U godinama u kojima mnogi odlučuju maknuti nogu s gasa, neumorna profesorica Anita Zovko kao da tek hvata zalet. Iako je od mladosti uvijek bila uključena u sportske aktivnosti, tek se u 54. godini života počela baviti trčanjem te je ubrzo postala inspiracija mnogim natjecateljima na utrkama. Anita danas ima 63 godine i članica je Atletskog kluba Rika, a u tih devet godina završila je desetak maratona te još puno više polumaratona i drugih utrka. Uz to, Anita je redovita profesorica u trajnom zvanju na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, kao i vanjska suradnica na Sveučilištu Sjever i na riječkom Fakultetu zdravstvenih studija. Vremena za sport uvijek ima, a godine? Za nju su one samo broj…

– U mladosti sam se bavila odbojkom i košarkom. Počela sam igrati odbojku u sedmom razredu osnovne škole. U Rijeci sam došla do Prve lige, a nakon što sam se udala i rodila dijete sam igrala u Jugoliniji u trećoj ligi. U međuvremenu, tijekom srednje škole, sam na nagovor prijateljice koja se zaljubila u košarkaša upisala tečaj za košarkaškog suca. Kolegica Helena Randić i ja smo bile prve žene košarkaške sutkinje u našoj županiji. Uglavnom smo sudile niže lige i mlađe uzrasne utakmice, a išle smo polagati i u Beograd. No, tu nismo uspjele. Mislim da je to, nažalost, bilo zbog političkih razloga – počinje svoju priču Anita Zovko.

NAPORNO DO 2016.

Zanimljivo je da u tom razdoblju njezina života Anita nikada nije voljela trčati. Taj dio sporta joj je zapravo bio naporan. Sve do 2016. godine.

Privatni album

– Ničim izazvana mi je jednog dana došla ideja da počnem trčati. Nisam upisala školu trčanja, nego sam pročitala par knjiga i služila se internetom. Ritam na fakultetu mi je takav da nisam mogla niti upisati školu trčanja. Ja sam jutarnji tip, rano se probudim i idem otrčati svoje. A škole su uglavnom popodne ili navečer. Ne volim niti kada mi netko formalizira stvari i kaže: »Danas ćeš trčati pet kilometara, a sutra 10«. I počela sam tako, kilometar po kilometar. Moja prva utrka je bila utrka građana na »Homo si teć« 2016. godine. Onda sam trenirala duže kilometre te sam prvi neformalni polumaraton otrčala u Trsatskom parku. Odmah sam se pohvalila suprugu, na satu sam mu pokazala da sam istrčala 21 kilometar i da ja to mogu. Prijavila sam polumaraton u Crikvenici, točno se sjećam da je bio 27. studenoga 2016. godine. Bila sam prva u svojoj kategoriji. Naravno, u mojim kategorijama 50, 55 ili 60 plus nema tolike navale. Nema puno ludih, ha, ha. Onda sam nastavila s polumaratonima, ali mi je želja stalno bila otrčati barem jedan maraton. Svi su govorili da je maraton jedna priča, a polumaraton druga.

Prvi maraton koji je otrčala bio je Zagrebački, a on je na red došao otprilike tri godine nakon što je zakoračila u trkački svijet. I za njega se pripremala na interesantan način. Takozvano »vojno« igralište na Trsatu, na kojemu je dužina kruga tek 300 metara, poslužilo joj je kao staza na kojoj je prvi put u životu istrčala 42 kilometra!

– Htjela sam vidjeti hoće li mi tijelo izdržati. Razmišljala sam, ako idem u Kostrenu gdje obično trčim, tamo ima puno automobila koji jure kao blesavi i što ako slučajno padnem i bude mi loše? Netko će me još zgaziti. Onda, ako idem u park gdje ima puno grmlja, mogu pasti i neće me nitko vidjeti. Zato sam se odlučila za igralište na Kampusu. Da mi netko sada kaže da to ponovim… Uz mene je bio profesor Josip Jahn, koji uvijek kaže da ćemo ući u Guinnessovu knjigu rekorda. Koliko je to sve trajalo? Šest sati i 28 minuta! Super mi je bilo što je tamo odmah i WC, a povremeno sam stala i popiti vode, pojesti bananu i slično. Također, svakih pet kilometara sam mijenjala smjer. Sve autobuse sam ispratila, trkače koji su dolazili, ha, ha. Ali, vidjela sam da mi tijelo može izdržati. Zagreb sam odabrala jer je za prvi put možda najlakši jer je dosta ravan. I sve je prošlo u najboljem redu.

