Dobre dvije godine trudila se, trenirala i borila srušiti svjetski rekord i nakon nekoliko propuštenih prilika zbog ozljeda, bolesti, pa i nedostatka sreće, Filipini su konačno donijeli slavlje maloj, ali itekako uspješnoj riječkoj ronilačkoj zajednici. Riječanka Sanda Delija u zaronu od četiri minute postala je prva Hrvatica koja je zaronila ispod 100 metara i tako vratila svjetski rekord u Hrvatsku. Članica kluba Ocean zaronila je točno 103 metra u disciplini FIM (Free Immersion) u Mabiniju na Filipinima, a radi se o disciplini u kojoj se ronilac na dah spušta u dubinu povlačeći se za konop i jednako tako vraća natrag nakon što uzme oznaku kojom i dokazuje da je bio na zadanoj dubini. Upravo je ta oznaka i bila »krivac« što još prošle godine nije službeno oborila svjetski rekord. Put je bio trnovit…

– Bilo je mnogih izazova. Prvi put prije gotovo dvije godine, tijekom Svjetskog prvenstva, sam se nadala da ću uspjeti, ali sam dobila koronavirus. Onda mi je jednom pukla staklena boca u ruci nekoliko minuta prije zarona. Pa mi je puknuo bubnjić tijekom zarona koji je bio tri dana prije zarona za svjetski rekord. Naravno, onda nisam mogla ići u vodu. A prije sedam mjeseci sam ozlijedila koljeno. Znači baš sam fino nanizala sve ozljede i probleme, ha, ha. Imala sam i jedan »blackout« (gubitak svijesti, op. a.) tijekom jednog od pokušaja, a čak sam prošle godine i napravila zaron za svjetski rekord, ali mi je na putu prema gore negdje ispala oznaka koju na kraju konopa moramo uzeti i donijeti kada izronimo. Meni se ta oznaka nekako otkačila. Nisam niti shvatila do samog kraja, nije mi bilo jasno zašto suci tužno gledaju kada sam izašla. Zato je sada ovaj rekord donio jedno olakšanje, zato je bilo toliko emotivno. Osjećam veliko zadovoljstvo da sam poslije toliko truda i energije to uspjela ostvariti – počinje svoju priču Sanda Delija, hrvatska reprezentativka u ronjenju na dah i rođena Riječanka koju je put vodio po mnogim europskim zemljama i potom opet vratio u rodni grad.

EMOTIVNI ZARON

S njom su na Filipinima tog dana bili i Vitomir Maričić te Petar Klovar, riječki dvojac u hrvatskoj reprezentaciji, a zanimljivo je da je Sanda skoro i tada odustala od zarona i svjetskog rekorda. Uvjeti za ronjenje nisu bili dobri, ali srećom, bila je odlučna.

Foto Sergej Drechsler

– Taj dan, prije nego što sam ušla u vodu, ronioci su počeli odustajati zbog jake struje. Petar Klovar je u tom trenutku bio sa mnom, pogledao me i rekao da on na mom mjestu čak ne bi ronio ili da se eventualno okrenem ako vidim da ne ide kako treba. On i Vitomir mi inače nikada to ne govore, pa kada mi je on to rekao, nije mi bilo svejedno. Vidjela sam i kod Vitomira da sumnja je li pametno ići. Ali, kod mene se nešto preokrenulo i ja sam rekla da nema veze što drugi govore, da se idem posvetiti svojem zaronu i da ga odlučno napravim. Ako bih tijekom zarona vidjela da ne ide, onda naravno da bih se okrenula. Isključila sam se od vanjskog svijeta. Sjetila sam se da sam napravila jako dubok zaron tijekom treninga, također s lošijim uvjetima. Uostalom, u našem Jadranskom moru imamo jako teške uvjete, neočekivane struje i valove, i zbog toga sam bila spremnija za takve stvari. Kada sam krenula, osjetila sam da ima struje, pa sam ga probala ubrzati da smanjim vrijeme zarona. Izron je bio baš rubni, vidi se na snimci da sam bila baš na limitu svojeg potencijala, ali sam odradila sve kako treba. Kada su mi dali bijeli karton, to je bilo jako emotivno. Nikada nisam imala tako emotivni zaron – dodaje Sanda.

POČETAK IZ ZEZANCIJE

Ovaj je rekord još značaniji kada se uzme u obzir da je Riječanka tek treća žena na svijetu koja je u ovoj disciplini zaronila ispod 100 metara.

