Od dalekog Japana do Rijeke. Duh samuraja živi i danas, i to ne samo u Aziji već i u riječkoj Dvorani mladosti, gdje četrdesetak kendoka trenira za Japan tradicionalnu vještinu i sport – kendo. Maske na glavi, mačevi u rukama, žestoki povici i udarci nogama o pod, ali s naglaskom na – mentalnom miru i samokontroli.

Bili smo na treningu Kendo kluba Rijeka gdje su nam njegovi članovi pobliže objasnili o kakvom se to točno sportu radi…

– Što je kendo? Najjednostavnije rečeno – japansko mačevanje. A sada dalje. Kendo je sport u kojemu imate dva borca u borilištu i tri suca. Borci se pokušavaju pogoditi drvenim mačem na određene bodovne zone, a to su glava, ruka, odnosno zapešće, bok i vrat.

Sve zone nose po jedan bod, a maksimum bodova u jednoj borbi je dva i tada završava borba. Ili i istekom vremena jer može biti i neriješeno. Ovo sve što govorim je laički, a iza toga je cijela teorija što sve treba da bi se nešto važilo kao bod. Bitna je priprema, iz koje udaljenosti krećete, jeste li uspjeli nadmudriti protivnika i navući ga na nešto…

Onda je tu i sam napad, da pogodite s pravim dijelom mača i iz dobrog kuta. Ima dosta sitnica koje su bitne kako bi bod uopće vrijedio. Ima tu čak 17 kriterija koji vrijede jedan bod. Kendo je inače jako specifična borilička vještina, iako je u grupi zajedno s džudom i karateom…

Povijest? Vještina je krenula iz Japana jer su samuraji morali vježbati mačevanje, a s pravom katanom to nije bilo zgodno zbog ozljeda. Onda su probali s drvenom replikom katane, ali i s time kada bi pogodili nekoga bi dosta boljelo i moglo je doći do ozljede.

Zbog toga je smišljen bambusov mač – objašnjava nam na samom početku Ivan Marko Tomljenović, jedan od članova kluba, kao i njegov tajnik te menadžer i član hrvatske kendo reprezentacije.

Bambusova sablja

Uz to, Tomljenović je jedan od osnivača riječkog Kendo kluba, koji ove godine slavi svoj 14. rođendan. A kako je ovaj japanski sport došao do Rijeke? Zahvaljujući Star Warsu!

– U Hrvatsku je kendo došao oko 2001. godine, zahvaljujući grupici entuzijasta na zagrebačkom području i sjeveru Hrvatske. Osnovali su u tom trenutku dva kluba koji su krenuli s radom i 2004. godine je osnovan i Hrvatski kendo savez.

U Rijeci je klub krenuo 2010. godine, a uz mene su ga osnovali današnji predsjednik kluba Marko Vejvoda te Marko Ivanković, koji je trbuhom za kruhom otišao u München te i dalje ondje trenira kendo.

Kako smo uopće čuli za taj sport? Ja sam veliki obožavatelj Star Warsa i tražio sam nešto što bi moglo biti slično »lightsaberingu«. Naravno, kod nas to ne postoji, ali sam pronašao kako je za »lightsaber« kao osnova uzet kendo.

Tada još nije bio osnovan klub, ali je bila objava u sklopu drugog kluba kako se može početi trenirati, što je bilo 2009. godine. Otada me kendo preuzeo kompletno. Utjecaj Star Warsa? Globalno možemo to povezati, ali lokalno puno manje.

Generalno ljudi ne znaju da se to dvoje može povezati, a i mi se ne promoviramo putem Star Warsa ili sličnih stvari, već sudjelujemo s Riječkim sportskim savezom promovirajući ovaj sport po školama i nekim javnim događajima.

Promoviramo kendo kao kendo, iako napravimo uvijek tu poveznicu sa Star Warsom, ali u načelu nam to nije bit.

Dok su se riječke kendoke nakon zagrijavanja pripremale za onaj glavni dio treninga, trebalo im je neko vrijeme da na sebe stave silnu opremu koja je potrebna u ovom sportu. Inače, ta oprema za djecu nije ni jeftina, s obzirom na to da je vrlo brzo prerastu, ali mlađim članovima u tom segmentu pomaže klub.

