RIJEKA  Bila je sredina veljače 1944. godine kad je komandant 13. primorsko-goranske divizije dostavio depešu 2. brigadi da se pripremi za marš za Gorski kotar, počinje priču o »ledenom maršu«, »bijeloj smrti« i Matić poljani Šmričanin Franjo Jelušić, sudionik tog istog marša koji je imao sreću da ga preživi.

Franjo je 29. prosinca 2020. godine navršio 98 godina. Imao je jedva devetnaest kad je otišao u partizane. U priču koja priča o događanjima u noći s 19. na 20. veljače 1944. barba Franjo nas uvodi polako, kao da se boji da nas ne prestraši, rečenicom kojom, a da ni ne zna, parafrazira naslov albuma »Parafa«, riječkih punk prvoboraca »A dan je tako lijepo počeo«. On reče, a taj 19. počeo je kao prekrasan dan.

– Moj bataljon nalazio se u zaselku Tuževići. To vam je mjesto u gornjem Brinjskom kraju, prema Drežnici. Dan prije, znači 18. veljače, u štab bataljona pozvali su komandante i komesare, a naši su nam pri povratku rekli da 19. ujutro krećemo prema Drežnici. I jesmo, krenuli smo, još nije bil pravo dan. U Drežnicu smo došli nešto prije podne, otprilike oko 11, zapravo u zaselak Tomići kraj Drežnice. Nedaleko od škole smo se malo odmorili do ručka. A za ručak malo krumpira i tu i tamo koji komadić mesa. Podijelili su nam i obrok »za po putu«, opet krumpir i malo lešo mesa, ma on nije vidio dalje Drežnice, pojeli smo ga dočim smo ga dobili.

Badava pet teških mitraljeza kad se Švabe šire u lepezu – Franjo Jelušić / Snimio Marko GRACIN

Krenuli smo prema Jasenku, došli na križanje na kojem jedan od puteva vodi za Matić poljanu. Kako smo mi prvi došli, čekali smo dva preostala bataljona, od kojih je Prvi bataljon otišao put Primorja, a mi put Matić poljane. Ponavljam, dan je bio krasan, ča bi mi rekli – gotovo pa za kupanje. Krenuli smo i nakon jedno kilometar i pol sreli smo dva muškarca i ženu s konjima i kolima koji su pobirali drva. Maknuli su se da prođemo i mi smo nastavili put šume. Kad smo malo dublje ušli u nju, osjetili smo friški povjetarac, a kad smo bili na pol puta do Matić poljane od krasnog, toplog dana nije ostalo ništa. Slutilo je na snijeg. Išli smo korak na korak da se ne umorimo, a onda su zalepršale prve pahulje. Kad smo »otvorili« Matić poljanu, e tu nije Bog svoje imao. Studen nas je tukla sa svih strana.

Ne znam o pomaganju drugovima jer u toj situaciji nisi ni znao da nekom treba pomoć. Zašto? Zato jer si sagnut i jer jedva vidiš, ako uopće vidiš sjenu ispred sebe. Jedino da ti je netko pred nosom pao. Grozno je to bilo. Svatko onaj koji je bio slabo odjeven, to ni mogal proć, kaže barba Franjo.

Ledeni put

On je imao sreću. Spasile su ga pelerina i vunene čarape.
– Ja san imao čarape od ovčje vune, toplu donju robu i pelerinu od podoficira vojske kralja Aleksandra.

Pitamo ga, otkud mu ta pelerina.

– E! To je bil ratni plijen s Bosiljeva. Takvu smo imali samo jedan Babić, sad pokojni, iz Kostrene i ja. U ratu van važi pravilo – što nemaš, s poginulog uzmeš.

Vraćamo se opet na »ledeni put smrti«.

– Da smo stali kad smo shvatili da nazad nema, a naprvo je neizvjesno, bilo bi pogubno za sve nas. Zato kolona nije stala, krenuli smo put ruba šume, do poljane. Da ju pređemo i preživimo. Tad je nastao pravi pakao. Sjećam se, komandant Viktor Bubanj na sivo-bijelom konju neumorno je jahao kroz mećavu uz kolonu od začelja do čela kolone i nazad, i tko zna koliko puta tako stalno vičući »ajde, drugovi, izdržite, još samo malo, ispod poljane je selo Tuk«. A ja sam hodao, hodao i hodao i stalno mislio – Tuk je dolje, ja sam tu. Ali, korak po korak, možda i stopu po stopu, došao sam do kraja Matić poljane. Tu se kolona raspala. Bilo je puno šumskih putova i svatko je birao najbliži spas. Ususret su nam dolazili ljudi iz Mrkoplja i okolnih sela. Znalo se tko koliko boraca može primiti. Pri punoj svijesti bio sam do Sungera, ali da sam morao dalje – ne bih mogao. Odmah se vidjelo tko je prošao, tko fali i na Matić poljanu su poslani skijaši da ukoliko još ima šanse za pomoć, pomognu i izvuku drugove. Nažalost, njih 26 je zauvijek ostalo tamo.