– Ako gledamo generalno u svim disciplinama, onda sam tu negdje između 10. i 12. žene koja je ikada zaronila ispod 100 metara. Nema nas puno. Danas ima više ljudi koji idu u svemir nego preko 100 metara u moru.

Najčešće se događa da osobe »zakorače« u ronjenje na dah nakon plivačke karijere. Ali, kod Sande to nije bio slučaj. Njezina je ronilačka priča započela prije sedam godina.

– Kao dijete sam svake godine provodila po tri mjeseca na Rabu i Silbi. Provela bih puno vremena u moru i non stop bih ronila. To mi je bilo prirodno i nisam niti znala tada da je to sport. Prije sedam godina mi je netko govorio o podvodnom ribolovu pa sam prvo probala to. Svidjelo mi se, htjela sam poboljšati zarone i onda sam počela s tečajevima. Vidjeli su da sam talentirana i tako se pokrenula priča. Jedan tečaj je vodio drugome, počela sam roniti iz zezancije. Pročitala sam negdje tko je tada bio hrvatski rekorder, a prije sedam godina je u ovoj disciplini rekord bio 60 metara. Ja sam tada ronila 40 metara i to mi je zapravo bio izazov. I evo, od državnog rekorda je došlo do svjetskog. Je li mi ovo najveći uspjeh dosad? Što se mene tiče, apsolutno. Prije dvije godine napravila sam prvi svjetski rekord ikada, 98 metara u istoj disciplini, ali tada nisam imala velika očekivanja. Kada se obori prvi svjetski rekord, promijeni se sve i imaš jako velika očekivanja za sve što poslije dolazi. To igra veliku ulogu što se tiče mentalne strane. Sve je bilo puno teže poslije tog svjetskog rekorda.

MINDFULNESS

Zasigurno bi bilo zanimljivo ući u glave ronioca prije samog zarona jer kako Sanda objašnjava, ondje se u tim trenucima ne događa apsolutno – ništa… Na neki način je to »mindfulness« meditacija, a moguće da je Sanda tu i u svojevrsnoj prednosti jer je diplomirana psihologinja koja je i prije ronilačke karijere veliku pažnju pridavala mentalnom zdravlju i meditaciji. Mentalni je dio u ronjenju na dah jednako važan kao i onaj fizički segment.

– Totalno se isključimo prije zarona. Posebice sam u tom dijelu napredovala u zadnje vrijeme, otkako sam imala ozljedu koljena. Nije mi to bio lagan period. Provela sam teških sedam mjeseci zbog ozljede i naučila sam cijeniti sve što dolazi. Opustila sam se i mentalno postala puno jača. I da se vratim sad na pitanje, o zaronu ne mislim ni dan prije. Znam točno što moram odraditi u svakom trenutku zarona. Dođem na platformu sat vremena prije, napravim zaron kao zagrijavanje i vratim se na platformu. Onda budem u trenutku. Fokusirana. Svjesna sam svega što se događa oko mene, ali na ništa se specifično ne koncentriram, nego pratim udah i izdah. Fokusirana sam u svakom trenutku na to što moram odraditi. Do toga treba doći, nije to lagano. Sigurno mi je diploma psihologije pomogla u ovom sportu. Bila sam uvijek zainteresirana za to kako glava radi i kako upotrijebiti potencijal koji imamo na najbolji način. Bavila sam se puno »mindfulness« meditacijom i vizualizacijom. Svaki zaron vizualiziram dan prije natjecanja, ma i tjednima prije. Isključim se i uđem glavom u more, kao da vidim svaki dio zarona. To mi je sve pomoglo da uspijem ojačati taj mentalni dio. Fizički dio treninga izgleda tako da tijekom zime svaki dan provedem u teretani. Dižem utege, provedem sigurno tri, četiri sata u teretani, a dva, tri sata sam u bazenu. Mjesec dana prije natjecanja dođem na lokaciju da se adaptiram, vidim uvjete, kakva je struja, valovi… Jako malo treniram dubinu, više sam fokusirana na teretanu i bazen. To je sve jako bitno i zato mi je Kantrida fenomenalna. Ovdje imamo sve.

SPORTSKA PSIHOLOGIJA

Iako je Sandu ronjenje iz Sardinije ponovo vratilo u Rijeku, trenutno joj je želja baviti se i sportskom psihologijom te na taj način vratiti i svojoj struci.