– Naša je oprema takva da imamo japanske široke hlače koje se zovu hakama i izgledaju kao suknja. Gornji dio nam je košulja koja se zove gi ili kendogi i onda je tu četverodijelni oklop, koji se zove bogu, a dijelovi su – tare za prepone, do za torzo, men za glavu (kaciga) i kote za šake (rukavice).

Shinai se zove bambusova sablja. Nabavljamo sve putem interneta i puno više iz Europe jer je uvoz iz Japana jako skup, odnosno naša država uzme ogromne novce. Riječki sportski savez je tu da nam pomogne što god nam treba, i oko organiziranja turnira i slično.

Nemamo velike potrebe, osim opreme koja nam je skupa. Na primjer, jedan oklop je 500 eura i za klince to onda nabavlja klub jer je trajanje oklopa oko sedam godina, a djeca to brzo prerastu i ne možemo roditelje moliti da sami kupuju ako će trebati nakon dvije godine novi oklop.

Sinovim stopama

A jedna od mama kojima dijete trenira ovaj sport je Melita Matić, koja se i sama toliko zainteresirala te potom i zavoljela kendo da je i danas aktivna članica kluba. U Rijeci, ali i ostalim klubovima, ipak je rijetkost vidjeti žene, iako Melita naglašava da se u ovome sportu spol ne bi trebao isticati.

– Četiri smo žene u klubu, jedna je studentica medicine, jedna djevojčica iz osnovne škole… Je li kendo muški svijet? Nije, ima žena i u drugim klubovima u Hrvatskoj. Sport nije vezan toliko uz spol, posebno u Europi. Ima više veze sviđa li se to vama ili ne. Sin Gregor je počeo prvi trenirati jer je htio nešto s mačem. Dugo sam trenirala krav magu, ali sam potom prestala tijekom izolacije zbog koronavirusa te sam i ja onda sa sinom ušla u taj kendo svijet.

Činilo mi se zanimljivo, ali i bila sam godinama u borilačkim sportovima, te tu ima neke poveznice. Što me privuklo? Kendo nije klasična vještina poput karatea, džuda i slično gdje je naglasak na fizičkom segmentu. Ovdje je, ja bih rekla, veći naglasak na mentalnoj komponentni.

Nema sile, nije samo »udarit ću da udarim« nego ima i puno samokontrole. Traži se mentalni mir i koncentracija te se često uspoređuju sa šahom. Mi moramo proučiti protivnika par sekundi. Moramo biti »mindful«, ne smije mozak biti na nekom drugom mjestu, nego stvarno moramo biti koncentrirani i biti tu. Traži se disciplina od nas. Za većinu je to najveći izazov u ovom sportu, a djeci itekako može pomoći u disciplini, samokontroli, empatiji…

Kada je kendo u pitanju, paralelu sa šahom povukao je i jedan od osnivača kluba Ivan Marko…

– Kada me netko pita kako je trenirati kendo, ja uvijek kažem da je to kao šah na – steroidima. Kao da vam je netko dao tri energetska pića i morate igrati šah. Spremni ste napasti i biti brzi, a um mora biti smiren. Morate nadmudriti protivnika i biti brži od njega. Nema obrane kod nas nego samo napad i protunapad. Mirnoća je jako bitna – dodaje Ivan Marko.

Životni stil i put

Uz njega je inače dio hrvatske kendo reprezentacije i Luka Srdoč, a u klubu se mogu pohvaliti kako će i Martin Vukelić uskoro ući u juniorsku reprezentaciju. Uz kendo, Luka je dio i hrvatske iaido reprezentacije. Radi se o vještini koja je vrlo slična kendu, osim što se natjecatelji ne bore jedan protiv drugoga već protiv zamišljenih protivnika.