Barba Franjo i njegovi suborci su na oporavku u mrkopaljskom kraju ostali kratko vrijeme, jer već za niti mjesec dana došla je depeša.

– Javili su nam da prema nama idu Švabe. I to iz dva smjera. Iz Rijeke i iz Crikvenice. Sjećam se, bilo je to 10. marča 1944. godine i ta je ofenziva nazvana Martovska ofenziva. Krenuli smo i došli do Plasa. Nažalost, mi smo bili na Plasama, a Švabe na Zlobinu. Znači, iznad nas. Nama iza leđa. Nije to bila nimalo ugodna situacija. Badava meni pet teških mitraljeza kad se oni šire u lepezu, i gdje god zapucaš, možeš samo dio zaustaviti, ostatak ide naprijed. Tad je pokojni Romano Grabar, Grobničan sa svojima krenuo prugom prema Liču, a ja sa svojima ka Zlobinu. I dočepali smo se Zlobina, stojim na prugi kad čujem »jeben ti nedjelju Jelušiću, gdje si to stao«, viče Tatalović iz Drežnice. A kamo san stal, kamo san mogal, Švabe su gore… Nekako smo se probili do crkve na Zlobinu, pa uzbrdo delali prtinu i došli do Fužina, što znači da smo sad mi bili Švabama iza leđa – i preživjeli.

Franjo Jelušić / Foto Marko Gracin

Posljedice rata

Preživio je barba Franjo još štošta u tom ratu, a i poslije njega. Kod Vinice mu je nastradao sluh, za koji kaže da mu je to »jedina posljedica rata«, a ranjavanje u kuk ni ne spominje. Kad ga je spomenula kćer mu Dubravka, samo odmahuje rukom i onako nevoljko kaže:

– Dogodilo se to u bitci kraj Bosiljeva. Ranjenog su me dovezli u Josipdol. Tamo smo čekali da dođe kamion koji će nas prevesti u najbližu prihvatnu bolnicu koja se nalazila u selu Turki, u školi. U Turkima, nakon prve obrade rana, čekali smo da nas prevezu u glavnu bolnicu na Milanovom vrhu. Tamo sam bio mjesec i pol dana. Vjerujte, tamo snig jedan drugoga dočeka i dočim mi je bilo malo bolje, rekao sam doktoru Medaniću, bil je iz Karlovca, da bin rado šal ća. Odgovorio mi je – ne još, i ne sve dok ti je rana otvorena.
Nakon nekog vremena barba Franjo se dočepao liječničke komisije kojoj je također rekao da je on spreman za povratak u jedinicu ali…
– Nisu mi dali. Poslali su me u Delnice, u komandu pozadine. Ma, ča ću ja tamo u toj veterinarskoj bolnici? Nije mi to bilo drago. Kraj rata dočekal san va Sloveniji.

Pitamo ga, zašto nije ostao »pri vojsci« kad je imao sve uvjete za to.

– Nisan. Kraj rata zatekao me u kasarni u Šentvidu u Sloveniji.Ja sam odgovorio – ma ne bih, ja ću to sve pustit, odoh u civile, gren doma. Tad mi je komandant rekao – nemoj biti budala, ostavljaš kruh drugom na tanjuru koji je do jučer bio kod kuće, ali ako ‘oćeš, ja ću ti potpisati civilstvo. Što sam htio, sam dobio i nije mi žao. Kao što mi nikad neće biti žao što sam odbio onu kuću u Mariboru koju su mi po završetku rata nudili. Znate, postojala je tada agrarna reforma, u Mariboru i okolici bilo je mnoštvo kuća i imanja koje su napustili vlasnici njemačkog podrijetla. Jednu od tih kuća mogao sam dobiti i ja, ali sam je odbio i vratio se svojoj kući jer – nit’ je ta kuća moja, nit’ je od moga oca, ni od moje majke pa kako onda da se ja uselim i kasnije gledam ljude u oči. Zahvalio sam se i odbio, kaže Franjo Jelušić, beskrajno simpatičan i rijetko pošten čovjek koji je nakon rata, rat i sve beneficije koje je mogao imati ostavio iza sebe, pa se okrenuo normalnom životu i bio pomorac, kondukter i radnik na braceri koja kopa i prevozi pijesak. Njegovo je skoro pa stoljeće satkano od poštenja.​