RIJEKA – Preminuo je Aldo Paquola. Vijest je to koja je u petak navečer odjeknula ne samo riječkom i ne samo kulturnom scenom.

Jer tko u gradu na Rječini nije čuo za Paquolu, tko barem jednom u životu nije pročitao jednu njegovu britku filmsku kritiku ili pak kolumnu kojom je rastvarao riječku stvarnost.

Paquola je bio kulturni gigant – filmski kritičar, kolumnist, redatelj, književnik i enciklopedist.

Kroz desetljeća aktivnog rada, ostavio je dubok trag u hrvatskoj kulturnoj i medijskoj sceni.

Rođen u Prezidu, 28. listopada 1952. godine, školovao se u Rijeci, gdje je završio Sušačku gimnaziju, i u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i opću lingvistiku 1981.

Već početkom sedamdesetih, počeo je pisati, objavljivati, ponajprije, kako se tada običavalo, u omladinskom tisku, u listovima Upitnik i Val. Tijekom studija, i kasnije pisao je (relativno malo) za Oko, Film, Filmsku kulturu i Hrvatski filmski ljetopis.

Za Novi list pisao je desetljećima, od 1974. sve do 2013. godine, a pisao je i za dnevne listove Primorski dnevnik i La voce del popolo. O filmu je često govorio na Radio Rijeci, u emisiji Goldfinger.

Surađivao je na oba toma Filmske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Prema vlastitom scenariju režirao je kratki igrani film »Automati želja« (1978./79.) koji je prikazan na smotrama u Centru Pompidou u Parizu i Stedelijk Museumu u Amsterdamu. Predavao je Filmsku kulturu na nekadašnjem Pedagoškom fakultetu u Rijeci.

Majstor stila

Objavio je i dvije knjige filmskih kritika i ogleda – »Don Huanovo ponoćno zrcalo« (1996.) i »Retrospectator« (2006.).

Eseje i kolumne pisane za Novi list objedionio je u dva izdanja – »Samozatajni hermafrodit«, zbirka eseja objavljivanih u tjednom kulturnom prilogu Novog lista Mediteran pod zajedničkim nazivom Okovani djetlić tijekom 1995. i 1996. godine, dok je »Licemjer« zbirka istoimenih kolumi koje je od listopada 2005. do konca 2012. objavljivao na stranicama gradske rubrike Novog lista.

Posljednje dvije godine Aldo je objavljivao filmsku kritiku na portalu ArtKvart.

– Aldo Paquola, prvenstveno filmofil i filmski kritičar, pa društveni kroničar Rijeke, a onda enciklopedist, suradnik svojedobno najbolje filmske enciklopedije ikad objavljenje, lingvist po struci, intelektualac po vokaciji, načitani erudit, kritizer i cinik, hedonist i bonkulović…

Što sve nije bio taj duhoviti, ali opaki promatrač naše svakodnevice, ne bi to stalo ni u seriju, a kamo li u film, reći će na početku Miljenko Marin, dugogodišnji urednik stranica kulture u dnevnom izdanju i priloga Mediteran Novog lista.

Miljenko Marin / Arhiva NL

Miljenko Marin godinama je surađivao s Paquolom i uređivao njegove tekstove.

– To se tako kaže, a zapravo nije se tu imalo bog zna što uređivati, tek upisati pokoji međunaslov, ispraviti poneki tipfeler…

Jer njegova rečenica, napisana uporno na pisaćem stroju kojem je nedostajalo slovo »k« kad su već svi pisali na osobnom računalu i slali tekstove putem interneta, nije imala ni viška, ni manjka. Besprijekorna, u savršanom ritmu, s neponovljivim sintagmama i lucidnim zapažanjima dočarala bi Paquolinu misao tako da bih pred sobom imao vizualni prikaz, sliku.