Foto Ana Križanec

DESETAK MARATONA

Malo je trkača koji u kasnim pedesetim i šezdesetim godinama života trče maratonske dionice. Anita ih je dosad završila desetak, od Zagreba, Beograda, Ljubljane, Splita, Banja Luke… Stoga, sada ima i već dosta iskustva, a za uspješnu utrku kaže da je najbitniji dobar san.

– Kada sam bila u Sarajevu noć prije maratona, pratila sam u hotelskoj sobi Eurosong i Baby Lasagnu te se nisam dobro naspavala. I to me koštalo. Imala sam krizu tamo negdje na 32, 33 kilometru. Nespavanje te može totalno dokrajčiti, a vrlo je važna i prehrana te hidratacija. Među starijima sam na svim utrkama, ali sam baš nedavno vidjela na Facebooku da jedna žena iz okolice Beograda ima 71 godinu i otrčala je 18 maratona, a prošli mjesec je bila u Istanbulu. U ožujku planira nastupiti na maratonu u Rimu, što sam i ja razmišljala. Mogu reći da maratoni na prostorima bivše Jugoslavije uopće ne zaostaju za svjetskim. U Münchenu i Berlinu ima više trkača, ali i više izazova. Baš mi se u Münchenu dogodilo da sam sama usred utrke morala tražiti gdje je WC, a i okrepa je bila jako slaba. Najdraža utrka? Rekla bih da mi je polumaratonu u Mostaru jako drag jer se trči preko osam mostova. Svaka utrka nosi nešto novo i ima neku svoju draž.

Cestovnom trčanju je nakon nekog vremena dodala i trail. Jednostavno rečeno, trail trčanje je trčanje u prirodi, najčešće na šumskim stazama.

– Trail sam ubacila jer je trčanje kroz prirodu i šumu neka druga vrsta. Puno je teže jer imate prepreke, ali s druge strane je puno ljepše jer uživate u prirodi, bojama i mirisima… Ta kombinacija mi je super.

OBITELJSKA PODRŠKA

Anita uz ulogu profesorice i trkačice ima i ulogu bake pa joj je svaki dan u potpunosti ispunjen od samog jutra.

– Ima tu puno odricanja. Tijekom dana imam puno obveza što se tiče fakulteta, imamo redovan i izvanredan studij pedagogije, zatim doktorski studij, pa dopunsko pedagoško obrazovanje, konzulatcije, ispravci završnih i diplomskih radova… Puno je tu odricanja, ali ja to volim. Jedno vrijeme sam morala mirovati jer sam bila ozlijeđena, i ja sam bila luda. Suprug mi je rekao »daj idi radi bilo šta, živčana si«. To ti stvarno uđe u krv. Navučeš se i onda ti nedostaje. Kako to sve usklađujem? Tajnicu odsjeka zamolim prije semestra da mi predavanja stavi negdje popodne da mogu ujutro trčati. Rano se budim, a ljeti već oko pet i pol ujutro moram biti na stazi jer su kasnije previsoke temperature. Odradim od pet do 20 kilometara, kako kada. Tu ubacujem i vježbe snage, zimi idem u teretanu, a od proljeća to radim vani. Zatim odradim nastavu i konzultacije na fakultetu. U međuvremenu su tu i unuci Liam i Lenny, koje skočim čuvati ako treba. Imam puno toga u danu, ali mogu reći da jedno pomaže drugome. Upornost mi pomaže u ovom akademskom dijelu života, ali i obrnuto, kod trčanja.

Obitelj je Aniti od početka podrška u njezinoj ljubavi prema trčanju. Štoviše, suprug Dragan Zovko i sam je bivši sportaš te je među ostalime bio košarkaš sarajevske Bosne, bivšeg prvaka Europe.

