ustanovu, dakle, u okolnostima kad su životni izvori u opasnosti da presuše, »obitelj ostaje najizvrsnije mjesto za odgoj osobe i za oblikovanje društva«. Štoviše, iskustvo uči da cijele civilizacije i zajedništvo naroda ovisi iznad svega o ljudskoj kvaliteti obitelji, a osobito o komplementarnom udjelu obaju roditelja sa svojim dotičnim ulogama oca i majke u odgoju djece, kako kaže spomenuti dokument.

Foto Vedran Karuza

U svojoj poruci tvrdite da je suvremena kultura zatvorena za transcendenciju. Što to znači?

– U dokumentu »Promicati pastoral kulture« možemo pročitati ovu konstataciju: »Nema dvojbe da je rascjep između Evanđelja i kulture drama našeg vremena kao što je bio slučaj i u drugim razdobljima.« Dakle, današnji rascjep između Evanđelja i kulture nije za Crkvu nešto novo jer ona se s time susreće od onog trenutka kada je počela naviještati Evanđelje ljudima koji su pripadali različitim kulturama. U tom smislu i današnji rascjep između kršćanske vjere i kulture može se prevladati, kao i mnogi tijekom povijesti, tako da se Evanđelje naviješta »ljudskim jezikom i u ljudskoj kulturi«, kako navodi spomenuti dokument. To znači da ga i danas treba naviještati jezikom razumljivim ljudima u njihovoj kulturi.

Karitas – indikator naše humanosti i vjerničke vjerodostojnosti

Početkom prosinca u Rijeci je započeo s radom Dom za osobe s demencijom, još jedna karitativna, socijalna pa i zdravstvena ustanova koju je sagradila i svima kojima je potrebna otvorila Riječka nadbiskupija. Građani su zahvalni, za taj dom, za Hospicij, za Dom sv. Ana, kao i za sve druge socijalne angažmane nadbiskupije. Možete li reći čime je motivirano takvo djelovanje Crkve za cjelokupnu društvenu zajednicu?

– Riječ je o dvostrukoj motivaciji. Prije svega, u čovjekovu prirodu usađen je osjećaj solidarnosti s drugim čovjekom u potrebi. Ta solidarnost može ići tako daleko da netko ne preže od toga da i svoj život izloži opasnosti ili ga čak žrtvuje da bi pomogao nekome tko je u nevolji. To je istinska humanost u odnosu na koju nijedan normalan čovjek ne može ostati ravnodušan. Mi kršćani vjerujemo da je Isus pravi Bog i pravi čovjek te je kao takav s nama postao u svemu solidaran osim u grijehu koji se u konačnici može svesti na nehumanost. Isus nam je, žrtvujući sebe da bi nas spasio, pokazao do kojih granica može ići prava humanost, odnosno pravo zauzimanje za drugoga u nevolji.

U tom smislu – biti blizak čovjeku u nevolji, zauzeti se za njega i pomoći mu – mi kršćani za to imamo dvostruku motivaciju. S jedne strane, na to nas potiče naša ljudska priroda jer čovjek je, kako je već spomenuto, po prirodi solidaran, a druga nam je motivacija sam Isus Krist, Sin Božji, u kojega vjerujemo i kojega nastojimo nasljedovati u njegovoj solidarnosti s čovjekom u potrebi. On nas na to potiče ne samo svojim primjerom nego i riječima, kada npr. kaže: »Dođite, blagoslovljeni. Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici i dođoste k meni« (Mt 25, 45). A ako ga zapitamo: kad te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi, odgovorit će nam: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25, 34-36; 40). Karitas je u tom smislu indikator naše humanosti i vjerničke vjerodostojnosti!