Taj majstor stila obožavao je talijanske klasike, uostalom pojavom i gardom kao da je i ispao iz nekog Fellinijvog filma. Zaljubljenik u mrak kinodvorane nije, međutim, podnosio blještavilo i pirotehniku Cinestara, pa su i njegove kritike u Novome listu postale sve rjeđe. Njegov genijalni cinizam, a ponekad i sarkazam, stvarao bi privid skrivenog mistika, a zapravo je Paquola bio istinski hedonist i društveni čovjek koji voli izlaske i druženja, mjesta okupljanja, kafiće, kavane, gostione, restorane…

Volio je i iznenađenja, pa je tako poslije višegodišnje stanke i hibernacije, prije dvije godine uskrsnuo, poput nekog Wes Cravenovog zombija ili vampira Brama Stokera, na stranicana portala ArtKvart, novim filmskim esejima i velikim, reklo bi se životnim, intervjuom. Ono što je na internetu ostaje za vječnost, a za vječnost ostaju i Paquoline knjige, četiri objavljene, koje svjedoče da ni njega ni njegove eseje vrijeme nije pregazilo.

Putuj u vječnost i ti dragi Paquola, poučio si generacije kako se gleda film i kako se gleda društvo u kojem živimo, savjest ti je čista, ispunio si svoju građansku dužnost i zadužio svoj grad, Rijeku.

Bilo bi pošteno da se i Rijeka tebi oduži, pa makar i filmom, zaključuje Marin.

Privilegij suradnje

Paquole se rado prisjetila i dugogodišnja urednica »gradske«, Gordana Krnjajić Petković.

– Kada nam je, te 2005. godine, glavni urednik Goran Kukić rekao da ćemo u gradskoj rubrici dobiti novog suradnika, štoviše kolumnistu, čuvenog Aldu Paquolu, moja kolegica, pokojna Dubravka Munjas i ja bile smo, malo je reći, ugodno iznenađene… Veliki filmski kritičar, intelektualac, erudit, pisac, dobio je svoje uvodno mjesto u rubrici, a kolumni je dao ime Licemjer!

Gordana Krnjajić Petković / Arhiva NL

»Kolumna mora imati unutarnju napetost i golicavost, ja ću je tražiti u poigravanju s licemjerjem«.

I tako je počelo: kolumne su stizale narednih desetak i nešto više godina, a bio je pravi privilegij čitati u originalu ta visprena, duhovita, ironična zapažanja i razmišljanja o životu, ljudima, zbivanjima, svakodnevici grada u kojem živimo! Iako su stizale utorkom u zadnji čas, utorkom poslijepodne, s masu tipfelera jer su pisane na pisaćoj mašini kojoj je falilo i slova i tipki pa su još posla imali daktilografi i korektura, sve to nije bilo bitno jer su tekstovi bili toliko dobri, a čitatelji su to prepoznali i pratili.

A tek naši razgovori, kad bi nam javio da je tekst na porti, ili da će upravo stići, da ga netko donosi… bila je to prava erupcija riječi, poneka isprika i naravno kompliment jer »nikad nije imao takve urednice«…

Krasna sjećanja na suradnju s velikim intelektualcem, Licemjerom, kojem je Novi list tada još jednom dao zasluženu poziciju, reći će Gordana Krnjajić Petković.

Istinski prijatelj

Koliko god da je Paquola bio istinski osebujna osoba, a one su često osuđene na životni put kojim prolaze sami, bilo je ljudi koji se mogu pohvaliti kako su bili istinski Aldovi prijatelji.

Jedan od njih je sasvim sigurno i Miroslav Tatić, Puležan koji je prije točno 40 godina stigao u Rijeku i to na mjesto direktora Rijekakina.

– Bez obzira što nisam živio u Rijeci, itekako sam znao za Alda Paquolu. S obzirom na to da sam svim svojim bićem uronjen u film, te da sam i prije te 1985. godine kad sam postao direktorom Rijekakina, surađivao s Glasom Istre, Aldove filnmske kritike bile su dio jako važni dio literature svih ljudi koje je na bilo koji način zanimao film.

Miroslav Tatić / Arhiva NL

Bio je silno osebujan autor, žestok u pisanju kao što je i volio filmove takve strukture.