Foto Dean Miculinić

– Svi me od početka podržavaju, tu je i sin Leo, a mama Darinka, naravno, kao svaka mama se uvijek brine i zove prije utrke da kaže da ne pretjerujem, ha, ha.

VAŽNA JE – GLAVA

Vrativši se na temu godina i izdržljivosti, profesorica na Odsjeku za pedagogiju naglašava kako je tu važan aspekt – glava.

– Sigurno je mrvicu teže u ovim godinama početi se baviti trčanjem i trčati maratone, ali bih rekla da je sve, kako uvijek kažu, u glavi. Koliko puta ti se dogodi da želiš stati, ali kada si kažeš da nastaviš i da možeš, kao da mozak napravi neki klik i tijelo posluša i ide dalje. Usporiti u ovim godinama? Nikako, to su samo predrasude. Ja sam rekreativac i amater te mi nije cilj biti na postolju, već se podružiti i jednostavno trčati. Pomicati svoje granice. To su samo stereotipi da se starije osobe ne mogu baviti fizičkom aktivnosti. Ja mislim da je to ulaganje u budućnost, u starost. Sigurno i motiviram ljude na utrkama zbog mojih godina. Čak mi je jedna kolegica rekla: »Anita, mi imamo poštapalicu – kada odrastem bit ću kao Anita«. Vjerojatno jesam motivator i to čovjeka veseli. Ja kao da imam i neku misiju pa pri prvom susretu na fakultetu kažem studentima tko sam i što sam. Kažem da mi trčanje pomaže ne samo zbog fizičke kondicije, nego i mentalne. Na hodnicima svih tjeram da idu pješke, a ne liftom. Mogu reći da sam neke uspjela i navući na trčanje.

Za kraj, što Anitu Zovko motivira da i dalje nastavlja rušiti vlastite granice u trčanju?

– Nešto se jednostavno rodi u čovjeku što ga tjera dalje. Koliko god na utrkama imali i kriza. Sada kada se sjetim, 30 sekundi nakon početka maratona u Zagrebu sam počela plakati. Prva pomisao na kraju utrke mi je bila: »Kada ću trčati sljedeći maraton«. Eto, to nešto u našim glavama je za istraživanje. Moja želja za dalje je samo da ostanem što duže zdrava i da me trkačke ozljede zaobiđu pa da se mogu i dalje baviti ovim lijepim sportom i širiti dobre vibracije – zaključuje Anita Zovko.

STUDENTI I SPORT

Osim što vlastite studente pokušava motivirati na bavljenje sportom, Anita se trenutno bori i za status Tjelesne i zdravstvene kulture na riječkim fakultetima.

– Ono što me jako smeta je što riječko sveučilište, iako mislim da nije bolje ni u ostatku Hrvatske, ukida TZK kao obavezan kolegij na većini fakulteta. To me strašno ljuti i na svakoj sjednici fakultetskog vijeća se borim i naglašavam kolika je važnost fizičke aktivnosti. Ne samo za tijelo, nego i za mentalno zdravlje. Uvijek mi daju kontra argument da su mladi dovoljno svjesni da se sami bave nekom aktivnosti izvan fakulteta. Nažalost, nisu. Napravljena je anketa i studenti nisu za ukidanje, nego za neke dodatne oblike aktivnosti. Jako mi je drago i što je na našem odsjeku odlično prihvaćen izborni kolegij Pedagogija sporta. Baziramo se više na praksi, gdje studentii rade istraživačke radove. Imali smo i dvije tribine, a posjećujemo i sportske klubove. Bili smo u klubu za košarku u kolicima Kostrena, gimnastičkom klubu, atletskom…

SURADNICA U NOVOM LISTU

Anita je za sport bila vezana i kroz novinarstvo te upravo – Novi list.

– Dva ljeta sam bila suradnik u sportskoj redakciji Novog lista. Pratila sam odbojku i košarku te i dan danas čuvam te članke. Zapravo, meni je želja bila studirati novinarstvo, ali trebalo je ići u Zagreb pa mi se nije dalo. Zato sam se odlučila za studij pedagogije.