– Prošle godine sam postao službeni član reprezentacije i obično imamo zajedno jedan trening mjesečno, uz inozemna natjecanja. Uglavnom idemo u Budimpeštu, Beograd, Italiju… Svake godine krajem siječnja je okupljanje reprezentacija, i baš nedavno smo bili na jednom takvom okupljanju te su s nama bili i Japan, Australija, Južnoafrička reprezentacija… Bilo je to više prijateljskog karaktera, da bi se vidjela naša statistika.

Kako sam se počeo baviti kendom? Od dvanaeste godine sam u japanskim borilačkim vještinama, i u jednom trenutku sam imao operaciju ramena te nisam mogao nastaviti s time. Htio sam nastaviti s nekim sportom koji je u duhu Japana jer oni prate tematiku što se tiče razvoja karaktera i međuljudskih odnosa.

Više je bitan taj životni stil i put nego borilačka vještina. Puno mi je pomoglo što u našoj zajednici i klubu nije izražena ta hijerarhija, već smo obiteljski nastrojeni jedni prema drugima. I samo to povuče čovjeka ovdje. Uspjesi? Kao klub smo uspješni, ja sam osobno na svakom natjecanju osvojio ili individualnu ili timsku medalju, a na EP-u sam došao do šesnaestine finala, što je veliki korak za nas iz kluba. U iaido sekciji sam bio drugi na EP-u – kaže Luka Srdoč.

Njegov mlađi kolega Martin Vukelić uzbuđen je što će i on uskoro postati dio reprezentativnog svijeta.

– Naravno da sam uzbuđen, ipak je to reprezentacija. Prijatelj se prije mene bavio ovim sportom pa sam ga pitao o čemu se radi. Na prvom treningu nije mi bilo baš zanimljivo, iskreno, ali što sam išao dalje i dalje bilo je zabavnije i više se isticao taj duh kroz vrijeme.

Poboljšalo se sve kroz godine, sada je i lakše komunicirati s djecom koja tek dođu. Kako nam izgleda jedan trening? Na početku je zagrijavanje, koje je ipak malo drugačije nego u drugim sportovima. Nakon toga imamo poklon u kojem se poklanjamo, odnosno pozdravljamo jedni druge.

Tada oblačimo opremu i imamo lagano zagrijavanje te pri kraju treninga međusobnu borbu. Ukupno to traje puna dva sata. Bude li naporno? Kako kome i kako koji dan, ha, ha. U borbama moraš mentalno biti jak jer si sam i nitko ti ne može pomoći, trener ništa ne smije govoriti tijekom borbi – objašnjava Martin.

Poštovanje prema protivniku

On je zajedno s Ivanom Markom nedavno bio i u Japanu gdje su iz prve ruke mogli naučiti neke nove detalje.

– Bilo mi je to jedno od najboljih iskustava. Bili su svi gostoljubili i društveni, lijepo smo se zabavili – rekao je Martin, da bi Ivan Marko dodao:

– Do putovanja je došlo zahvaljujući novinarki Mari Kosato koju sam upoznao na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji, a trenirali smo u njihovoj Keio srednjoj školi i policijskoj stanici u kojoj se nalazi klub. Bili smo u Yokohami, a posjetili smo i Kawasaki te njihovu gradsku vijećnicu, i to preko Grada Rijeke.

Oni su se ugodno iznenadili što smo ih posjetili i bilo im je zanimljivo čuti o kendu u Hrvatskoj, kako dobivamo opremu, tko nam je učitelj i u kakvim uvjetima treniramo…

Na kraju našeg razgovora 15-godišnji Martin naglasio je kako u kendu nema trenerske pomoći tijekom borbi. Štoviše, kako je Ivan Marko kazao, toliko je bitna samokontrola i poštovanje prema protivniku, da se tijekom borbe ne smiju pokazati nikakve emocije…

– Od ulaska do izlaska iz borilišta nema nikakvih emocija. Ako dobijete bod, pa i pobijedite, ne smijete se veseliti. Automatski bi vam oduzeli bod! To dolazi iz tog poštovanja koje se cijelo vrijeme provlači. Ako ste presjekli drugu osobu mačem, ne možete se veseliti. Tu je apsolutno poštovanje i sve se to vježba na treninzima – zaključuje Ivan Marko Tomljenović.