– Htjela bih se specijalizirati u sportskoj psihologiji, odnosno već sam i krenula s time. Radim trenutno i s većim tvrtkama, držim motivacijske govore, odnosno bavim se organizacijskom psihologijom, što sam radila i ranije u Italiji. Sve mi se vrti ili oko psihologije ili oko ronjenja. Uspjela sam spojiti te dvije grane. Puno sportaša odustaje brzo od psihoterapije jer ne vide odmah koliko je to korisno. Najvažnije je da si daš vremena. To je ogroman dio performanse, taj mentalni segment. Kada bi svi sportaši imali sportskog psihologa, mogli bi napraviti puno više.

Sanda je na Sardiniji održavala i kampove na kojima je djecu učila ronjenju, a među njima su bila i djeca s autizmom, kojima ovaj sport može biti od velike pomoći.

– Htjela bih pokrenuti nešto slično i u Rijeci, ali u daljoj budućnosti. Autistična djeca su jako senzibilna što se tiče zvukova, a ispod vode je tih svijet. Njima je također jako teško suočiti se s drugom djecom, a ovdje si zapravo sam sa sobom. Onda naučiš i disati na neki specifičan i kontroliran način. To im pomogne u situacijama kada im je stres jako visok i kada im je potrebno disanje kao alat za smirenje.

Sada su pripreme u riječkom Oceanu fokusirane na državno prvenstvo, što se u lipnju održava na Krku pod njihovom organizacijom, dok je u rujnu Svjetsko prvenstvo u Grčkoj i na Cipru. Sanda već ima osvojeno zlato na svjetskoj smotri, kao i srebro te broncu.

– Sve pripreme idu prema Svjetskom prvenstvu. Cilj mi je definitivno ponoviti zlato, a čak možda i dva. Također, na Lastovu ćemo ovoga ljeta Vitomir, Petar i ja predavati na kampovima. Baš bi mi bilo drago oboriti svjetski rekord u Hrvatskoj. Još nisam uspjela, u našem su moru teški uvjeti te bih vrlo rado to napravila – zaključuje Sanda Delija.

ODLIČNI UVJETI, VRHUNSKI REZULTATI

Članovi riječkog Oceana imaju odlične uvjete, ali i vrhunske rezultate. Vidljivo je kako ovaj sport raste u mnogim državama posljednjih godina, pa tako i u Hrvatskoj.

– Naravno, ima država gdje raste brže i više, ali mi imamo dosta jak klub, dok je hrvatska reprezentacija bila najjača zadnjih nekoliko godina. U ovom je sportu super što imaš jako mlade članove, a i one od 60 ili 70 godina. To je sport koji omogućuje da treniraš cijeli život. Dokle god tijelo radi.

ČETIRI DISCIPLINE

FIM je jedna od četiri discipline u ronjenju na dah, a Sandi ujedno i najbolje ide.

– FIM je disciplina koju sam realno jedinu i trenirala otkako sam počela roniti. Odmah mi je legla jako dobro. Tijekom natjecanja se zapravo specijaliziram u tu disciplinu i CNF, a ostale samo »ubacim« u zadnji trenutak i ne treniram ih toliko. CNF je disciplina u kojoj osoba roni bez peraja, ali bez diranja konopa i u stilu žabe. Onda imamo monofin, gdje roniš kao sirena s velikom perajom, a četvrta je disciplina bifins gdje imamo dvije peraje.

OD RIJEKE DO RIJEKE

Kod Sande je itekako zanimljiv i onaj dio života prije ronjenja na dah. Rođena Riječanka živjela je u nekoliko europskih zemalja, ima dvije diplome, a obrazovanje je stekla u Italiji, Francuskoj i Engleskoj.

– Odrasla sam u Beču, preselila sam se s osam godina u Trst, gdje sam odradila glavni dio školovanja. U Parizu sam potom diplomirala psihologiju i međunarodno poslovanje. Jedno vrijeme sam ondje i radila s djecom koja imaju autizam, klinička psihologija bila je prvi dio moje karijere. Onda sam se odlučila specijalizirati u organizacijskoj psihologiji, što sam odradila u Londonu i poslije toga ubrzo dobila posao u Rimu. Radila sam u UN-u u sektoru za organizacijsku psihologiju. U to vrijeme sam počela s ronjenjem na dah te sam uskoro sve ostavila i preselila na Sardiniju gdje sam vodila kampove za ronjenje za djecu, kao i za djecu s autizmom. I onda sam se vratila u Rijeku… Na samom početku mi je bio malo šok. Nikad nisam pomislila da ću se vratiti, ali sada mi je tako lijepo. Presretna sam što sam ovdje. Vidim da ovaj grad ima toliko mogućnosti. Super je posložen, sve je blizu, barem ono u čemu ja uživam. Volim skijati i planirati. Mislim da nije slučajnost da sam se vratila ovdje.