Naše je poznanstvo, dakako, počelo mojim dolaskom u Rijeku, ali i prije s obzirom na to da sam stao u njegovu obranu nakon što je u svojoj poznatoj kritici film »Snjeguljica i sedam patuljaka« definirao erotskim ostvarenjem. Krenula je tada sva sila osuda, no meni se taj njegov stilski i sadržajno jako zanimljivi uradak dopao, prihvatio sam Aldov osebujni pogled na svijet, njegovo poigravanje s predrasudama i nadaleko poznati cinizam, osudu svakog licemjerja.

Sve godine mojeg boravka i rada u Rijeci, pa tako i u drugim institucijama u kojima sam radio, uvijek sam ga uključivao – u pravilu je Aldo davao uvodnu riječ kad bismo pokretali pojedine filmske cikluse u HKD-u. Iako smo bili baš dobri, često zajedno i u slobodno vrijeme, nikad me nije mazio.

Znale su me tako dočekati kolegice na poslu i priopćiti mi kako me, odnosno film koji smo stavili na repertoar, Aldo u Novom listu ili nekom drugom mediju, dosta je radio i na radiju, srezao.

Neka je, bio bi uvijek moj odgovor, u pravu je. Slagati filmski repertoar je jedno, kvaliteta ponuđenih flmova nešto sasvim drugo.

On je imao tu privilegiju, da ju tako definiram, film uvijek gledati isključivo s umjetničke strane, iz osobnog rakursa koji je uistinu bio vrlo osoban, a voditi Rijekakino sasvim je drugačiji posao, pojašnjava nam Tatić.

Nenadoknadiv gubitak

I slaže se s razmišljanjima mnogih koje su se mogle čuti u ovih nekoliko desetaka sati nakon Aldovog odlaska kako je Rijeka izgubila jednu od najzanimljivijih osoba svog najnovijeg doba.

– Osim njegovog osebujnog karaktera i još osebujnijih kritika i autorskih knjiga koje je izdao, osim činjenice da je kratko radio i u školi, no da se njegovo, očekivano, neslaganje sa zbornicom jako brzo urodilo s raskidom ugovora, osim o jednoj nebrizi za onaj naš obavezni birokratski dio životne priče u kojoj moramo »skupljati staž« – iako je imao kao plodni i produktivni filmski kritičar pravo na »državno« mirovinsko i zdravstveno Aldo nikad nije podnio taj zahtjev tako da ni sam ne znam je li prikupio ikoju godinu staža – volio bih i nekoliko riječi reći o njegovom enciklopedizmu. Gutao je knjige!

Ne samo beletristiku koja je u velikoj mjeri povezana i s filmskom umjetnosti, ili pak stručnu filmsku literaturu, nego i filozofska djela kao i ključne radove iz većine drugih znanstvenih disciplina.

Uistinu je teško pronaći mnogo ljudi njegovog kvantuma znanja ili naprosto informacija koje je onda, tako suvereno, koristio u svojim autorskim radovima.

Znate kad vas cijeni, a cijenio je Alda jako, Ante Petrlić, utemeljitelj hrvatske filmologije i jedan od najznačajnijih stručnih autora i poznavatelja filma ikad u Hrvatskoj, onda je jasno kakva je ocjena vašeg rada, istaknuo je Miroslav Tatić.

I osobno jedan od najvećih poznavatelja i zaljubljenika u film koje Hrvatska ima. Kolika je njegova strast prema sedmoj umjetnosti, naglašava i podatak da je dugo vremena svakodnevno iz Pule u Rijeku na posao putovao autobusom.

U godinama kad nije bilo »ipsilona«, nego se preko Labina i Lovrana do Rijeke putovalo tri sata.

– Bile su to silno potentne i produktivne riječke osamdesete, godine istinski posebne Rijeke. I radova Alda Paquole.

Znate, ako se za nekog može reći da je »nenadoknadiv gubitak«, onda je to uistinu Aldo.

Kao autor i kao karakter, pa i kroz niz anegdota koje su za njim ostale, istinski posebna osoba, zaključio je naš razgovor Miroslav Tatić.